Teorija potkove
Probuđen iz državničkog drijemeža rafalima kalašnjikova, premijer Andrej Plenković krenuo je ovih dana u frontalni obračun s hrvatskom radikalnom desnicom. Svaka borba, jasno, traži svoje žrtve: u aktualnom okršaju političkog centra i desničarskih ekstremista – ako smo dobro shvatili – žrtvovana će biti radikalna ljevica. Zvuči neobično, ali je logično. Veliki manevar "normalizacije Hrvatske" koji Plenković najavljuje, naime, nosi rizik gubitka desne glasačke podrške: zato premijeru treba privid lijeve prijetnje s kojom će se paralelno boriti. Treba mu, ukratko, nešto između širenja područja borbe i širenja područja oporbe.
Zahtjevni zadatak delegiran je HDZ-ovom zastupniku Branku Bačiću koji stvari staloženo premješta u širu perspektivu. "Kada radikalizaciju hrvatske političke scene svodite samo na krajnje desni dio političkog spektra, za ovakvu situaciju kakva se događa u Hrvatskoj možemo i trebamo promatrati što radi krajnja ljevica", tumači iskusni stranački kadar pa dodaje: "Ja nisam vidio da je ovako žestoko osuđeno, primjerice, postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci..." Stara je to, naravno, taktika izjednačavanja "krajnje desnice" i "krajnje ljevice", u politici odavno poznata pod imenom "teorija potkovice". Jer ako politički spektar zamislimo u obliku konjske potkove – naučio nas je francuski filozof Jean-Pierre Faye – vidjet ćemo da su njezin lijevi i desni krak zapravo simetrični, a na svojim se krajnjim točkama jedan drugome još i opasno primiču. Teorija potkovice po nečemu je također specifična: čim se pretoči u praksu, naime, postaje tragikomična.
Njen komediografski potencijal ovog puta ispunjava Bačićeva paralela između terorističkog napada kalašnjikovom i umjetničke instalacije Nemanje Cvijanovića "Spomenik crvenoj Rijeci", podignute na Riječkom neboderu u sklopu projekta Evropska prijestolnica kulture. Tako nekako, dakle, izgleda lijevo-desna ekstremistička jednadžba: s jedne strane rafalni hici, s druge strane umjetnici. Nimalo čudno, utoliko, što smo tek na korak od tragičnog raspleta: Cvijanovićeva petokraka već je bila dočekana desničarskim prosvjedima na kojima se urlalo "Nemanja, Srbine, čakija ti ne gine!" i uličnim grafitom sličnog sadržaja. Ako Branko Bačić pritom ne vidi i ne čuje da je postavljanje umjetničke instalacije bilo "ovako žestoko osuđeno", onda preostaje jedino suvislo pitanje: koliko bi točno "žestoka" trebala biti osuda da bi zadovoljila visoke Bačićeve kriterije? Što je točno "žešće" od izravne prijetnje smrću? Prelazak s riječi na tijela?
Formula
Nije da pripreme za takvo nešto nisu odavno obavljene: druga istaknuta Plenkovićeva uzdanica, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, još je prije mjesec dana jasno rekla da na Riječkom neboderu ne vidi toliko umjetničku instalaciju koliko otvorenu provokaciju. Ili, konkretnije: "Primarno političku akciju koja za cilj ima poticati ideološke sukobe u društvu." A kako ministrica gleda na političke provokacije znamo još od početka njenog mandata, kada je splitske ustašoidne prosvjede protiv predstave Olivera Frljića "Naše i vaše nasilje" ispratila riječima: "Bojim se da ovakvim provokacijama Frljić zapravo i traži takvu reakciju." I eto nam opet lijevo-desne ekvivalencije: s jedne strane ničim izazvana provokacija, s druge logična desničarska reakcija. A ta reakcija – kao što smo naučili od Bačića – ni onda kada prijeti smrću nije dovoljno "žestoka". Ovakva podjela ekstremističkih uloga potrebna je, naravno, samo zato da bi se premijer Plenković zatim mogao udobno razbaškariti u ideološkom centru, dovoljno udaljen od obje krajnosti. Kompletnu dinamiku hrvatskog političkog spektra sažima tako krajnje jednostavna formula: ljevica, pesnica, centralno.
Između repova
Tu dinamiku diktira, naravno, vladajući HDZ, stranka koja naprosto ne može krenuti u projekt "normalizacije Hrvatske" a da za sobom ne povuče repove iz prošlosti. Pa zato, dok se jednom rukom obračunava s radikalnim desničarima, drugom crta metu na leđima lijevih umjetnika. Dok jednom izjavom napada desničarske ekstremiste, drugom opravdava njihove logične "reakcije". I dok jednim okom strijelja desno nasilje, drugim namiguje na lijeve "provokacije". A ukoliko nekoga pritom zanima što i kako točno s provokatorima, poruka je jasna: čitajte između repova.
Samo, pročita li danas-sutra neki rastrojeni ustašoid ono što tamo doista piše – da svi ti lijevi kulturnjaci sami traže nevolju i da baš zato zaslužuju nešto malo "žešće" od pukih prijetnji smrću – hoće li Branko Bačić i Nina Obuljen Koržinek preuzeti odgovornost za svoje riječi? Ili će i dalje ponavljati kako su svi ekstremisti ustvari isti? Jer tome im, napokon, služi teorija potkovice, kojom ovih dana vitlaju po javnom prostoru. Baš zato, vrijedi malo bolje promotriti tu potkovu: ne podsjeća li vas svojim oblikom neobično na slovo U?
Patologija i devijacija
Ali ako HDZ-ovi stručnjaci za kulturu, predvođeni ministricom Ninom Obuljen Koržinek i novopečenim likovnim kritičarem Brankom Bačićem, baš insistiraju na političkim paralelama, možemo ih tražiti i zajedno. U Srbiji je, recimo, nedavno bila otvorena izložba ranijih radova alternativnog strip-kolektiva Momci, osnovanog još početkom devedesetih. Oko pankerske underground poetike kojom su četvorica crtača komentirala brutalnu stvarnost Miloševićeve države nabujala je, dvadeset godina kasnije, ozbiljna moralna panika: po tabloidima i društvenim mrežama bilo je govora o "bolesnoj" i "antisrpskoj" umjetnosti, autorima se prijetilo smrću. Pa je zato izložbu posjetila grupica nacionalno osviještenih huligana pod fantomkama, bacila u zemunsku Galeriju Stara kapetanija suzavac i rasturila radove. Evo što je o incidentnu potom imalo za reći Ministarstvo kulture i informisanja Srbije: "Ministarstvo osuđuje svaki vid nasilja nad umetničkim slobodama i ugrožavanje fizičkog integriteta autora i posetilaca na kulturnim događajima", poručili su, "ali isto tako smatra da prikazivanje i afirmisanje skarednih i nemoralnih sadržaja, zaogrnuto plaštom navodne stvaralačke kreativnosti, s punim pravom izaziva negativne reakcije najvećeg dela javnosti." I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od zdravog razuma: maskirani razbijači su se doduše malo zaigrali, ali crteži Momaka ionako "predstavljaju patologiju i devijaciju svesti"; napad "nije smeo da se desi", ali desiti nije smjela ni "izložba sa onako užasavajućim pojedinim radovima"; vandali možda "pripadaju huliganskom podzemlju", ali i uništeni crteži "pripadaju 'podzemlju' ljudskog duha"... U zaključku, Ministarstvo stoga oštro osuđuje "oba modela ponašanja". Ukoliko vam ova retorika odnekud zvuči poznato, niste jedini: nekoliko srpskih kulturnih udruženja podsjetilo je kako još od Münchena 1937. nijednom evropskom ministru kulture nije palo na pamet da bulazni o "degenerisanoj umetnosti" kao što to danas radi srpski ministar Vladan Vukosavljević, na što ih je ovaj brzo optužio za "autošovinizam", parapolitičko djelovanje i "patološko jednoumlje".
Ne kažemo da između srpske i hrvatske kulturne politike nema razlika. Glavna je razlika ipak samo ta da – riječima Branka Bačića – ova naša za sada nije dovoljno "žestoka". Čini se, drugim riječima, da ona nesretna teorija potkove ipak funkcionira. Samo što nisu isti lijevi i desni ekstremisti: ista je srpska i hrvatska službena politika opravdavanja desničarskih prijetnji i nasilja.
Peng!
Nije neka utjeha, ali s izjednačavanjem radikalne desnice i krajnje ljevice problema imaju čak i na uzornom, razvijenom Zapadu. U njemačkom Chemnitzu, bivšem gradu Karla Marxa, postavljena je izložba "Gegenwarten/Presences" na koju su kustosi pozvali i kolektiv Peng!, široku skupinu lijevih artivista. Ovi su se odazvali radom "Antifa: mit i istina", izloživši nekoliko predmeta poput šoping-kolica i velike letve kojima su antifa-prosvjednici, prema naknadno demantiranim lažnim medijskim vijestima, kidisali na policiju i desne političare. U popratnom tekstu eksplicitno su se obrušili na "teoriju potkove" koju u Njemačkoj najčešće promovira ekstremno desničarska parlamentarna stranka Alternative für Deutschland. Za gradski muzej to je bilo previše: uprava je od Penga! prvo zatražila hitnu promjenu koncepta, a kada su ih umjetnici odbili, rad je uklonjen. Vratit će ga, ipak, nakon nekoliko dana gadne debate, ali uz natpis kojim se vodstvo muzeja jasno distancira od političkog sadržaja izloška. U čitavom slučaju, na sreću, najbolje su prošle njemačke antifa-organizacije: deset hiljada eura, odvojenih iz javnih sredstava za produkciju izložbe, pengovci su proslijedili ravno na njihove račune.
