Nebojša Blanuša redovni je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i jedan od autora istraživanja "Tko vjeruje u teorije zavjere i za koga oni glasaju na izborima?" koju je proveo multidisciplinarni centar za borbu protiv dezinformacija Jadranski opservatorij za digitalne medije (ADMO).
Možete li nam nešto reći o povijesti znanstvenog proučavanja teorija zavjera i o tome kako na njih gleda ono što u svojim radovima nazivate dominantnim pristupom?
Povijesno gledano, pravni koncept zavjere primjenjuje se u anglosaksonskom pravu već više od šest stoljeća. Međutim, eksplicitnu frazu "teorija o zavjeri" nisam uspio naći u online dostupnim bazama pravnih dokumenata u SAD-u prije 1837. godine. U široj javnosti teorija o zavjeri pojavljuje se tek 1875. u kontekstu u kojem novinarstvo u potrazi za vlastitom objektivnošću prenosi informacije o tadašnjim suđenjima. Tada se, ni u pravu ni u novinarstvu, teorija zavjere nije tretirala u pejorativnom smislu kao kod većeg dijela medija danas, nego neutralno, kao pretpostavka koju valja kroz sudski proces dokazati ili opovrgnuti. Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do popularizacije znanosti, njenog širenja, pa tako i posuđivanja pojmova izvan polja znanja u kojem su nastali.
Kod teorije zavjere, u tadašnjem političkom kontekstu straha od uspona totalitarnih poredaka i ekstremizama, dolazi do posudbe psihopatološkog pojma paranoidnosti i njegove neopravdane i neprecizne primjene na objašnjavanje tko je normalan, a tko lud u politici. Počevši od Waltera Lipmanna i njegove kritike neobrazovanih masa koje kompleksnost modernog društva svode na uzročno-posljedične odnose među istaknutim akterima, cijela plejada istaknutih društvenih znanstvenika izgradila je pristup koji općenito stigmatizira teorije zavjera i prikazuje ih kao intelektualnu zabludu i moralni grijeh. Tu su svakako bitni Harold Lasswell, istraživači studije "Autoritarne ličnosti" i Karl Popper sa svojim konceptom "urotničke teorije društva". Završni pečat uspostavi takvog pristupa dat će 1964. tada poznati američki povjesničar Richard Hofstadter s konceptom paranoidnog stila u politici. Tih godina će i Bob Dylan spjevati satiričnu pjesmu "Talkin' John Birch Paranoid Blues". Nastavljači takvog pristupa svode danas teorije zavjera na neopravdano uvjerenje, a takav pristup iskazao se u hiperprodukciji znanstvenih tekstova u vrijeme pandemije koronavirusa.
Informacijski poremećaji
Vi dominantan pristup podvrgavate kritici – kakvoj? Zašto smatrate da su teorije zavjere tim pristupom nepravedno ozloglašene?
Osnovni problem je da se takvim pristupom dio fenomena proglašava za njegovu cjelinu, čime se stvaraju reducirane teorijske naočale, koristi pristrana definicija teorije zavjere i biraju oni slučajevi koji odgovaraju njihovoj definiciji i time uglavnom potvrđuje ono što već otprije znamo. To nije odgovorna znanost. Također, sklonost teorijama zavjera često se psihologizira, a takva redukcija ih onda svodi na osobni problem, koja ostaje slijepa na šire uvjete koji do takvog mišljenja dovode, što je savršen doprinos neoliberalnom kapitalizmu i održavanju statusa quo postojećeg uređenja demokratske države i uloge građana u demokratskom procesu. Naomi Klein o tome kaže da "teoretičari zavjere pogrešno shvaćaju činjenice, ali često imaju ispravne osjećaje – osjećaju da žive u svijetu sa Zemljama sjena, osjećaju da je svaka ljudska bijeda nečiji profit, osjećaju iscrpljenost grabežljivošću i iskorištavanjem, osjećaju da se važne istine skrivaju".
Političkim akterima bi mudrije bilo iščitavati iz teorija zavjera probleme demokratskog deficita, društvene nepravde i potencijalnih sukoba i nasilja koji iz njih mogu proizaći te nuditi rješenja koja bi postupno vratila povjerenje u sustav
Kada establišment ne rješava nezadovoljstvo i ogorčenost statusom quo, onda se često pojavljuju oni koji tvrde da je sve to lako riješiti po kratkom postupku, samo im narod treba dati svu vlast u ruke kako bi političku scenu očistili od korumpiranih i parazitirajućih elita. No time samo produbljuju postojeće probleme i urušavaju krhki liberalno-demokratski poredak. Dominantni odgovori establišmenta nekada, ali i danas, su tek da u teorije zavjera ne treba vjerovati. To je preporuka za mentalni lock-down. Sljedeći korak je širenje moralne panike, koja se trenutno iskazuje kroz takozvani Big Disinfo diskurs koji shvaća masovno širenje teorija zavjera na internetu kao epidemiju, primjenjuje nespretne novokovanice poput dezinformacija, misinformacija i infodemije, osniva povjerenstva za informacijske poremećaje, i slično. Kao da je najvažnije da postoji prostor za zarazu, odnosno opasnost.
Nasuprot tome, potrebno je proučavati ne samo netočne i neopravdane teorije zavjera, s naglaskom na uvjete njihovog pojavljivanja, već i one koje su točne i opravdane, one koje su ispravno ukazivale u prošlosti na postojanje stvarnih zavjera. Treba se vratiti formalnoj definiciji teorije o zavjeri iz 19. stoljeća i propitati granice samog pojma, a onda i fenomena. Iz ogromnog korpusa pravosudnih i istražiteljskih postupaka sa sumnjom ili presudom za zavjeru, ali i iz mnogobrojnih radova istraživačkih novinara potrebno je izlučiti njihove strategije mišljenja i postupanja, primjerice kvalitetu procesa koja prethodi i dovodi do sumnje, način i kvalitetu izvora i argumenata i dostupnost dokaza. Spoznaje o tom mikroprocesu mogle bi nam pomoći da utvrdimo koje su kvalitete opravdanog konspirativizma te ga ugraditi u obrazovni proces. Vrline koje bi iz toga proizašle su, osim prepoznavanja neopravdanih teorija zavjera, također i razvijanje otpornosti na manipulaciju i propagandu, afektivno privlačne šuplje argumente, prepoznavanje nerealističnih obećanja, netransparentnog upravljanja, zloupotreba, malverzacija, zarobljavanja institucija vlasti itd. Znam da zvuči preoptimistično, ali je potrebno odnekud uhvatiti se ukoštac s tim problemima.
Većina indikatora pokazuje da oni koji vjeruju u dogovor Tuđmana i Miloševića imaju jasan kritički prodemokratski profil političkog mišljenja. Oni koji negiraju Tuđmanovo suučesništvo u udruženom zločinačkom pothvatu i dalje ga mitologiziraju kao političkog oca
U kakve teorije zavjere najviše vjeruju hrvatski građani, spadaju li one više u kategoriju opravdanih ili neopravdanih?
Kada govorimo o lokalnim teorijama zavjera koje se odnose na prošlost od 1990-ih, tada je za dvije trećine hrvatskih građana kroz cijelo razdoblje veliki trn u oku pretvorba i privatizacija koja se percipira kao "rezultat sprege mafije i državnih struktura". U nju je 2007. vjerovalo 72, a 2024. godine 64 posto građana. Za tu teoriju zavjere građani imaju mnogo potkrepa, što iz iskustva na vlastitoj koži, što iz istraživačkog novinarstva, ali i znanstvenih tekstova o ortačkom kapitalizmu u Hrvatskoj. Od 2022. smo na tom tragu u istraživanje uveli još jednu općenitiju tvrdnju da su Hrvatsku organizirano opljačkali takozvani veliki Hrvati koji drže "jednu ruku na srcu, a drugu u našem džepu". Ona je apsolutni rekorder po podršci od 77 posto u 2024. godini. Takve su teorije simptom masovnog doživljaja politički proizvedene ekonomske nepravde, a to nezadovoljstvo još uvijek čeka na ozbiljniju političku artikulaciju.
Druga grupa teorija zavjera su one o vanjskim i unutarnjim neprijateljima u kojoj dominira ona o pomno režiranom planu stvaranja Velike Srbije s podrškom od 65 posto u 2024., dok 54 posto ispitanih vjeruje da je sudbina naroda na Balkanu oduvijek bila plod zakulisnih igara imperijalnih sila. K tome, da su najopasniji neprijatelji Hrvatske izdajnici koji je nikada nisu htjeli ni voljeli, već su protiv nje uvijek rovarili vjeruje 47 posto hrvatskih građana. Ta druga grupa spada u nacionalistički imaginarij opsadnog stanja i puno je snažnije povezana s otprije prisutnim globalnim neopravdanim teorijama zavjera, ali i s onim novijima, poput teorija o velikoj zamjeni stanovništva, velikom resetu svijeta, kao i doživljaju da građanima ove države neke nepoznate političke snage otimaju domovinu. One imaju znatniji antidemokratski potencijal i izraz su straha od globalizacijskih procesa.
Teorija o podjeli BiH
U jednom od svojih znanstvenih članaka bavite se teorijom o tome kako su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević dogovorili da podjele Bosnu i Hercegovinu. Zašto ste odabrali baš taj događaj kao studiju slučaja i što vam je istraživanje o tome pokazalo o vjerovanjima ljudi u Hrvatskoj?
Riječ je o jednoj kolektivnoj neuralgičnoj točki koja se vrti oko negiranja i postojanja zakulisne politike prvog hrvatskog predsjednika u vrijeme početka rata i dogovaranje s najvećim neprijateljem o planovima komadanja susjedne države. Takva konspiratorna interpretacija u potpunoj je suprotnosti sa saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu kao isključivo obrambenom i pravednom ratu. Kao opravdana teorija zavjere ona ukazuje da je Tuđman teško povrijedio dostojanstvo Domovinskog rata i pravosuđe bi trebalo postupiti sukladno točki 6. te iste Deklaracije. Premda o samom sastanku ne postoje primarni izvori u obliku snimke ili zapisnika, postoji sasvim dovoljan korpus povijesnih izvora, posebice Tuđmanovih izjava u medijima i transkripata koji potvrđuju dogovore o podjeli BiH, kao i presuda Haškog suda Prliću i drugima o udruženom zločinačkom pothvatu.
Zbog svih tih razloga to je savršen slučaj za ilustraciju pristupa proučavanja opravdanih teorija zavjera. No kada analizirate mišljenja građana o toj opravdanoj teoriji zavjere, ono je i dalje pod utjecajem njihovog ideološkog usmjerenja te u nešto manjoj mjeri stvar obrazovanosti i religioznosti, a u velikoj mjeri ovisi i o tome koliko ljudi vjeruju u ostale teorije zavjera o zarobljavanju države. Većina indikatora pokazuje da oni koji vjeruju u dogovor Tuđmana i Miloševića imaju jasan kritički prodemokratski profil političkog mišljenja. Oni koji negiraju Tuđmanovo suučesništvo u udruženom zločinačkom pothvatu i dalje ga mitologiziraju kao političkog oca. No tu nije samo riječ o odbijanju političkog odrastanja i emancipacije, već i o obrani totema koji simbolizira zajednicu privilegiranog plemena nespojivu s idejom demokratskog društva.
U zaključku jednog članka pišete kako se u recentno vrijeme dogodila "majka svih oluja" za teorije zavjere, što je ujedno dovelo i do novog vala njihovog tretiranja kao isključivo malignog oblika politizacije. Takav pristup naravno ne uspijeva ljude učiniti otpornijima, a čini se i da fact-checking mediji imaju skromne domete. Imajući sve to u vidu, kako bismo se prema teorijama zavjere trebali postaviti, i politološki i politički?
Teorije zavjera simptomi su problema koji neko društvo zaokupljaju i ukazuju na političke rascjepe koji muče političke zajednice. One su često artikulacija kolektivnih trauma iz prošlosti, ali i izraz anticipacije mogućih trauma u budućnosti. U tom smislu je vrlo opasna teorija o velikoj zamjeni stanovništva koja se ugnijezdila i jača antiimigrantski sentiment, rasističke ideologije i antisemitizam.
Moji prethodni odgovori također ukazuju na to da se teorije zavjera općenito ne shvaća dovoljno ozbiljno. One se često izražavaju kroz zaoštreni jezik, ako hoćete, i kao pretjerivanje, ali i kao emocionalno zasićeni kompaktni izraz mapiranja političkog polja. Tako oformljene vrlo ih je teško mijenjati, čak i kada imate dobre argumente i dokaze za njihovu neopravdanost. Neka istraživanja pokazuju da ljudi mogu čak vjerovati u kontradiktorne teorije zavjera. Ja zapravo tvrdim da su konspiratornom mišljenju svi skloni, u manjoj ili većoj mjeri, što opravdanim, što neopravdanim teorijama zavjera. Stoga je odagnavajući dominantni pristup uzaludan. Resistance is futile! Fact-checking je pak dobar onoliko koliko može proizvesti dobre argumente i dokaze.
Zapravo je tu riječ o istraživačkom novinarstvu koje je podvrgnuto silnom pritisku kolotečine zbivanja u košnici svijeta u kojoj mnogi vrlo kvalitetni tekstovi ostaju nepročitani, a oni koji se s njima ne slažu aktivno će ih izbjegavati da ne bi poljuljali svoje stavove. Poseban problem kod nas i u regiji su pritisci i prijetnje koje fact-checkeri doživljavaju, a njihovi problemi s društvenim mrežama zaslužuju cijeli jedan novi tekst. Što se tiče političkih aktera, njima bi mudrije bilo iščitavati iz teorija zavjera probleme demokratskog deficita, društvene nepravde i potencijalnih sukoba i nasilja koji iz njih mogu proizaći te nuditi rješenja koja bi postupno vratila povjerenje u sustav, koje je danas na vrlo niskim granama. S druge strane, njegovanje opravdanog konspirativizma najviše izgleda ima među mladima unutar obrazovnog procesa, no čak ni tako ne možemo biti sigurni da se sablasti prošlosti neće i kod njih dalje reproducirati.
