Već mjesecima kruže najave u bosanskohercegovačkim medijima i političkim krugovima, a nešto manje i u Hrvatskoj i u Srbiji, da se u zapadnoj politici intenzivno kuju planovi za drukčije unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine, drukčije u odnosu na sadašnje stanje definirano Daytonskim sporazumom o miru s kraja 1995. godine. Te najave, ili donekle zakamuflirana priželjkivanja bošnjačke politike u rasponu od ljevice do desnice, govorile su uglavnom o promjenama koje bi dovele do odustajanja od koncepta konstitutivnosti tri bosanskohercegovačka naroda, odnosno do uspostave građanske države u kojoj se politička prava ne bi ostvarivala prema etničkom principu. Razilaženja u pogledu završnog teksta deklaracije NATO-samita održanog u Bruxellesu u ponedjeljak svjedoče da ti glasovi nisu bili bez utemeljenja i da nisu bili isključivo plod političkih maštanja Željka Komšića, hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine izabranog dominantno glasovima Bošnjaka.
Prema riječima predsjednika Republike Zorana Milanovića, nemali broj NATO-članica žilavo se opirao hrvatskoj inicijativi da se u rečenoj deklaraciji, u odlomku o Bosni i Hercegovini, spomene Daytonski sporazum kao temelj funkcioniranja te države, a naročito da se izravno spomenu konstitutivni narodi kao osnova političkog uređenja BiH. U tom opiranju prednjačile su Njemačka i Italija kojima je bila sklona još poneka europska zemlja, dok su Sjedinjene Države zasad suzdržane oko tog pitanja, premda se u Sarajevu očekivalo da će upravo administracija novog predsjednika Joea Bidena biti predvodnik kardinalnog preslagivanja unutrašnjih političkih odnosa. Nakon što je Milanović javno poručio da se Hrvatska, u tom slučaju, neće suglasiti s deklaracijom, Daytonski ugovor ušao je u tekst, kao i maglovita formulacija o potrebi da se reformira Izborni zakon Bosne i Hercegovine, maglovita jer pod njom različiti akteri podrazumijevaju različite vrste intervencija. No konstitutivnost nije ušla, što ipak nije beznačajno ili slučajno, mada Dayton, ponajprije, znači – konstitutivnost tri naroda. NATO je, naravno, učinio ustupak Milanoviću zbog toga što je po svaku cijenu želio jednoglasnu potporu svih država završnom dokumentu vrlo važnog savezničkog okupljanja, a ne zbog toga što su članice Saveza najednom prihvatile hrvatski zahtjev ili hrvatske stavove o BiH u suštinskom smislu.
Nakon što je Milanović javno poručio da se Hrvatska neće suglasiti s deklaracijom, Daytonski ugovor ušao je u tekst, kao i maglovita formulacija o potrebi da se reformira Izborni zakon BiH
To što se dogodilo razotkrilo je relativni neuspjeh hrvatske vanjske politike koja je u posljednjih nekoliko mjeseci bila koncentrirana na to da unutar Europskog vijeća i Europske komisije stekne podršku za očuvanje koncepta konstitutivnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, te da izazove EU-pritisak na Bošnjake da pristanu na promjene izbornog zakonodavstva koje bi omogućile da Hrvati sačuvaju ili vrate ono što su već imali: konstitutivnost i pravo da ih na državnoj razini politički predstavljaju ljudi koji su izabrani glasovima većine Hrvata. To što se dogodilo na NATO-samitu raskrinkalo je, također, i ispraznost samohvale ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, kao i Vlade u kojoj dotični ministar sjedi, u pogledu europskog razumijevanja hrvatskih stajališta o bosanskohercegovačkoj situaciji. Hrvatski diplomati evidentno nisu uspjeli uvjeriti dobar broj svojih europskih kolega da bi "građanska" država, protiv volje Srba i Hrvata, bila čin političkog nasilja, jednako kao što bi to, na primjer, bilo jednostrano ukidanje političkih prava Srba u Hrvatskoj, odnosno u istočnoj Slavoniji.
Nema ničeg ni spornog ni skarednog u razmišljanju ili u razgovoru o budućnosti Bosne i Hercegovine koja se politički ne bi bazirala na Daytonskom sporazumu i etničkom principu političkog predstavljanja građana. No razmišljanje i razgovor su jedno, a nešto sasvim drugo su očekivanja ili pozivi da se ukazom nekog moćnog nametne model koji ne uvažava ni složenu povijest Bosne i Hercegovine, ni zdrav razum koji kaže da ljudi što već trideset godina ustrajno glasaju "za svoje" u etničkom smislu neće preko noći početi da glasaju bez obaziranja na nacionalnu pripadnost. To se vidjelo i na nedavnim lokalnim izborima u Mostaru. Ne mogu se, osim toga, mirovni sporazumi, ili sporazumi o prekidu rata, naknadno drastično mijenjati samo zbog toga što jedna od triju strana to želi i pritom kao jedini argument iznosi tezu o nekompatibilnosti "komunističkog" ili "sovjetskog" modela nacionalne konstitutivnosti s modernim europskim građanskim demokracijama, sa standardima Europske unije. Država Bosna i Hercegovina s dva teritorijalno definirana entiteta, Federacijom BiH i Republikom Srpskom, te s konstitutivnim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima nije nastala zahvaljujući nečijem hiru ili slobodnom uvjerenju da je to najbolje rješenje za tu zemlju: to je bio rezultat troipolgodišnjeg teškog rata, to je bio minimum na koji su tri zaraćene strane pristale da bi obustavile oružane sukobe i međusobno ubijanje.
Hrvatski problem u BiH veći je od višegodišnje angažiranosti na obrani konstitutivnosti i na promjenama izbornog zakonodavstva koje bi spriječile da se još jednom ponovi Komšić
Ni jedna od tri strane nije postigla ratne ciljeve, ali ni jedna – zahvaljujući Daytonskom sporazumu – nije doživjela poraz. Da bi se poslije rata jedna od strana, u ovom slučaju bošnjačka, prometnula u ratnog pobjednika i ostvarila svoje ratne političke ciljeve (ako je građanska država uopće bila bošnjački cilj za vrijeme rata), neophodan je dogovor i pristanak drugih dviju strana ili – novi rat. To je, dakle, nerealni i obmanjivački politički avanturizam koji, sad je sasvim jasno, ima pristaše i u nekolicini diplomacija Europske unije. A zašto? Što bi se i kako popravilo u BiH kad bi u toj državi najednom preuzeo političku dominaciju jedan narod na štetu političkih prava druga dva naroda? Zašto bi ikome u međunarodnoj politici bila u interesu ta neizbježna konfrontacija i daljnja unutrašnja dezintegracija?
"Istorija Bosne i Hercegovine je istorija pokušaja njene podjele i odbrane njene cjelovitosti. Danas to ima nove 'moderne' oblike, ali priroda nacionalizma se ne mijenja. Nismo jedinstveno društvo već multinacionalno, te moramo graditi jedinstvo u razlikama. Svaki pokušaj, politika, ideologija da se BiH 'odbrani' prostim ukidanjem razlika, 'vraćanjem' nacija u etničke zajednice te uvođenjem političkih manjina i većina umjesto nacionalne ravnopravnosti, put je u podjelu", piše Žarko Papić, ugledni ekonomski stručnjak i nekadašnji jugoslavenski diplomat, u tekstu "Kratka istorija konstitutivnosti u BiH" objavljenom prije dva mjeseca na web-stranici pisca Ivana Lovrenovića. Papić, koji sigurno nije nikakav nacionalist i koji je u proteklih tridesetak godina itekako dokazao privrženost Sarajevu i Bosni i Hercegovini, smatra da je konstitutivnost dobro rješenje za državu poput BiH. "U našoj poplavi nacionalizama te brutalnoj nacionalističkoj prošlosti nije teško razumjeti normalnu želju ljudi da žive bez nacija i podjela, da svi budu jednaki bez straha i u sigurnosti za budućnost. Ali nije nacija, nacionalna ravnopravnost, te ni sama konstitutivnost proizvođač svega suprotnog našim željama. Manipulatori tim željama, svoje vlasti radi, ukidaju osnove zajedničke i nedjeljive nam domovine. Sa prljavom vodom žele da izbace dijete", piše Papić.
Relativni neuspjeh – Goran Grlić Radman (Foto: Bruno Fantulin/PIXSELL)
I još: "Konstitutivnost je ustavni oblik garantovanja nacionalne ravnopravnosti, ravnopravnost je sadržaj a konstitutivnost je način, forma ostvarivanja tog sadržaja. Forma ostvarivanja ravnopravnosti zavisi od istorijskih specifičnosti višenacionalnih zemalja. U BiH od Mrkonjić Grada (Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a 1943., op. I. Đ.) ta se forma mijenjala od 'bratstva i jedinstva' u ratnim i poratnim uslovima, do partijske politike ravnopravne zastupljenosti kadrova u svim političkim, kasnije i privrednim i društvenim strukturama. To nije bilo savršeno, ali je blokiralo širenje nacionalizma i obezbijedilo razvoj zemlje. Nova forma, konstitutivnost takođe, u nizu operativnih ustavnih odredbi u Federaciji BiH i Republici Srpskoj traži korekcije na osnovu iskustva, prakse i problema koji postoje. Kritika konstitutivnosti ne razlikuje formu od sadržaja, te bi zbog nedostataka forme ukinula i sam sadržaj, nacionalnu ravnopravnost. (...) Naša beskrajna lakoća površnosti teme konstitutivnosti, izbora i činjenice da jednog člana Predsjedništva iz reda jednog naroda de facto izaberu glasači iz drugog naroda, problem vidi samo kao HDZ-ovu želju za vlašću. Ta želja je očigledna, ali nije odlučujuća za temu, ne može se biti protiv konstitutivnosti jer smo, opravdano, protiv HDZ-a. Tema ukidanja konstitutivnosti u Federaciji BiH otvara hrvatsko nacionalno pitanje sa izvjesnom internacionalizacijom ne samo iz Republike Hrvatske, a već sada je veoma ojačala HDZ uz gašenje političkog pluralizma u Hrvata u BiH. (...) Puna nacionalna ravnopravnost i njena ustavna zaštita kroz konstitutivnost uslov su da se nacije oslobode svojih 'gazda' i otvore izgradnji jedinstva u razlikama. Sve drugo je nova desnica balkanskog tipa, a ukidanje konstitutivnosti daje snagu separatizmu i direktno ugrožava cjelovitost BiH."
Hrvatski problem u Bosni i Hercegovini veći je od aktualne, odnosno sad već višegodišnje angažiranosti na obrani konstitutivnosti i na promjenama izbornog zakonodavstva koje bi spriječile da se još jednom ponovi Željko Komšić u Predsjedništvu BiH i da se "slučaj Komšić" prenese i na druge razine. Danas u Bosni i Hercegovini teško da ima više od tristo i pedeset tisuća Hrvata, što je ispod deset posto ukupnog stanovništva. To je, pored ratnih zbivanja, posljedica strahovite političke korupcije, klijentelizma i samoživosti pod palicom Dragana Čovića i HDZ-a BiH te činjenice da gotovo svi Hrvati u BiH imaju hrvatsko državljanstvo, to jest da su oni ravnopravni građani Europske unije i da se mogu relativno brzo zaposliti u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji. Kako sada stoje stvari, Zagreb i Mostar vode opravdanu političku i diplomatsku kampanju u prilog konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata, ali će i svojom politikom u vrlo dogledno vrijeme obesmisliti rečeni angažman: neće, naime, imati tko biti konstitutivan.
