Prošli vikend iz Nove ljevice stigla je obavijest da se u tu stranku učlanila Nataša Škaričić, čime je Nova ljevica, kako kažu, dobila i znanje i borbenost. Poznatu novinarku, prije svega iz zdravstvenog sektora, tim povodom pitali smo kako je došlo do ulaska u stranačke vode i na kojim pitanjima će se najviše angažirati.
Odluka da se uključite u politiku nikako nije slučajna. Novinari koji se bave javnim pravima – a vaš dosadašnji rad svakako je obilježen time - u politici su već samom činjenicom da se bave ovim poslom. Međutim, ulazak u stranku znači nešto sasvim drugo. Kako i zašto je došlo do angažmana u Novoj ljevici?
S Novom ljevicom sam u kontaktu od osnutka stranke, ali sam se ranije noktima držala za novinarski posao, iako je rad u neprofitnim medijima de facto volonterski rad. Tranzicija prema stranačkoj politici počela je s konzultantskim angažmanima, za što su me angažirale isključivo neprofitne institucije i organizacije koje žele funkcionalan javni sektor. Na koncu sam prelomila da ću se istim ili sličnim temama baviti u stranci s kojom dijelim većinu ključnih svjetonazorskih i ideoloških stavova, jer je to sigurno najkraći put do utjecaja na javne politike.
Vaše ime neizbježno se veže uz zdravstvenu politiku kojom se bavite više decenija. Na čemu ćete inzistirati u političkom radu?
Za početak, izvjesno je da ću se zbog lokalnih izbora jedno vrijeme prebaciti na gradske teme. Što se zdravstva tiče, ono je ogroman konglomerat problema koje treba rješavati, a svaki segment zaslužuje neprimjereno dugačak odgovor. Svakako, ključna je ideja da zdravstvo – kao i svi javni sektori – postane javno, umjesto tajno, što znači da svaka lipa prihoda i rashoda mora biti vidljiva; inkluzivno, umjesto ekskluzivno, što znači da svaka procedura treba postati što jasnija i otvorenija za uključivanje tzv. laičke javnosti, umjesto rezervirana za tehnokratski nastrojene biomedicinske elite. To je vrlo težak zadatak u svakom zdravstvu, pošto postoji izrazita asimetrija u znanju u odnosu između liječnika i pacijenta, kao i u odnosu zdravstvene administracije i stanovništva obuhvaćenog mrežom zdravstvene zaštite. Štoviše, postoji niz političkih razloga, posebno od pojave Trumpa i svih medijskih fenomena koji su se pripisivali njegovoj vladavini, zbog kojih se ta asimetrija naglašava i pretvara u ideologiju jaza između racionalnog i iracionalnog političkog subjekta, pa čak i u oduzimanje prava građanstva laicima, barem kada su u pitanju javnozdravstvene teme. Ali ja u pandemiji vidim potencijal za upravo suprotno: vidim ljude koji prvi put raspravljaju o etičkim pitanjima diobe resursa u zdravstvu, npr. je li pravedno sve alocirati u COVID 19, a zakinuti ostale bolesnike; zatim priličnu slogu oko toga da država mora osigurati pravo na zdravlje i gotovo konsenzualan stav da osobe starije životne dobi, kao generalno najveći potrošači zdravstvenih usluga, zaslužuju jednaki tretman u zaštiti života kao i mladi i zdravi ljudi. Kada gledam sve varijante pokreta protiv npr. solidarnog nošenja maski, od liberalnih do alt-right, nemam nikakvih dilema da one gube utakmicu s idejom solidarnosti. Pritom ne želim reći da je stanje u praksi poboljšano. Da imamo vremena, elaborirala bih suprotno. Samo konstatiram da je opća javnost sposobna participirati i intuitivno se složiti oko pravednog rješenja, a da zdravstveni sustavi moraju raditi na poboljšanju medicinske i javnozdravstvene pismenosti, tako da interakcija može postajati sve složenija. Hrvatsko zdravstvo je izrazito neprijateljsko prema korisnicima, kao HEP ili FINA, što je posebno neprihvatljivo za sistem koji mora biti humanistički nastrojen. I da, ono je financijski uništeno korupcijom.
Puno ste pisali o cijepljenju i upozoravali na događanja u Imunološkom zavodu. Koji je stav Nove ljevice prema koronavirusu, kao najvažnijem pitanju zadnjih godinu dana?
Mnogo toga nismo stigli raspraviti, pa govorim u svoje ime. Sva cjepiva na tržištu su uvjetno odobrena, eksperimentalna cjepiva, koja su u kliničkim studijama pokazala visoku djelotvornost u zaštiti od razvoja bolesti, od 70 do čak 95 posto, i uglavnom blage nuspojave. Stoga su regulatorna tijela procijenila da je za vrijeme pandemije bolesti COVID 19 opravdano u hitnim postupcima uvjetno odobriti nekoliko vrsta cjepiva koja su se pokazala kvalitetnim. Dakle, ova cjepiva neće zaustaviti transmisiju virusa SARS-coV-2, - jedino AstraZenecini podaci govore da bi njihov proizvod možda mogao imati i taj učinak - ali će visoko vjerojatno spriječiti obolijevanje. Razuman stav je, čini se, da postojeća cjepiva mogu biti važan faktor u rješavanju ove zdravstvene krize, ali da ćemo se do konačnih rezultata opservacija registriranih proizvoda i analiza neovisnih stručnjaka ponašati s, blago rečeno, velikim oprezom. I u redu je da se tako ponašamo. Nova ljevica će, vjerujem, od naših zdravstvenih institucija i HALMED-a očekivati savjestan pristup u praćenju kvalitete svih cjepiva koja će se naći na našem tržištu.
Da li je Hrvatska zakazala s nabavom cjepiva? Zemlje izvan EU-a – od Velike Britanije do Izraela, da Srbiju ne spominjemo – pokazale su se znatno sposobnije od Hrvatske koja je, uz to, na repu EU po procijepljenosti?
U skladu s čl. 4. st 5. (b) Uredbe Vijeća (EU) 2020/521 od 14. travnja 2020. godine o aktivaciji hitne potpore na temelju Uredbe (EU) 2016/369 i sukladno Strategiji EU-a za cjepiva protiv bolesti COVID-19, Europska komisija je provela nabavu i sklopila sporazume s proizvođačima cjepiva u ime država članica. Mi smo u kolovozu znali da ćemo se orijentirati na AZ jer je tako odredila briselska birokracija, i to u vrijeme kada je tek startala treća faza kliničkih ispitivanja. Tada je i kompletan zapad kritizirao Ruse nakon što su objavili čudnu vijest da registriraju Sputnik V, dok se zapravo radilo o provedbi faze III, pa su valjda i naše zdravstvene institucije s manje pažnje pratile razvoj tog cjepiva. Ako su pratile, mi to ne znamo. Uglavnom, sve oko cjepiva je stvar geopolitičke utrke, nema mjesta fantazijama o pucanju granica. Tako smo mi kao psići slijedili signale EU i na kraju ostali zatečeni nestašicom i viješću da npr. Srbija cjepiva dijeli šakom i kapom, ne samo mladim i zdravim ljudima, nego čak i nekim našim državljanima. Ali tamo su odmah bili otvoreni prema cjepivima iz Kine i Rusije. Izrael se nagodio s Pfizerom da će im ustupiti podatke o učinkovitosti i nuspojavama cjepiva u zamjenu za redovitu isporuku, a o snazi i organiziranosti centraliziranog britanskog NHS-a ne treba puno govoriti.
Mi smo u tom kontekstu smiješna mala zemljica s poslovično inertnim institucijama, malo tko bi očekivao da ćemo biti na visini zadatka. Doduše, valja priznati da je na koncu većina zemalja EU nezadovoljna tempom podjele cjepiva za zapada, a u AZ je poslana inspekcija. Treba podsjetiti i na to da se zastoj u isporuci mogao očekivati i da su stručnjaci poput dr. Paula Offita i mnogi drugi, još na početku pandemije upozoravali da će to postati važno političko i etičko pitanje, osobito u zemljama na tzv. periferiji. U cijeloj je situaciji dodatno fascinantna činjenica da je EU unaprijed financirala proizvodnju konkretnog cjepiva, a da su važni dijelovi ugovora s AstraZenecom sada objavljeni zatamnjeni. Sve to nas vraća na raniju temu, o nužnosti uvođenja visoke razine vidljivosti svih procesa u javnom zdravstvu.
Zastupnici su se u okviru čudne akcije podrške masovnom cijepljenju kojeg nema – cijepili? Hoćete li se i vi cijepiti? Imate li svog favorita među svim ovim Pfizerima, AstraZenecama, Sputnjicima, kinezima, kubancima…
Cijepilo se, mislim, ukupno 50-ak zastupnika. Ministarstvo zdravstva, valjda, halucinira da javnost vjeruje zastupnicima i da će npr. Josip Đakić doprinijeti popularizaciji cjepiva. Dakle, nisu ni minimalno u kontaktu s realnošću, koja govori da preko 50 posto građanki i građana nema nikakvo povjerenje u Krizni stožer, pa možete misliti koliko vjeruju Đakiću. Zastupnici Zeleno-lijeve koalicije se nisu cijepili, jer su smatrali da to nije u redu dok se nisu cijepili ni zdravstveni radnici, ni zaposlenici u ustanovama socijalne skrbi, ali su na listi kod svojih liječnika obiteljske medicine. Ja sam trenutno u hipertireozi i neću se cijepiti dok se stanje ne smiri i dok mi to liječnici ne preporuče. Nemam favorita, a i da imam, ne bih ga javno iznosila. Mislim da je moje mišljenje irelevantno.
Hoćete li se nastaviti baviti novinarstvom? Novinare se uvijek "tjeralo" da budu objektivni, ma što to značilo.
Jedno vrijeme neću i to nema veze s izmišljenom novinarskom neutralnošću. Naprosto nije u redu da istodobno budem stranački aktivna – to nije isto što i politička aktivnost – i da se bavim političkim novinarstvom. Ako stignem, pisat ću o zdravstvu i pandemiji, to je prihvatljivo.
Novinarstvo se radikalno promijenilo zadnjih godina. Kako ga spasiti, ako se uopće ima što spasiti? Ne mislim pritom samo na novinare, nego i na javnost?
O novinarstvu se oduvijek govori kao o nečemu što treba spašavati i što je ranije bilo mnogo bolje, iako je ono kontinuirano nesavršeno i ne kreće se linearno, prema nekom slomu ili idealu. Prema novinarstvu se, zapravo, najlakše odrediti onda kada je ono ugroženo na radikalan način, npr. u diktaturama, dok je u razdobljima slobode riječ o fluidnoj praksi koju je potpuno nemoguće ubaciti u bilo kakve čvrsto postavljene gabarite. Trenutno je ono ugroženo tehnologijom, koja je omogućila da informacije koje nisu profesionalno obrađene često budu značajnije od onoga što rade novinari. Npr. live prijenos događaja putem mobilnih telefona i društvenih mreža. I tu, da se ne lažemo, nema pomoći. Mnogi su novinari zbog toga završili na cesti, a mnogi će tek završiti. Ostaje jedino da država pomaže proizvodnju medijskih sadržaja koji ispunjavaju kriterije tzv. javnog interesa, a koji su komercijalno neodrživi u konkurenciji sa šarenilom sadržaja koji kola internetom. Čini mi se da su tu najzanimljiviji javni televizijski servisi, jer nije poanta da imate oaze profesionalnog novinarstva koje prati mali broj ljudi, već da što širu javnost izložite što boljem novinarstvu. Televizija je medij s kojim se taj cilj još uvijek može postići.
