Pisala se već pomalo zaboravljena godina 1997, a HDZ-ovo šovinističko bjesnilo bilo je na jednom od svojih vrhunaca. Tada je ovaj autor imao prilike zabilježiti (u ‘Feralu’) sljedeći paradigmatski primjer čišćenja hrvatskoj javnog i gospodarskog prostora od Srba. Događaj se odigrao u Hrvatskoj elektroprivredi, pa izvrsno oslikava pozadinu sadašnje burne reakcije iz javnih poduzeća na aktualno upozorenje Milorada Pupovca kako u njima nema Srba. Sada ih, očito, ne zapošljavaju. Ali gdje su nestali oni koji su prije u njima radili? Jesu li u međuvremenu svi otišli u zasluženu mirovinu?
Dvije pravnice, gospođe V. T. i N. J. P. u Sektoru za toplinarstvo Direkcije za proizvodnju Hrvatske elektroprivrede (imena im u vremenu opće hajke iz razumljivih razloga nisu objavljena, jedino je rečeno da je jedna Srpkinja, a drugoj ime ‘tako zvuči’), jednog su dana pred kraj radnog vremena dobile izvanredni otkaz, bez prava na otkazni rok. U čemu je bio njihov grijeh? Prema obrazloženju, one su 18. studenoga 1996. na neprimjeren način u svojoj radnoj sobi obilježavale godišnjicu pada Vukovara, čime su izazvale ogorčenje većeg dijela zaposlenih, zbog čega je nastupio opravdan razlog itd. i sl. Kako su one to napravile? Jedna od njih držala je u uredu cvijeće! Nije ga donijela tog dana. Držala ga je stalno na prozoru, kao što to čine bezbrojne službenice širom svijeta. Nikakve veze s godišnjicom pada Vukovara tu nije bilo, osim što je jednom u godini morao doći i taj dan.
Gospođa V. T. pokušala je to objasniti direktoru sektora, gospodinu Branimiru Poljaku, a njegovi odgovori zaslužuju da ostanu zabilježeni u kronici beščašća jednog vremena. ‘Ništa vam neće pomoći’, rekao je on. ‘Priča o tome što ste napravile širi se kao plamen po poduzeću. Imamo izjave i očitovanja mnogih ljudi, uključujući i članove Hvidre.’ Poljak nije govorio napamet, a akciju za izbacivanje Srpkinja iz poduzeća očito je shvatio kao svoj prvorazredni zadatak. Zaista, ništa im nije pomoglo. U tom trenutku, doduše, još nije bilo nikakvih očitovanja ni izjava, ali ih je ubrzo skupljeno i to 140 od ukupno oko 300 zaposlenih. Onda se, vjerojatno, organizatorima učinilo dovoljno, pa su obustavili skupljanje. Jesu li ljudi potpisivali zbog uvjerenja i primitivne mržnje, onakve kakvom je na primjer nedavno zračila stranka janjetine i mladog luka? Ne, iako je bila stvorena klima u kojoj nije bio normalan onaj tko nije protiv Srba. Ali ljudima se istovremeno prijetilo da će dobiti otkaz ako ne potpišu. To se i dogodilo njihovom kolegi iz sobe, gospodinu J. S. (nota bene, Hrvatu), koji je napisao da su oni koji tajno nadziru neke ljude u poduzeću, kao što su radili i do 1990., pustili glas o tom cvijeću, da se to proširilo sistemom pokvarenog telefona i kotrljajuće grude snijega, da u sobi uvijek ima cvijeća i da ono nema nikakve veze s Vukovarom, a da su njegove kolegice normalne građanke, ni bolje ni lošije od drugih. Tako se izložio organiziranom valu uvreda, etiketiranja i osuda, a na koncu je podijelio sudbinu svojih kolegica. Za izdajicu nije bilo milosti. Pritom nije vođen nikakav postupak, niti su optuženi dobili priliku da se brane. Jedini primijenjeni zakon bio je zakon linča.
Otpuštene Srpkinje su se žalile ‘institucijama sistema koje su radile svoj posao’, naravno, onako kako su ga shvaćale i u kakvim su političkim okolnostima djelovale. (Današnje reakcije na riječi Milorada Pupovca pokazuju da mnogi vjeruju kako se otad nije mnogo promijenilo.) Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala, s potpisom gospođe Štefice Jantol Polak, upozorio ih je kako su morale voditi računa što rade, pogotovo jer su po nacionalnosti Srpkinje. Ministarstvo pravosuđa ustupilo je njihovu predstavku Općinskom sudu. Saborski odbor za rad uputio ju je Odboru za predstavke i žalbe. Taj ju je Odbor proslijedio Inspekciji rada. Otuda odgovaraju da o slučaju može odlučivati samo sud. Ukratko, pravna država po modelu legendarnog Franca Kafke.
Istim receptom, iako potpuno neprimjereno, poslužio se i tajnik nadbiskupskog tajništva Ivan Godina. I oni su ‘problem poslali u Ured predsjednika Republike’ jer ‘stvar ne spada u nadležnost zagrebačkog nadbiskupa’ (bio je to Franjo Kuharić). Naravno, ne objašnjava se tko mu je odredio nadležnosti i kako to da u njih ne spadaju pravda, poštenje, etika i humanost. Kakav je to zakon ili pravilnik zatvorio nadbiskupa u sakristiju i zabranio mu da se suprotstavi iznimno ružnom nacionalizmu na djelu? Bi li vrijedile iste nadležnosti i kad je riječ o Hrvatima u Banjoj Luci?
Da ‘nema ovlasti meritorno postupati’ odgovorio je i pročelnik Odsjeka za odnose s javnošću Ureda predsjednika Republike Stanko Posavec, pa ‘treba pričekati da sud meritorno odluči’. O tom lijeku svi u Hrvatskoj odavno znaju sve. Kao i o borbi protiv nacionalizma koju bi trebao voditi Franjo Tuđman.
Na sličan način, iako s različitim stupnjem domišljatosti, očišćena su od Srba i druga javna (i ne samo javna) poduzeća i ustanove. Akcija je organizirana i vođena s višeg nivoa. Ona je uvijek sadržavala iste elemente: širenje predrasuda, ogovaranje, izbjegavanje, sve do diskriminacije, pa i fizičkih napada. Zar netko može vjerovati da je sve to zaboravljeno? Što misle oni koji danas optužuju Milorada Pupovca da traži plijen kad postavlja pitanje zapošljavanja Srba u javnim poduzećima? Da je hrvatska javnost glupa? Ili možda još gore. Da je tvrdo i nepromjenjivo nacionalistička, pa i šovinistička. Da ljudi ne vide kako je riječ o segregaciji, a ne borbi za fotelje i da je položaj Pupovca bliži onom Martina Lutera Kinga nego Bože Petrova. Najviše se u svemu tome računa na kukavičluk i konformizam. Gospoda iz javnih poduzeća znaju da velika većina ljudi nisu nacionalisti, ali i da misle kako je zbog nečega dobro da to ne ističu. Znaju da više ne mogu kao ona sindikalistica iz 1996. poručiti Pupovcu da pazi što radi jer je Srbin, ali su uvjereni da se to podrazumijeva i da će to razumjeti svi. Zato pišem foteljaš, a čitam Srbin. I to dolazi od ljudi koji su skoro bez iznimke stranačkim ključem raspoređeni po javnim poduzećima, a neki od njih se ubrajaju i u klasične uhljebe. Obraz je ponekad deblji od svih đonova.
Ta je mračna klima naslijeđena iz zadnjeg, olovnog desetljeća prošlog stoljeća, a ojačana je do paroksizma u doba Tomislava Karamarka i njegovih korifeja i pripuza, koji su proizvodili permanentno izvanredno stanje u zemlji. Veliku je ulogu odigrao i dio braniteljske populacije, koji se trenutačno pritajio, dok gluplji među njima još pokušavaju sijati strah. A i crkva neprestano svoje pekunijarne interese zamata u nacionalni plašt, a sebe legitimira kao braniteljicu ugrožene nacije. Ima li komotnijeg položaja od branjenja hrvatstva na Jelačić placu i to još za dobar novac? Pesimisti među nama nisu to bez razloga.
