Teško je u zabačenim, opustjelim kordunaškim selima i zaseocima pronaći obitelj koja se na ništa ne žali, koja smatra da ima sve što treba. No uspjeli smo pronaći jedan bračni par koji ne živi u izobilju ali je potpuno zadovoljan životom koji jednostavno prihvaća onakvim kakav on zaista jest.
Žarko Orelj (72) i njegova supruga Vesna (69) iz Poljica, ni sela ni zaseoka kraj Katinovca pod Petrovom gorom, potisnuli su sve nedaće kroz koje su prošli, a njih je itekako bilo, od rata i poraća sve do zemljotresa. Nevolje nisu zaboravili ali su ih ostavili iza sebe, o njima ne razmišljaju i u potpunosti su se posvetili najprije jedno drugome, a onda svom lijepom, malom imanju na zemlji Žarkovih djedova. Kćer Vanja je odavno odrasla i s obitelji živi u Sisku, a unuk Teo uvijek se raduje povremenim dolascima na Kordun, koji ga u potpunosti oplemenjuju, a pogotovo dobro čine njegovima baki i djedu. Na Poljice smo nabasali sasvim nehotice, a slučaj je htio da isto tako odmah susretnemo jednog od četvero mještana ovog živopisnog seoceta koje je nekada brojilo ravno 13 numera s nešto manje od osamdeset radišnih mještana.
- Kažete da pišete za Novosti. E, pa da znate, potrefili ste vašeg vjernog čitaoca. Ne propuštam niti jedan broj omiljenog tjednika. Supruga i ja natenane ga pročitamo od prve do zadnje strane. Nemojte pomisliti da vam podilazim, ali vaše novine su za nas najbolje - odmah nam je pri susretu objasnio domaćin Žarko Orelj, široko otvarajući vratnice dvorišta.
Žarko je rođen u Bosni i Hercegovini, a kada je napunio četiri godine obitelj je prodala imanje, jer se otac Mirko zaposlio u Željezari Sisak. Tada su se preselili na Kordun u Prijeku, selo majčinih djedova, a potom su radni vijek oboje proveli u Sisku. Čim je stasao, Žarko je završio višu Končarevu školu za tehničara i zaposlio se u Rafineriji nafte Sisak. Ubrzo je postao stručnjak za održavanje rotacione opreme i u Rafineriji je proveo sav svoj radni vijek, bez ikakvog prekida, punu 41 godinu.
- Ne mogu vam opisati koliko sam razočaran na što je spala ondašnja Rafinerija. Sad je u tuđim rukama, a hiljade nas su je izgradili, usavršili i vrhunski održavali. Prerađivali smo više od 1,5 milijuna tona domaće nafte godišnje s tri i pol tisuće zaposlenih. Čujem da danas tamo radi, bolje reći ne radi, između 200 i 300 radnika. Sve stoji - rezigniran je Žarko Orelj.
Supruga Vesna bila je zaposlena u trgovačkom poduzeću Brezovica u Sisku. Kada je započeo rat, Žarko i supruga nastavili su raditi, a on je u mirovinu otišao 2014. Drugovi su ga svečano ispratili. Za dugogodišnji rad primio je posebno priznanje, a o tome su izvijestile i tvorničke novine.
- Za vrijeme rata, radeći u Rafineriji, ne mogu reći da sam kao Srbin imao većih neugodnosti, premda je bilo sitnih, beznačajnih i besmislenih provokacija na koje nisam obraćao pažnju. Imao sam šefa Milu Pastulovića koji je cijenio dobre radnike, a mene je poštivao i nije gledao na ničiju nacionalnost. Čak sam dobio i ratni raspored. Kad se k tome još doda da sam oženio Hrvaticu, nekako sam ispao prihvatljiv – govori Žarko.
Iako su oboje u mirovini, Vesna i Žarko koji su u braku od 1978. godine, nakon mirovine kada su se trajno preselili na Kordun, tako su organizirali život da im je svaki dan, od jutra do večeri, pomno isplaniran i - radni. Žarko vodi brigu o okolišu, kosi travu, obrezuje voćke, popravlja što je dotrajalo i brine se o desetak košnica pčela. Meda nema mnogo ali za njihove potrebe, kćer i prijatelje, sasvim dovoljno. Vesna drži sva četiri ćoška kuće, obrađuje baštu, kuha i brine se o kućanstvu. Što se tiče zdravlja, Vesna i Žarko kažu nam da je "valjda dobro" jer liječniku u glavnom ne idu. Žarko je na pregledu bio zadnji put prije 9 godina, a svjež zrak i ishrana bogata povrćem i voćem, prema svemu sudeći, čine svoje.
O zdravoj ishrani brine se Vesna, ali pored bogate bašte čije plodove brižljivo sprema u smočnicu za zimske dane, ona ima još jednu strast. Naime, ljubiteljica je i dobar poznavateljica začinskog, ljekovitog i aromatičnog bilja pa je okoliš kuće začinjen majčinom dušicom, matičnjakom, miloduhom, kaduljom, lavandom, origanom i mnogim drugim biljem. Kako god plodove iz vrta sprema u smočnicu, isto tako suši pa miješa ljekovito bilje za čajeve, sve po svojim i tuđim iskustvima te uputama iz literature.
- Davne 1978., odmah nakon što smo se upoznali na korzou u Sisku, Žarko me doveo ovdje na Kordun kod svoje bake Milice koja je, vjerovatno zahvaljujući ovom čistom zraku ispod Petrove gore i zdravoj prehrani, doživjela sto godina. Odmah sam se zaljubila u ovaj pitomi, a ipak na neki način i divlji kraj i evo me, nakon 45 godina, živim i uživam ovdje. Pri tome valja reći da sam odrasla na petom katu nebodera u Sisku pa je promjena bila značajna. Gotovo 46 godina ovdje uživam u životu i sve mi je prošlo u trenu. Kad bih mogla birati, sve bih ponovila i proživjela još jednom, jer moj čitav život ovdje je zapravo jedna velika i lijepa igra - kaže nam Vesna Orelj.
Iako su svakodnevno vezani uz domaćinstvo, Vesna i Žarko koriste svaku priliku da automobilom obiđu kraj, upoznaju nove ljude i sela. Često odu na izlet na Petrovu goru, prošetaju njenim šumama i uživaju u planinskom zraku. Posjete i partizansku bolnicu iz Drugog svjetskog rata, jer su se neki Žarkovi rođaci, sudionici NOB-a, liječili u tom skrivenom lječilištu.
- Ta bolnica u srcu Petrove gore, jedinstvena u Evropi za Drugog svjetskog rata, kao i drugi spomenici iz tog vremena, po mom mišljenju, nije dovoljno poznata javnosti, a neka važna mjesta su i zapuštena. Vjerujem da će sve to jednoga dana doći na svoje mjesto i da će najodgovorniji uložiti napore da taj dio naše povijesti bude dostojno obilježen i nađe se ponovo na turističkim kartama Petrove gore - priželjkuje Žarko Orelj.
