Haški optuženik za ratne zločine Vojislav Šešelj uspio je nakon privremenog puštanja na slobodu svojim izjavama i nastupima u Srbiji mobilizirati cjelokupnu hrvatsku političku elitu, isprovociravši reakcije ministara, predsjednika Republike i predsjedničkih kandidata, šefova političkih stranaka, saborskih zastupnika i europarlamentaraca. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je na puštanje Šešelja isprva reagirala tek izjavom da izražava sućut Srbiji što na svojim ulicama ima poludjelog ratnog zločinca, nakon njegovog izrugivanja vukovarskim žrtvama uputila je svim članicama Evropske unije zabrinuto pismo tražeći izjašnjavanje evropskih institucija o činjenici da je Haški tribunal pustio Šešelja da vrši agitaciju, poziva na rat i narušava odnose u regiji. Predsjednik Ivo Josipović zbog Šešelja se najprije žalio predsjedniku Tribunala Theodoru Meronu, a potom najavio da će Hrvatska od Vijeća sigurnosti UN-a tražiti raspravu o radu Tribunala i poduzimanje određenih mjera. Bivša HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor inicirala je donošenje deklaracije o Šešelju u Hrvatskom saboru, a skupina hrvatskih europarlamentaraca donošenje rezolucije u Evropskom parlamentu. Zabrinutost službene Hrvatske, ponosne članice Evropske unije i moćnog Sjevernoatlantskog pakta, uspjela je nadmašiti tek Hrvatska stranka prava, koja je zbog Šešelja tražila hitno povećanje vojnog proračuna i utvrđivanje istočnih granica.
Šešelj je regrutirao jedinice koje će kasnije učestvovati u zločinima, ali tamo iza granice one više nisu pod njegovom direktnom komandom, i ako se suci budu držali Meronovih standarda, ne vidim kako bi on mogao za to biti osuđen - upozorava Nemanja Stjepanović
Dok je službena Hrvatska, zgrožena postupanjem Haaga, na adrese međunarodnih faktora odašiljala zabrinuta pisma, uznemirena hrvatska javnost stala je analizirati propuste hrvatske politike i kritizirati hrvatsku diplomaciju zbog nečinjenja i zatečenosti Šešeljevim istupima. Međutim, ta je kritika prilično kratkovidna jer službena Hrvatska ne samo da je propustila reagirati na srozavanje standarda Tribunala, štoviše, ona je na tom srozavanju vrlo uporno radila. To je radila kako bi od osuđujućih haških presuda spasila svoje generale, kako bi obranila čast i ugled prvog hrvatskog predsjednika i kako bi spriječila kriminalizaciju svetog Domovinskog rata. Službena Hrvatska je zbog toga izdašno financirala odvjetničke timove koji su radili na rušenju haškog koncepta zapovjedne odgovornosti kroz udruženi zločinački pothvat, ona je zbog toga angažirala američke lobiste i poduzimala druge diplomatske aktivnosti s kojima javnost nikada nije do kraja upoznala. Javnost je ona, kao što je to učinio premijer Zoran Milanović u slučaju hercegbosanske šestorke, najotvorenije upoznala sa svojim nadama da će teza o udruženom zločinačkom pothvatu i u tom slučaju biti oborena na drugom stupnju, kako bi hrvatski politički vrh iz 1990-ih bio pošteđen osude za agresiju na susjednu zemlju. Sve to, agresija na susjednu zemlju, zapovjedna odgovornost i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, samo ne s Franjom Tuđmanom nego sa Slobodanom Miloševićem na čelu, nalazi se i u Šešeljevom predmetu, i sve što je Hrvatska poduzela kako bi urušila te koncepte Haškog tužiteljstva radilo je i u njegovu korist.
- Šešelj je dobar samoreklamer i čini mi se da može biti zadovoljan onim što je izazvao u Hrvatskoj, jer je izazvao točno ono što je htio. To da su se mnogi političari za to uhvatili najprije pokazuje da su luđaci ravnomjerno raspoređeni svuda, pa mi, između ostalog, imamo izjavu HSP-a da bi trebalo uputiti vojsku na granicu. To je taj isti mentalni sklop i o boljoj reakciji Šešelj nije mogao ni sanjati - kaže za ‘Novosti’ predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić, navodeći da je galama koja je napravljena u Hrvatskoj dobrim dijelom licemjerna i da je priređena zbog domaće scene i jeftinih političkih bodova.
Prema njegovom mišljenju, Šešelj danas nije nikakva prijetnja Hrvatskoj, za razliku od vremena kada je njegova Radikalna stranka bila jedna od najjačih u Srbiji, ali jest prijetnja Srbiji, gdje je njegovo djelovanje direktno usmjereno protiv sadašnjeg srpskog rukovodstva, ljudi koji su ranije bili njegovi bliski suradnici, a sada vode politiku okrenutu Evropi, koja je u hrvatskom interesu, a Šešelja jako smeta. Zbog toga je, smatra Pusić, Hrvatska trebala pokazati dobru volju da ono što je sa Šešeljem priredio Haški tribunal ne iskorištava za domaću predizbornu kampanju i politikantstvo.
Vojislav Šešelj je u haškom pritvoru, najvećim dijelom zahvaljujući vlastitoj opstrukciji postupka, bez presude već odležao blizu 12 godina, što je adekvatno haškoj kazni od 18 godina zatvora. Kako za ‘Novosti’ kaže Nemanja Stjepanović, novinar agencije Sense koja specijalizirano prati haška suđenja, Šešelj je to činio namjerno odbijajući mogućnost da se brani sa slobode i danas smatra svojom velikom pobjedom nad Tribunalom to što je tolike godine bio pritvoren bez osuđujuće presude. Haški suci nisu našli načina da izađu na kraj s tom Šešeljevom igrom i doveli su se u slijepu ulicu kada su ga zbog narušenog zdravlja doslovno istjerali iz pritvora bez ikakvih uvjeta, strahujući da bi mogli biti prozvani ako mu se nešto dogodi u Haagu. Tribunal je, nema sumnje, tim puštanjem optuženika za ratne zločine bez strogog uvjetovanja privremene slobode sramotno kapitulirao pred Šešeljem, no ona puno dalekosežnija kapitulacija Tribunala dogodila se ipak znatno ranije i prošla je bez ikakvih reakcija s hrvatske strane.
Izricanje prvostupanjske presude Šešelju bilo je zakazano još za 30. listopada 2013. godine, no on je čak i to uspio spriječiti podnošenjem zahtjeva da se iz tročlanog sudskog vijeća zbog pristranosti izbaci danski sudac Frederik Harhoff, zbog čega se presuda može očekivati tek sredinom 2015. godine. Upravo taj sudac bio je zaslužan što je suđenje Šešelju, nakon razmatranja 2011. godine, bilo nastavljeno po svih devet točaka optužnice, a ne samo po tri, kako je tražio predsjedavajući sudac u njegovom slučaju Jean-Claude Antonetti, smatrajući da bi Šešelju trebalo suditi samo za zločine progona, deportacije i prisilnog premještanja, ali ne i za planiranje, naređivanje, poticanje i pomaganje zločina u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Službena Hrvatska nije se bunila kada se Tribunal na Šešeljev zahtjev riješio suca Harhoffa, jer je taj sudac bio zagovornik progona po načelu zapovjedne odgovornosti kroz udruženi zločinački pothvat, a službena Hrvatska je bila zainteresirana da se to načelo obori, kako u slučaju Ante Gotovine i Mladena Markača, tako i u slučaju hercegbosanske šestorke.
Šešelj se tom prilikom lukavo upleo u politiku predsjednika suda Theodora Merona, kojem je zahtjev za diskvalifikaciju Harhoffa došao kao naručen, jer je danski sudac u lipnju prošle godine napisao pismo u kojem je kritizirao promjenu Tribunalovog kursa koju provodi Meron, iznoseći sumnje da se to odvija pod pritiskom vojnog establišmenta nekih utjecajnih zemalja poput SAD-a i Izraela, koje su se osjetile ugroženima jer je u Haagu sudska praska otišla predaleko u primjeni načela zapovjedne odgovornosti. Harhoff je tada naveo da je Meron vršio pritisak na kolege u žalbenim vijećima kako bi osigurao oslobađajuću presudu za Gotovinu i Markača, a potom i za načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, koji je prvostupanjski bio osuđen na 27 godina zatvora, te da je utjecao da funkcioneri srpske Državne bezbednosti Jovica Stanišić i Franko Simatović prvostupanjskom presudom budu lišeni odgovornosti za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu.
Sve te presude donesene su uz vrlo oštre podjele u sudskim vijećima i izdvojena mišljenja, no službena Hrvatska i službena Srbija, svaka sa svoje strane, bile su zadovoljne novim haškim kursom koji je, po sucu Harhoffu, nametnula službena Amerika, pozdravljajući puštanje svojih optuženika i licemjerno izražavajući protest svaki put kada bi primjenom istih ‘novohaških’ standarda bio oslobođen optuženik druge strane. Zoran Pusić ističe da je pod Meronovim predsjedanjem u posljednje dvije godine doneseno pet nevjerojatnih oslobađajućih presuda kroz ukidanje visokih prvostupanjskih kazni bez uvođenja ikakvih dodatnih činjenica, a osim slučajeva Gotovine, Markača i Perišića, Meron je na Tribunalu za Ruandu, gdje je također predsjednik žalbenog vijeća, oslobodio dvojicu ministara koji su po zapovjednoj odgovornosti u prvostupanjskoj presudi bili osuđeni na 30 godina zatvora. Pusić ističe da i Šešeljeva zlodjela spadaju u zapovjednu odgovornost te da bi on trebao biti osuđen zbog toga i zbog strašnih posljedica koje je donijela politika koju je zagovarao, ali dodaje da tek treba vidjeti kako će sada Haag postupiti.
Čini mi se, da citiram predsjednika Tuđmana koji je rekao da ne inzistiramo previše na tome da srpsko rukovodstvo dođe u Haag jer bi nam se takva politika mogla obiti o glavu, da se nešto na tom fonu možda pojavilo i u nekim krugovima u međunarodnoj zajednici - kaže Zoran Pusić
Nemanja Stjepanović smatra da bi Šešeljev slučaj, kada dođe do presude, mogao imati veze s novom politikom Tribunala, koju opisuje kao ‘sprječavanje razvoja međunarodne pravde u pravcu koji bi potencijalno mogao biti od štete velikim silama’. Pojašnjava da je Šešelj optužen za dvije grupe zločina, jedna je tzv. govor mržnje, odnosno poziv na činjenje zločina, a druga su zločini koje su njegove paravojne jedinice počinile u regiji, i ističe da su tu u Šešeljevoj optužnici prisutni isti oni elementi koji su bili prisutni u slučajevima Perišića i Stanišića i Simatovića.
- Kod Perišića to je bilo davanje pomoći u naoružanju, plaćama oficira, slanju municije i različite logističke pomoći, a kod Stanišića i Simatovića to je bilo slanje na front jedinica koje su učestvovale u zločinima i bile tamo gdje su počinjeni zločini. Kod Šešelja također imamo situaciju da on svoje paravojne grupe regrutira ili na licu mjesta, kao u BiH, ili ih regrutira u Srbiji i šalje na front, kao u slučaju Vukovara. On regrutira jedinice koje će kasnije učestvovati u zločinima, ali tamo iza granice više neće biti pod njegovom direktnom komandom, i sada po novoj praksi Tribunala, ako se suci budu držali Meronovih standarda, ne vidim kako bi on mogao za to biti osuđen - upozorava Stjepanović.
Dodaje da je upitno i kako će se Tribunal odrediti prema drugoj grupi optužbi, Šešeljevom pozivanju na činjenje zločina, jer dosad u praksi međunarodnog prava postoje presude za pozivanje na zločine samo u odnosu na genocid, onaj u Ruandi. Stjepanović kaže da to znači da bi ovakav Meronov Tribunal, slabiji nego ikada, morao smoći snage da napravi presedan i da Šešelja osudi za pozivanje na tzv. obični zločin koji nije genocid.
Iako smatra da je Haški tribunal bio značajan korak od svjetske važnosti u smislu internacionalizacije pravde, za Zorana Pusića danas postoje mnoga otvorena pitanja o njegovom djelovanju.
- Čini mi se kao da je, kada su uhvaćeni Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Goran Hadžić, zaključeno da je Haški sud ispunio svoju ulogu. I čini mi se, da citiram predsjednika Tuđmana koji je rekao da ne inzistiramo previše na tome da srpsko rukovodstvo dođe u Haag jer bi nam se takva politika mogla obiti o glavu, da se nešto na tom fonu možda pojavilo u nekim krugovima u međunarodnoj zajednici: ‘Nemojmo previše inzistirati na zapovjednoj odgovornosti, to bi nam se moglo obiti o glavu’ - kaže Pusić.
Službena Hrvatska u svojim pismima međunarodnim faktorima neće, naravno, protestirati zbog urušavanja haških kriterija zapovjedne odgovornosti, jer joj je Tuđmanova računica dobro poznata. Jedini problem koji ona sa Šešeljem ima i zbog kojeg se na sva zvona žali je to što je ovaj u tom smislu dovoljno neuračunljiv da mu ni Tribunal ni službena Srbija nisu bili u stanju začepiti usta.
