Duže od dva desetljeća i dva ponovljena suđenja bilo je potrebno da se konačno pravomoćno za ratne zločine počinjene protiv civila i ratnih zarobljenika osude zapovjednik zatvora u splitskoj Lori Tomislav Duić i zatvorski čuvar Emilijo Bungur.

Nakon žalbe Državnoga odvjetništva Visoki kazneni sud prije nekoliko dana obojici je povisio kazne - Duiću je kazna povećana s osam i pol godina na deset godina zatvora, a Bunguru s četiri i pol na osam godina. Podsjetimo da se radi o ponovljenom postupku, s obzirom da je ovaj dvojac već bio osuđen u odsutnosti, s obzirom da su 15, odnosno 11 godina godinama bili u bijegu. U ovoj zamršenoj sudskoj trakavici postupci su bili odvojeni na tzv. Lora 1 za ratni zločin nad civilima u Lori i tzv. Lora 2 za mučenje ratnih zarobljenika, da bi kasnije bili spojeni.

Vukan Kovač, predsjednik Udruženja logoraša regije Trebinje i bivši zatočenik u Lori, pozdravlja donošenje pravomoćnih presuda, ali i upozorava da izrečene kazne od deset i osam godina nisu dovoljno visoke. Podsjeća da je sudski postupak od početka vođen traljavo kao i da su Duić i Bungur bili u bijegu te da je suđenjem obuhvaćen tek jedan period iz 1992. godine, iako su zločini u Lori bili i prije i poslije tog razdoblja.

- Sud je na kraju uvažio iskaze svjedoka o razmjerima zločina u Lori, ali za nas koji smo prošli golgotu i ove povećane kazne su premale. Ono što je najtragičnije činjenica je da nisu samo njih dvojica učestvovali u zločinima. Samo mi iz Hercegovine, zajedno s onima iz Nikšićke grupe čijih članova uopšte nema u pregledu događanja u Lori, imamo 18 stradalih u tom zatvoru. Prema našim evidencijama, sveukupno je od 1992. do 1997. godine ubijeno više od 70 ljudi. Za nekoga tko je upravljao Lorom, deset godina nije velika kazna, ali svakako predstavlja stanovito olakšanje za ljude koji su pretrpili torturu pod njegovom upravom – kaže Kovač za Novosti.

Prema njegovim riječima, Udruženje je u više navrata tražilo objedinjavanje kompletnog procesa Lore, s obzirom da je kroz šest i pol godina postojanja logora kroz njega prošlo puno čuvara tako da nije dovoljno reći da ratni zločin ne zastarijeva, s obzirom da je u Lori ubijeno na desetine ljudi.

Kovač upozorava i na nedosljednosti u presudi. Ističe primjer svog kolege Dobrivoja Bojovića, koji je u Lori proveo čak 14 mjeseci, a presudom su obuhvaćena tek dva mjeseca njegovog boravka u zatvoru, dok se preostala godina tretira kao da nije bio tamo.

- Nematerijalnu štetu naplatilo je tek deset do petnaest ljudi. Zanimljivo je da su iz iste skupine zatvorenika koji su zajedno boravili u ćeliji dvojica dobili odštetu, a četvorica nisu, jer ih hrvatsko pravosuđe ne prepoznaje kao oštećene. Zbog svega toga tražili smo objedinjavanje postupka kako bi se obuhvatili svi koji su boravili u kompleksu Lore, ali tužilaštvo to nije željelo. Zašto je imalo takav stav, ne znam. U optužnici se, na primjer, navodi desetak imena nakon kojih stoji naznaka „i drugi“. Tko su ti drugi? To je velika greška tužilaštva zbog koje ćemo mi sada vjerovatno morati ponovo tražiti nekoga da nas zastupa, ako uspijemo – napominje Kovač i ističe da je, za razliku od početka procesa, sud kasnije bio korektan u odnosu prema svjedocima koji su pod pratnjom dovedeni do granice Bosne i Hercegovine s Hrvatskom nakon čega ih je preuzela hrvatska služba za zaštitu svjedoka i dopratila do suda.

Pravomoćna presuda, znamo to iz dosadašnjeg iskustva, ne mora biti i konačna, jer pravni lijekovi za daljnja postupanja i dalje postoje, a ako nas iskustvo suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj nečemu uči, to je da postupci znaju trajati i trajati i trajati.