Svakim novim danom predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović samu sebe sve više udaljava od još jednog mandata na Pantovčaku. Njezina politička pogubljenost, izazvana ponajprije nastojanjem da na sebe nabaci sve nijanse crne, u rasponu od Plenkovića do Bujanca, od Božinovića od Košića, od Jandrokovića do Željke Markić, sad već poprima tragikomične razmjere, a do izbora je još dugih desetak mjeseci. Premda, dakle, aktualna predsjednica aktivno radi protiv sebe i poduzima zapažene akcije u osujećivanju vlastitog reizbora, to ipak nije dovoljno: neophodan je protukandidat slijeva koji bi, u drugom krugu, mogao privući više glasova od HDZ-ove kandidatkinje Grabar-Kitarović. Privući više glasova znači mobilizirati što veći broj birača iz vlastitog svjetonazorskog bazena i donekle pridobiti centrističko glasačko tijelo, ali i obeshrabriti birače desnije od HDZ-a da u drugom izbornom krugu iziđu na birališta i da, ipak, glasaju za Grabar-Kitarović: tako bi se glasačka vojska sadašnje predsjednice svela na birače HDZ-a, a to nije dovoljno za pobjedu. Ukratko, činjenica da je Grabar-Kitarović pobjediva i svakim danom sve slabija, uz to što je HDZ ipak neće podržavati onako jedinstveno i gorljivo kao što je bio slučaj na prošlim izborima, neće igrati presudnu ulogu ako se ne pojavi netko tko će joj, u teškoj i tijesnoj političkoj borbi, priuštiti poraz.
Zoran Milanović
Dosadašnje ankete kažu da bivši premijer i bivši šef SDP-a, koji već pune dvije godine apstinira od javnih političkih istupa, u prvom krugu predsjedničkih izbora može računati na oko 20 posto glasova, dok bi se u drugom krugu ta brojka udvostručila. S obzirom na Milanovićevu dvogodišnju političku neaktivnost, zdrav razum kaže da na izborima teško može pasti ispod te razine, premda politika katkad zna iznevjeriti očekivanja zdravog razuma. No bivši premijer još uvijek nije donio konačnu odluku o upuštanju u predsjedničku utrku. Politika ga jako privlači i smatra da u politici i dalje ima što dati, ali dvoji ponajprije oko toga je li mu, iz privatne perspektive, sad pravo vrijeme za politički povratak ili treba sačekati još koju godinu: njegova konzultantska tvrtka EuroAlba, u kojoj je jedini zaposlenik, prošle godine poslovala je osjetno bolje nego 2017., kad je prijavila 460 tisuća kuna neto dobiti. Drugi važan faktor dvoumljenja jest situacija u SDP-u, a situacija je takva da Davor Bernardić ne zna što bi s Milanovićem, jer još uvijek ne uspijeva izračunati je li mu pametnije poduprijeti svog prethodnika ili ga što više udaljiti od stranke. Izračuni se pritom vrte samo oko pitanja kako bi se jedna ili druga opcija u vezi s bivšim premijerom reflektirala na njegovu, Bernardićevu, poziciju u SDP-u. U svakom slučaju, Milanović ne kani izlaziti na moguće unutarstranačke izbore za stjecanje titule SDP-ovog predsjedničkog kandidata: SDP-ova logističko-financijska podrška nije mu nevažna, ali ni toliko ključna da bi ga motivirala na još jedno spuštanje u grotlo unutarpartijskih obračuna.
Milanovićevu eventualnu kampanju najviše bi otežavala četiri momenta: mršavi rezultati njegove vlade od 2011. do 2015., neuspjesi na izborima 2015. i 2016. godine, nekoliko nesmotrenih ‘suverenističkih’ rečenica izgovorenih u tajno snimljenom razgovoru s predstavnicima militantnog krila braniteljske scene te više puta ponovljeni stav da bi predsjednika Republike trebalo birati u parlamentu. U prilog mu idu nesporni politički talent, pomanjkanje straha od konfrontacije, intelektualna širina i zainteresiranost te svojevrsna karizmatičnost, a o tome ponajbolje govori podatak da je, unatoč dvogodišnjem izbivanju iz javnog života, izbivanju koje i dalje traje, uvjerljivo najpopularniji kandidat slijeva za predsjednika države. Doduše, to podosta govori i o današnjem otužnom stanju lijevo-liberalne političke scene.
Tonino Picula
Aktualni SDP-ov europarlamentarac nesumnjivo ima predsjedničkih ambicija, ali istraživanja javnog mnijenja zasad nisu naklonjena njegovoj eventualnoj kandidaturi. Za razliku od istraživanja, naklonjeni su mu pojedini važni ljudi u SDP-u, poput Vojka Obersnela i Zlatka Komadine, s tim da Komadina nije naročiti Piculin obožavatelj nego mu je stalo jedino do toga da Zoran Milanović ne bude SDP-ov kandidat, a ni Bernardiću, čini se, ne bi bilo mrsko da se Picula ispred socijaldemokrata suprotstavi Kolindi Grabar-Kitarović: na ovom mjestu opet se vraćamo na to da se predsjednik SDP-a nikako ne može odlučiti trebaju li njegovi potezi biti u funkciji stranačkih interesa ili u funkciji osobnog političkog opstanka, što je, uostalom, osnovni uzrok propadanja te stranke. Samom Piculi najvažnije je da na svibanjskim izborima za Europski parlament osvoji novi petogodišnji mandat u Briselu. Ako uspije u tome, onda će pitanju predsjedničke kandidature moći pristupiti neusporedivo opuštenije: može se boriti da ga SDP kandidira, jer u toj utakmici nema što izgubiti, s obzirom na to da ga čeka sigurno i ugodno mjesto u Europskom parlamentu, a može i realno i odgovorno procijeniti svoje izglede, ukoliko se lijevo od centra pojavi jači kandidat. Ne uspije li Picula ponoviti plasman u Brisel, praktički će ostati bez ikakvog konkretnog angažmana, a to zna rezultirati paničnim pokušajima političkog preživljavanja iz kojih se rijetko kad može izroditi nešto pozitivno.
Ivo Josipović
Bivši predsjednik Republike, koji se nedavno vratio u SDP, u protekle četiri godine nije prestao snivati o povratku na Pantovčak. Otrežnjenju nije pridonijelo ni četverogodišnje neuspješno Josipovićevo nastojanje da ostane relevantan faktor u političkom životu, nastojanje koje je završilo utapanjem njegove minorne stranke u sve marginalniji SDP. Josipović se, međutim, nije toliko odlijepio od realnosti da bi po svaku cijenu inzistirao na svojoj kandidaturi, no objeručke bi prihvatio kad bi glavinjajući SDP došao na ideju da ga pošalje u utrku ili da mu pruži priliku na unutarstranačkim predizborima: Josipović, ukratko, odbija shvatiti da je trebao okončati političku karijeru onog dana kad je izgubio funkciju predsjednika Republike, a to odbijanje trasiranje je puta prema budućoj izglednoj tragikomičnosti.
Krešo Beljak ili Anka Mrak-Taritaš
Hoće li Amsterdamska koalicija imati svog predsjedničkog kandidata ovisit će ponajprije o tome kako će se zvati SDP-ov predsjednički kandidat. Ako to bude Zoran Milanović, izvjesno je da će Amsterdamska koalicija podržati njegovu kandidaturu, jer tako želi predsjednik HSS-a Krešo Beljak, premda u ostatku rečenog saveza ne vlada nepodijeljeno oduševljenje Beljakovim planom, odnosno Zoranom Milanovićem. No Beljak je dovoljno utjecajan u koaliciji da na svoju stranu dobije i GLAS i IDS, to jest da budu primireni glasovi otpora u rasponu od Gorana Beusa Richembergha do Ivana Jakovčića. Odluči li se SDP za nekog drugog umjesto Milanovića, ili ako Milanović odustane, Amsterdamska koalicija imat će svoga kandidata – Krešu Beljaka ili Anku Mrak-Taritaš, predsjednicu GLAS-a i sad već kolekcionarku većih ili manjih financijskih afera. Vjerojatnije je da bi to bio Beljak, koji je izrastao u markantnu političku pojavu, ali koji i dalje uz velike muke provodi neizvjesnu operaciju totalnog i pozitivnog političkog redizajna HSS-a, neizvjesnu u smislu da ga može pretvoriti i u političku ličnost za duže trajanje i u gubitnika.
Dalija Orešković
Ne bi bilo iznenađenje da se bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa upusti u bitku za Pantovčak, premda bi se to donekle kosilo s njezinim dosad iznijetim političkim ambicijama da stvori snažnu stranku koja bi se borila za vlast na parlamentarnim izborima i tim putem mijenjala Hrvatsku. Teoretski, kad bi pobijedila na predsjedničkim izborima, gospođa Orešković morala bi napustiti stranku koju je tek osnovala i koja bilježi solidne početne rezultate u istraživanjima o raspoloženju javnosti, usprkos amaterskim pogreškama i nedovoljnoj profiliranosti. Naravno, budući potezi Dalije Orešković uvelike će ovisiti o tome kako će Start proći na izborima za Europski parlament. Za izvanredne izbore u Ličko-senjskoj županiji nisu se stigli prijaviti, premda su najavili izlazak na te izbore.
Katarina Peović
Smisao predsjedničke kandidature istaknute članice Radničke fronte, kandidature pritom istaknute godinu dana prije izbora, valja tražiti ponajprije u pokušaju da se Radnička fronta učini javno vidljivijom i da se ideje demokratskog socijalizma učine prisutnijima u ovdašnjem političkom gibanju. To će se nesumnjivo i dogoditi, što znači da će političkim životom neko vrijeme strujati i radikalniji lijevi stavovi. Pogrešno je pak što Radnička fronta u kandidiranju Katarine Peović nije okupila ili pokušala okupiti još neke stranke i organizacije sa socijalističkom idejnom podlogom, jer bi cijela priča tako dobila i na ozbiljnosti i na uvjerljivosti. Ovako će ostati unutar granica egzotičnosti.
Marko Vučetić
Bivši član Mostovog parlamentarnog kluba, a sad nezavisni saborski zastupnik, sam je svoju ranu najavu kandidature nazvao ‘uvjetnom’, što znači da će se povući ako se, po njegovom mišljenju, pojavi bolji protukandidat Kolindi Grabar-Kitarović, odnosno kandidat s većim šansama za uspjeh. Vučetićev filozofsko-humanistički pogled na politiku i politički angažman prilično je usamljen u Saboru i šire od Sabora, ali bojat se je da je ta više-manje pozitivna drukčijost premalo za samostalno održanje u relevantnoj politici.
