Vlado Galić, umirovljeni pukovnik vojne sigurnosne agencije, koja se u Galićevo vrijeme zvala Sigurnosno-informativnom službom (SIS), novi je savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost u uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Premda ta informacija nije službeno potvrđena do zaključenja ovog broja Novosti, izvjesno je da će Galić, drugi čovjek SIS-a u drugoj polovici devedesetih godina, u predsjedničinom savjetničkom timu zamijeniti umirovljenu satnicu Maju Čavlović, koja je nedavno imenovana predstojnicom Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost. Galić na Pantovčak stiže s radnog mjesta u Odjelu za analitiku HDZ-a, gdje ga je 2013. godine zaposlio bivši šef te stranke Tomislav Karamarko, a kad je Karamarko u proljeće 2016. podnio ostavku i napustio politiku, Galić je marginaliziran u HDZ-u. Novi šef Andrej Plenković zadržao ga je na partijskoj plaći, jer se nije htio suviše zamjeriti utjecajnom krugu bivših časnika i agenata vojne i civilne tajne službe iz devedesetih godina te s njima povezanog medijskog podzemlja, ali jasno je dao do znanja da ne vjeruje Galiću i da ne računa na njegove profesionalne usluge i savjete.
Uloga SIS-ovog čovjeka u centrali HHO-a pripala je Franji Totu, aktivistu te ljudskopravaške organizacije. Tot je omogućio tajnim agentima ulazak u HHO-ove prostorije i presnimavanje kompjuterskih fajlova
Utoliko je predsjedničina odluka da postavi Galića na jednu od najistaknutijih savjetničkih funkcija u svom uredu nastavak njezinog latentnog ili nešto manje latentnog sukoba s Plenkovićem: u njezinom najbližem suradničkom okruženju ubuduće će sjediti čovjek koji nimalo ne simpatizira premijera, a pritom je vrlo dobro upoznat sa situacijom u HDZ-u i s Plenkovićevim modelom vođenja stranke, uključujući njegove slabe točke i tihe džepove unutrašnjeg nezadovoljstva. Drugi razlog Galićeve selidbe na Pantovčak s Trga žrtava fašizma jesu predsjedničine pripreme za drugu predsjedničku izbornu kampanju, koja će intenzivnije krenuti za dvadesetak mjeseci. Umirovljenog pukovnika SIS-a, naime, prati glas jednog od najzaslužnijih za HDZ-ove izborne pobjede u Karamarkovo vrijeme. ‘Galić je čovjek koji ima puno informacija i koji zna baratati informacijama te analitički razmišljati, ali on je politički upotrebljiv jedino za domaće političke igre. Funkcija savjetnika za obranu i nacionalnu sigurnost predsjednice države uvelike premašuje njegove kompetencije. On je primarno angažiran zbog nečeg drugog, a ne zbog onog što će mu ubuduće pisati na podsjetnici’, kaže naš sugovornik blizak vodstvu HDZ-a.
No mimo svega toga, imenovanje Vlade Galića savjetnikom predsjednice Republike ozbiljan je javni skandal, težak šamar ovdašnjem civilnom društvu i drska rehabilitacija jednog od glavnih aktera protudemokratskih pregnuća režima Franje Tuđmana. Pukovnik Galić bio je načelnik Uprave SIS-a u drugoj polovici devedesetih, odnosno formalno drugi a realno prvi čovjek te službe u vrijeme kad je njezin šef bio brigadir Ante Gugić, i bio je jedan od ključnih ljudi za provođenje združene operacije hrvatske obavještajne zajednice pod nazivom ‘Kameleon’: bio je to snažni udar politički instrumentaliziranih tajnih službi na civilne organizacije koje je HDZ smatrao neprijateljskima. Protiv Galića i njegovih kolega iz ‘Kameleona’ vođen je proces pred Vojnim stegovnim sudom Oružanih snaga Republike Hrvatske, no slučaj je namjerno pušten da ode u zastaru i da ostanu nekažnjeni protagonisti klasičnog političkog kriminala u korist vlasti Franje Tuđmana.
Ideja da se poduzme operacija ‘Kameleon’ – ubacivanje suradnika sigurnosnih službi u redove Hrvatskog helsinškog odbora, ali i špijuniranje ureda OESS-a – rodila se 1998. godine u glavi generala Markice Rebića, tadašnjeg Tuđmanovog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Rebićeva zamisao spuštena je u Sigurnosno-informativnu službu Ministarstva obrane, a ondje su operativci predvođeni Galićem skovali plan akcije, čije je provođenje formalno odobrila Hrvatska izvještajna služba (HIS). Ravnatelji HIS-a u to vrijeme bili su Miroslav Šeparović, danas predsjednik Ustavnog suda, i Miroslav Tuđman, Franjin sin i aktualni HDZ-ov saborski zastupnik, a ljudi koji su usmjeravali špijunsko-gangsterske aktivnosti bili su HIS-ovci Josip Österreicher, Siniša Jukić i Jure Sertić. ‘Kameleon’ je osmišljen kao akcija što je trebala rasturiti HHO, a najvjerojatnije i neke druge nevladine organizacije koje su se bile angažirale na razotkrivanju HDZ-ovih zločina i mafijaško-kriminalnih aktivnosti. Uloga SIS-ovog čovjeka u centrali HHO-a pripala je Franji Totu, aktivistu te ljudskopravaške organizacije. S obzirom na to da je Tot imao prijavljeno prebivalište u Okučanima, njegov je angažman kontrolirala i navodila bjelovarska ispostava vojne sigurnosne službe, u kojoj su vodeći ljudi bili pukovnik Josip Trogrlić i bojnik Zdravko Heged, dok je kontakte s Totom održavao SIS-ov agent – natporučnik Josip Huška. Satnik SIS-a Ivica Markota bio je zadužen za provale u HHO-ove kompjutere, dok su materijale prikupljene tzv. operativnim radom agenata analizirali pukovnik Goran Kovačić, pomoćnik načelnika Uprave SIS-a, pukovnik Vlado Galić, načelnik Uprave SIS-a, te brigadir Ante Gugić, pomoćnik ministra obrane za sigurnosno-obavještajne poslove. Otprilike osamdeset posto onoga što je sadržavao ‘dosje Kameleon’ odnosilo se na javne dokumente koje su marni SIS-ovci mogli pronaći u novinama ili na internetu: riječ je o redovitim HHO-ovim izvještajima, saopćenjima, korespondenciji…
Predsjedničina odluka da postavi Galića na jednu od najistaknutijih savjetničkih funkcija u svom uredu nastavak je njezinog latentnog ili nešto manje latentnog sukoba s Plenkovićem
U dosjeu se, međutim, našlo i nekoliko dokumenata za koje HHO-ovci nisu mogli reći da im je svejedno što su završili u vojnoj tajnoj službi. Te je papire u SIS liferovao Franjo Tot. Osim toga, Tot je omogućio tajnim agentima ulazak u HHO-ove prostorije i presnimavanje kompjuterskih fajlova koji govore o financiranju rečene organizacije i aktivnostima HHO-a na otkrivanju hrvatskih ratnih zločina; omogućio im je da postave prislušne uređaje i svakodnevno prate sve kontakte onih što su radili u HHO-u; izvještavao ih je o političko-moralnim karakteristikama djelatnika u Helsinškom odboru… SIS-ovi agenti, međutim, nisu uspjeli doći do onoga što ih je najviše zanimalo, a najviše ih je zanimalo eventualno nelegalno financiranje Hrvatskog helsinškog odbora iz inozemnih obavještajnih ili poluobavještajnih agencija i udruga. Zanimalo ih je, naravno, tko financira i druge neprijateljske nevladine organizacije, pa su SIS-ovom akcijom najvjerojatnije bili pogođeni i Glas 99 i Institut Otvoreno društvo Hrvatska te uredi OESS-a diljem Hrvatske. Rezultat je, međutim, bio isti kao i u slučaju HHO-a: unatoč velikim naporima i angažmanu većeg broja ljudi, SIS nije uspio doći do kompromitirajućih podataka. Premda je u listopadu 1999. Koordinacija obavještajne zajednice donijela odluku o obustavi akcije ‘Kameleon’, Galić i njegovi ljudi nisu se zaustavili, nego su s ‘Kameleonom’ nastavili sve do okončanja drugog kruga predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Stipe Mesić. U toj predsjedničkoj kampanji sudjelovali su, između ostalog, tako što su odabranim novinarima u odabranim redakcijama dostavljali materijale koji su trebali ocrniti Mesića.
Tot je sve to javno priznao u proljeće 2000. godine u intervjuu Nacionalu. Opisao je kako je vrbovan, kazao koliko je novca primio za svoj špijunski rad, s kime je kontaktirao, koja vrsta informacija se tražila od njega, što je isporučio SIS-u… Razbuktala se velika politička afera, čelnici tadašnje lijevo-liberalne koalicijske vlasti na čelu s premijerom Ivicom Račanom obećavali su brzo privođenje pravdi nalogodavaca i izvršitelja ‘Kameleona’, pokrenute su istrage i procesi pred vojnim pravosuđem i pred parlamentarnim odborima, ali na kraju nitko ni na koji način nije odgovarao za taj teški i lako dokazivi politički kriminal. Pune tri godine nije se događalo gotovo ništa, e da bi u ožujku 2003. vijeće Vojnog stegovnog suda, pod predsjedanjem brigadira Marinka Marinovića, donijelo rješenje o obustavi postupka protiv pukovnika Galića i ostalih časnika SIS-a uključenih u ‘Kameleon’. Razlog: zastara. Nakon toga, dio tih ljudi otišao je u mirovinu, a dio ih je ostao u vojnoj sigurnosnoj agenciji ili negdje drugdje u sustavu Ministarstva obrane. Sve je zaboravljeno, jer je netko procijenio da je pametnije ne zamjerati se špijunima.
Ali, eto, predsjednica Grabar-Kitarović potrudila se da se otrgne zaboravu ime i djelo pukovnika Vlade Galića i da se podsjeti na što su sve bili spremni Franjo Tuđman i njegovi špijunski mozgovi da bi sačuvali vlast HDZ-a. Predsjednicu Republike u pitanjima obrane i nacionalne sigurnosti ubuduće će savjetovati čovjek koji je prije dvadesetak godina predvodio protuzakonito uprezanje jednog važnog i moćnog državnog tijela u ostvarivanje sebičnih interesa jedne političke stranke, ali nitko u tome neće vidjeti ništa problematično i nespojivo s demokratskim standardima koje je trebala dosegnuti zemlja-članica Europske unije. To je jedno od uvjerljivijih svjedočanstava o današnjoj Hrvatskoj, zemlji vječnog kameleonstva koja je proteklih dvadeset godina potrošila na vrtnju u začaranom krugu vlastite nezrelosti i nesposobnosti suštinskog razumijevanja liberalne demokracije, ljudskih prava i slobodarskih dostignuća modernog svijeta.
