Dana 22. travnja 1945., oko šest stotina logoraša, od 1073 preostala zatočenika u ustaškom logoru Jasenovac, pokušalo je očajnički proboj, goloruki i iznemogli protiv mitraljeza. Preživjelo ih je 92, 92 od 1073, jer su ustaše pobile i sve one koji su zbog bolesti i iznemoglosti ostali u barakama. To je manje od jedne desetine, ali sasvim dovoljno svjedoka o tome kakav je logor Jasenovac bio i što se u njemu događalo. Među ta 92 preživjela nije bila niti jedna žena. Stotine i stotine bespomoćnih žena bile su pobijene dan ranije, u skladu s naredbom da se logor “očisti” i da mu se zatre trag. Sama ta činjenica trebala bi svakom razumnom čovjeku dovoljno govoriti o karakteru logora Jasenovac i o karakteru ustaškog režima.
U normalnom društvu to bi bili strašni događaji iz daleke povijesti, kojih bi se spomenuli na dane ovakvih komemoracija, ali samo društvo bi bilo daleko od ideja, pratećih simbola i ideologija koje su do tih strašnih događaja vodile. Mi, nažalost, živimo u društvu kojem kao da je izbrisan dio dragocjenog iskustva. Živimo u društvu koje NDH nostalgičari stalno vraćaju u prošlost, u kojem neki ljudi s akademskim titulama pokušavaju ono što ustašama nije uspjelo 1945., zatrti trag zločina. Zločina kao logične posljedice ustaške ideologije.
To treba osuditi i tome se treba suprotstaviti ne samo na dane ovakvih komemoracija.
Obilježavanjem tragičnog proboja jasenovačkih logoraša prije 76 godina odaje se počast žrtvama Jasenovca i, na simboličan način, žrtvama svih ustaških logora iz Drugog svjetskog rata. Za veliku većinu onih koji su patili i stradali u ustaškim logorima, od svake upaljene svijeće ili donesenog cvijeta bila bi važnija naša opredijeljenost i odlučnost da se suprotstavimo relativizaciji zločinačkog karaktera ideja koje su do njihovog stradanja vodile.
Na opasnost takve relativizacije i impotentnost odgovornih državnih institucija da se suprotstave veličanju notornih ustaških simbola poput „Za dom spremni”, upozorava se godinama. Između ostalog i bojkotiranjem, kroz nekoliko godina, službene državne komemoracije u Jasenovcu.
Što se, u međuvremenu, od prošlogodišnje komemoracije do danas dogodilo?
Visoki prekršajni sud u Zagrebu je donio oslobađajuću presudu za Thompsona koji na svom koncertu uzvikuje "Za dom spremni"; uz obrazloženje da "pozdrav 'Za dom spremni' nije ilegalan jer je na koncertu bila dobra atmosfera".
Grupa Bad Blue Boysa iz Kustošije, u dobroj atmosferi na katolički praznik Tijelovo i uz uzvike "Ubij Srbina", mahali su transparentom "Jebat ćemo srpske žene i djecu". Svi su se zgražali nad vulgarnošću balavih ustašofila i količinom primitivnosti i mržnje, a novine su "jebat" pisale s točkicama. No zapravo bi s točkicama trebalo pisati mnoge izjave političara, biskupa, akademika, sudaca, novinara, ..., koje godinama stvaraju ozračje u kojem ovakvi "cvjetovi zla" prirodno proklijaju.
Mladić iz Kutine, jedva punoljetan, puca iz kalašnjikova po sjedištu Vlade s namjerom da ubije predsjednika Vlade ili već nekog tko naiđe. Ubrzo se pokazuje da su na njegov svjetonazor i konačnu odluku da se obračuna s „hrvatskim izdajicama koji su išli u koaliciju sa Srbima“, presudnu ulogu imali neki članovi HSP-a i HOS-a.
Takvi i slični događaji trebali bi biti upozorenje, podsjećanje na to gdje može završiti poticanje na mržnju i netrpeljivost ako se institucije tome ne suprotstave. I pokazuje da sjećanje na žrtve ustaške ideologije i odnosa prema takvim ideologijama nema samo veze s prošlošću Hrvatske, nego i s njenom sadašnjošću i budućnošću.
