Što je stariji, Ivo Banac je politički krvožedniji. Nakon što su ga birači izbacili iz operativne politike, Banac je postao veliki zagovornik lustracije, a sad već traži eliminaciju svih koji se ne uklapaju u njegovu sliku svijeta: takve bi trpao u Danteov pakao, ledeno jezero ili ih zatvarao deset godina u samicu, pa još deset u običan zatvor. Zatro bi im i identitet i biografiju i na koncu ih šupirao iz zemlje.

Kao svi totalitarni umovi, Banac traži zaleđivanje, zatvaranje i zatiranje ‘izdajnika domovine’. Kriterije za ‘izdaju’ ne traži u zakonima, kakvi god oni bili, nego ih propisuje po svom političkom instinktu i mjerilima, a potkrepljuje izvrtanjem činjenica, lažima i osobnim dojmovima. Povod za prelazak od velikog lustratora do velikog političkog eliminatora Banac je pronašao u ‘slučaju Rašković’: pritom profesoru povijesti to nije tema koja otvara pitanje upravlja li zakonodavna, izvršna i sudbena vlast tajnim službama ili tajne službe, uz posredovanje pojedinih političkih skupina, nadziru i usmjeravaju rad Sabora i vlade, stranaka, udruga i inih organizacija i institucija. Banca u čitavoj priči jedino i najviše žulja objavljivanje ‘neklasificiranog dokumenta o Raškovićevu ratnom putu’ u tjedniku ‘Telegram’ – po njegovu su sudu urednici i novinari objavom takvog SOA-inog dokumenta ‘izdali domovinu’. Obrušio se liberalni političar i zaštitnik ljudskih prava i na sve medije i novinare koji u tome nisu prepoznali ‘izdaju domovine’, nego ih je zaokupila siva politička zona u kojoj se rad tajnih službi i njezinih agenata politički upotrebljava i zloupotrebljava, čak i za formiranje parlamentarne većine.

Umjesto pitanja upravlja li zakonodavna, izvršna i sudbena vlast tajnim službama ili tajne službe nadziru i usmjeravaju rad Sabora, vlade, stranaka itd., Banca najviše žulja objavljivanje ‘neklasificiranog dokumenta o Raškovićevu ratnom putu’ u ‘Telegramu’

Otkako je Tomislava Karamarka proglasio najpotentnijim hrvatskim reformatorom, Banac koristi svaku zgodu da nagazi i prokaže njegova glavnoga političkog takmaca Zorana Milanovića, pa i ovom prigodom krivnju svaljuje na njegova leđa, prokazujući pritom novinare kao produženu ruku i njega i njegovih političkih partnera. U svom tjednom komentaru (u ‘Jutarnjem listu’ od 11. prosinca), pošto je ustvrdio da je Milanovićeva vlada ‘Telegramu’ plasirala dokument o Raškovićevu ratnom putu, presuđuje: ‘Kod nas je rastakanje države pod Milanovićevom koalicijom doseglo takve razmjere da se ne samo obični građani nego i novinari ne mogu dosjetiti zašto bi Karamarko šutnjom ili dezinformacijom štitio jednog možda nesavršenog čovjeka, koji je ipak riskirao mnogo za obranu Hrvatske od ratnog neprijatelja.’

Ako Banac svoje knjige o povijesti piše kao što, u pravilu, ispisuje svoje tjedne političke komentare i analize, onda ni te knjige ne vrijede pišljiva boba. Banac naime mrtav-hladan preskače činjenicu da je pažnju javnosti i medija novoizabrani zastupnik SDSS-a Mirko Rašković privukao kad se odrekao stranačke odluke da će postizborno koalirati sa SDP-ovom koalicijom, iako je i sam u njoj sudjelovao, a potom od predsjednice države zatražio zaštitu zbog pritisaka i prijetnji kojima je izložen; nakon razgovora s Kolindom Grabar Kitarović novinarima je škrto rekao da ga pritišću ‘sa svih strana’, a na njihovo dodatno pitanje pritišću li ga i iz vlastite stranke, SDSS-a, odgovorio da bi se ‘moglo i tako reći’. Nakon što je napustio stranku izjavio je da mu je netko iz njezinih redova, kojeg nije javno imenovao, prijetio da će ga ‘skratiti za glavu’ zbog toga što je učinio, ali ni riječi nije zucnuo o drugim pritiscima kojima je ‘sa svih strana’ bio izložen, pa i onima koji su ga motivirali da uskrati podršku Milanovićevoj koaliciji pri formiranju parlamentarne većine.

Politički preletači i konvertiti javnosti i medijima uvijek su zanimljivi, a kad se, poput Raškovića, javno požale da ih se pritišće ‘sa svih strana’ te zatraže i dobiju zaštitu predsjednice države, onda su zajedno sa svojim ‘zaštitnicima’ sami odlučili sudjelovati u političkom big brotheru u kojem će se rasplitati svi detalji njihova konvertitstva, pogotovo kad na svjetlo dana počne izlaziti njegova tajnopolicijska pozadina. U Raškovićevu se slučaju tajnopolicijska pozadina njegova političkog i javnog djelovanja počela propitivati u sudskom sporu koji je protiv njega pokrenuo Mirovinski fond, nakon što je utvrdio da pored vojne mirovine svakoga mjeseca dobiva i plaću u jednoj splitskoj tvrtki u kojoj je bio zaposlen. Rašković se branio da je mirovinu zaslužio obavještajno-sigurnosnim radom u SZUP-u, što je dokazivao i ‘neklasificiranim dokumentom’ koji je kao šef SOA-e potpisao Tomislav Karamarko, a tvrdio je i da ga je na rad u splitsku tvrtku uputila SOA, uvjerivši ga da ima pravo primati i penziju i plaću u toj tvrtki. No kad se u sudskom postupku uvjerio da je to nezakonito, odlučio je Fondu vratiti primljene mirovine, a zadržati isplaćene plaće. Mirovina koju je zaradio kao obavještajac SZUP-a, odnosno SOA-e, ostala je zamrznuta i nakon što je, kao predsjednik regionalnog SDSS-a, izabran za šibensko-kninskog dožupana. Rašković i SOA sami su otkrili njegov ratni i obavještajni put od Krajine do splitske tvrtke, jer su se preigrali, zbog čega se Rašković našao na udaru sudskog postupka zbog nezakonitog primanja mirovine i plaće. Kako bi izbjegli njegovo zakonsko kažnjavanje, Rašković i SOA u sudski su spis uložili neklasificirani dokument o njegovu obavještajnom i tajnopolicijskom radu i time ga učinili javnim, što god o tome mislio Ivo Banac kad tvrdi da je njegovo medijsko objavljivanje ‘izdaja domovine’.

Tomislav Karamarko i SOA (dok joj je bio na čelu) odlučili su da im je važnije Raškovića zaštititi od sudskog kažnjavanja nego zadržati u tajnosti njegov obavještajno-sigurnosni rad u Krajini i splitskoj tvrtki u kojoj su ga zaposlili. Zahvaljujući takvoj njihovoj odluci, Rašković se spasio od sudske kazne, vratio je nezakonito uzete mirovine, a sav taj šlamperaj, koji je naposljetku rezultirao otkrivanjem njegova obavještajnog i tajnopolicijskog rada, nije mu štetio u građenju političke karijere. Štoviše, kao da joj je dao zamah, jer je izabran za regionalnog stranačkog šefa i dožupana, a vrhunac je bio izbor za saborskog zastupnika SDSS-a na netom održanim parlamentarnim izborima.

Pritom je Rašković sve oko sebe uvjeravao da će svoj zastupnički mandat zamrznuti i prepustiti ga svojoj zamjenici, jer mu kao čovjeku s jednom nogom u mirovini više odgovara da nastavi obavljati dožupansku funkciju nego da grije zastupničku klupu. I kad je preko noći od svega toga odustao, kad se prekobicnuo i odrekao svih stranačkih pozicija i funkcije dožupana kako bi ‘po svojoj savjesti’ kao zastupnik mogao odlučivati tko će iz postizborne pat-pozicije izaći kao pobjednik i formirati parlamentarnu većinu, izabrati mandatara i buduću vladu, isprovocirao je niz pitanja, a pogotovo ona je li bio i ostao tajni agent i dok je gradio stranačku karijeru u SDSS-u i regionalnoj vlasti, a sad i u parlamentu, odnosno upravljaju li njegovim političkim radom sadašnji ili bivši šefovi tajnih službi.

Njegovi birači imaju pravo znati jesu li glasali za kandidata SDSS-a ili tajnog agenta, a i sve bi ostale građane valjalo uvjeriti hoće li se Rašković u Saboru doista izjašnjavati po ‘svojoj savjesti’ ili po uputama i nalozima sadašnjih ili bivših šefova tajnih službi. U demokratskim pravnim državama zna se mjesto i uloga sigurnosnih službi, pa i granice preko kojih ne smiju; kad ih i prijeđu, u najmanju su ruku izložene gnjevu javnosti, ali i mukotrpnom političko-pravosudnom vraćanju pod kontrolu zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Ivu Banca taj aspekt priče ne zanima, njega u slučaju Mirka Raškovića ljuti ‘izdaja domovine’ koja se dogodila objavljivanjem njegova ratnog puta, a gnjevan je i zbog ugrožavanja Raškovićeve sigurnosti.

Banac tako piše: ‘Naravno, ovakvo čitanje slučaja Mirka Raškovića ne pali kod vrhuške SDSS-a. Po tumačenju Zorana Daskalovića, Rašković se među prvim odbjeglim Srbima vratio u Knin, u svoj stan, ‘uz pomoć tadašnjeg šefa SZUP-a Smiljana Reljića’. Unatoč raznim prijetnjama, Daskalović tvrdi da je ‘najvažnije bilo da je glava ostala na ramenima, a obitelj na okupu… Takva se usluga tajnih službi morala ili već ranije zaraditi ili ju je trebalo naknadno odraditi i uredno platiti’. Premda je Daskalovićeva slika situacije u kninskoj krajini u drugoj polovini 1990-ih, uostalom i sad, sve osim povoljna, on ipak zna što ne smije reći, a to je da je Rašković izdao Srbe i tzv. Krajinu. Za takve formulacije zadužen je Savo Štrbac.’

Rašković i SOA sami su otkrili njegov ratni i obavještajni put od Krajine do splitske tvrtke, jer su se preigrali, zbog čega se Rašković našao na udaru sudskog postupka zbog nezakonitog primanja mirovine i plaće

Banac profesorski podlo sljubljuje moje pisanje i objavljeni tekst s ‘vrhuškom SDSS-a’, gura me u nju iako nisam njezin dio, a i sve što pišem i objavljujem u ‘Novostima’ s njom i bilo kojim njezinim članom nema nikakve veze, kao što i tekstovi koje sam desetak godina objavljivao u ‘Feral Tribuneu’ nisu imali veze s Georgeom Sorosem, ‘Feralovim’ donatorom, iako mnogi i danas tvrde da smo radili i pisali po njegovu diktatu. Banac, također, navodno zna i tvrdi da znam što ne smijem reći, ‘a to je da je Rašković izdao Srbe i tzv. Krajinu’. O Krajini sam pisao i izjašnjavao se i prije nego što je nastala, a i kasnije, sve do danas: sukus tog pisanja, po Bančevu kategorijalnom aparatu, mogao bi se svesti na tvrdnju da sam pritom ‘izdao Srbe i Krajinu’, kao što su je ‘izdali’ i mnogi drugi koji su joj se protivili i na različite načine suprotstavljali, pa i tzv. urbani ili Tuđmanovi Srbi. Kao ‘izdajniku’ Krajine ne pada mi na pamet da bilo koga, pa ni Mirka Raškovića, optužujem da je ‘izdao Srbe i Krajinu’. Kad Banac tvrdi suprotno, govori o sebi, a ne o meni, jer nikad nisam bio niti ću biti lovac na ‘izdajnike’ – domovine, nacije, države, paradržave…

Što se pak tiče Bančeve tvrdnje o mom ‘tumačenju’ Raškovićeva povratka u Knin nakon ‘Oluje’, ‘uz pomoć tadašnjeg šefa SZUP-a Smiljana Reljića’, o tome mi je u jesen 1995. osobno govorio sam Mirko Rašković, kojeg sam upoznao još početkom osamdesetih i redovito smo komunicirali sve do sredine tog desetljeća, kad su nam se putevi razišli, a život nas je razdvojio. Nekoliko mjeseci nakon ‘Oluje’ nazvao me naš zajednički poznanik, rekavši mi da je Mirko kod njega u gostima i da bi me želio vidjeti. Iste smo se večeri našli u jarunskom kafiću, gdje mi je Rašković ukratko ispričao što se s njime događalo u proteklim godinama, pa i za i nakon ‘Oluje’. Djelić toga spomenuo sam u tekstu koji žulja Ivu Banca; susret s Raškovićem završio je njegovom najavom da će uskoro opet doći u Zagreb i da ćemo se tada ponovno vidjeti i na miru, naširoko, ispričati. Više mi se nikad nije javio, jednom smo se samo usput vidjeli i popili kavu u središtu Zagreba. Zašto je to bilo tako, Mirko Rašković zna bolje od mene – kao jedna od dugogodišnjih novinarskih meta Reljićeva SZUP-a, mogu samo nagađati i tumačiti te znakove pored puta.

Odluka je bila Raškovićeva, a ako je bila motivirana time da me nije želio ‘obavještajno-sigurnosno obrađivati’, na tome sam mu zahvalan. Mislim da mogu razumjeti i njegovu muku i belaj u kojem se našao, što svojom voljom, a što voljom onih koji ga pritišću, ucjenjuju i prijete mu ‘skidanjem glave’. No među njima nisam i neću biti, što god Ivo Banac mislio i tvrdio dok lije krokodilske suze nad Raškovićevom sudbinom, štiteći ga pritom od ‘izdajnika domovine’, a ne od onih koji ga drže na tajnopolicijskog uzdi kako bi ostvarili svoje parcijalne političke ciljeve i koji zloupotrebljavaju rad obavještajno-sigurnosnih službi kako bi uspostavili kontrolu nad parlamentom i vladom, a time i državom i većim dijelom društva.