Ovogodišnji Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana, Mediterranea 17, održao se u Milanu i okupio je više od 300 mladih umjetnika. Crnogorska predstavnica Ivana Radovanović dobitnica je jedne od nagrada.
Vaš rad naslovljen 'The Hollow Man' zapravo ima književni začetak. O čemu je riječ?
Kako je književnost imala veliku ulogu u mom poimanju stvari, tako je i došlo do vremenskog preklapanja u toku procesa nastajanja rada sa idejom koju je T. S. Eliot definisao poemom 'The Hollow Men' (Šuplji ljudi). Moram naglasiti da radovi nisu nastali kao deskripcija ove poeme. Nekim čudnim slučajem, kako to zna ponekad da se desi, kao što je i neočekivana nagrada, poema mi se otkrila u svojoj cjelokupnosti. Poema je konstruisana da prati aluzivno značenje, sve je u grču između 'zamisli i tvorevine', 'ideje i stvarnosti', a zatim se sve završava u smiraju da se bilo što kaže o tom svijetu praznine.
Od 2011. godine počela sam da uviđam da se moja, u ranijem periodu klasično postulirana skulptura, počela udaljavati od svojih prvobitnih pretpostavki. Tad je nastalo 36 skulptura predstavljenih na Bijenalu. Usredsređena na razvijanje novih djela koja su mi otvorila nove načine razmišljanja o skulpturi, načine koji su donekle isključivali prethodno gestualne pristupe tradicionalnom modelovanju, bila sam upletena u proces intenzivnog razračunavanja. Ukočeni pokret figure poslije izvjesnog vremena morao je da bude doveden u pitanje. Skulpture su nastale kroz propitivanje materijala, a sa tim i pomjeranjem i same veličine skulpture. Juta je upotrijebljena tako što je bezbroj puta obmotavana oko krutog modela od gline i gdje je uz pomoć lijepka uspijevala iznova da nađe svoju formu. Tako građena napola ljudska obličja su u toj opni iznova kreirala život boreći se sa materijalom, vremenom sušenja, rezanjem, lijepljenjem, prošivanjem. Kroz proces njenog ostvarivanja, u materijalnoj konstrukciji koja je začeta u vašem biću mogu se doživjeti razna iskrivljenja i neočekivana iznenađenja, koja nam se ponekad čine kao neočekivane nagrade. One su samo nama poznate.
Čini mi se i da se kroz skulpturu dolazi do jedinstva i smirenja duha, a ljudski oblik je uvijek bilo nešto što me interesuje. To je moja polazna tačka. Kroz oblik tijela najdirektnije dolazim do suštine sopstvenog izražaja. U ovaj oblik slili su se mnogi oblici. Jednostavnost i složenost, čvrstina i mekoća, težina i lakoća, zategnutost i labavost, hrapavost i glatkoća. Rad vidim i kao prodiranje tijela u prostor, svojevrsnu jedinstvenost i analogiju. Taj doživljaj forme može i da se transformiše kroz vrijeme. Ni sama ne mogu objasniti klicu začetka, odabira tijela koja su amputirana ili pak zakržljala u razvoju gornjih ekstremiteta, a posebno glave. Ne slučajno, sve što se događa u nama samo je refleksija onoga što se događa oko nas.
Po izboru talijanskog kustosa i teoretičara Andree Bruccatija, tema ovogodišnjeg Bijenala bila je 'No Foods Land'. Koliko ste se pronašli u njoj?
Iskreno govoreći, sasvim sam slučajno doznala za konkurs. Na temu sam odgovorila onim sa čime se suočavam, a kako je tema široka i na Bijenalu je bilo uključeno više disciplina kroz koje su se umjetnici izražavali, izgleda da sam to uspješno odradila. Ono što ona za mene predstavlja je atmosfera opustošenosti, praznine, kritičke napregnutosti i svakako jedan nesumnjivo širok istorijski i kulturni kontekst. Sama težnja za istinom je protiv banalnosti i osujećenosti stvari. Kada sebe upoznate sa stvarima i predočite ih drugome, ne možete se smatrati indiferentnim. Ovim pitanjem sam se bavila u cijelom procesu nastajanja akefalnih skulptura. Željela sam da kroz to što radim odgovorim ili makar nastojim odgovoriti na pitanje što čini prostor koji nosimo u nama. Ostavljamo li ikakav trag u vremenu i ako ostavljamo, što je to? Skulpture koje danas imamo su akefalne forme koje oslikavaju stanje praznine i dovode u pitanje ljudsku egzistenciju.
Svaki napor u umjetnosti je ujedno i borba da se u čovjeku prepozna nešto više od fizičkog tijela. Jednostavno rečeno, umjetnik pravi ono što mu je namjera. On u svoj rad umeće ideje i osjećanja. U njemu se 'stvara' i on prenosi dalje. Ukoliko je riječ o umjetnosti, moć takvog rada je apsolutno predodređena; ljudi će, zavisno od sopstvenog nivoa, primiti te iste ideje i osjećanja. Ako u 'Šupljim ljudima' ne postoji ništa, tada nema što ni da opstane
Na čemu sad radite?
Nikada nisam mogla da se vratim starim radovima. Nalazim da iznova moram tražiti nešto što će se nazvati inspiracijom, nešto što će me potpuno obuzeti i držati dovoljno dugo da se ispriča priča jednog postojanja. I tako opet akumulacija do novog naleta energije. Odnos prema skulpturi, odnosno u samom začetku neoblikovanoj ideji, jedna je vrsta obaveze koja vam je data. Ona vas tjera da idete do kraja vjerujući u srećan ili dobar ishod. Iskreno, samo tako mogu mirno da spavam. Samo kroz istrajavanje, kroz vašu ličnu borbu možete sagledati rezultate. Ono što me najviše zanima jeste sam proces, rad na djelu. Upravo sad radim na novom ciklusu, sakupljam materijal i čekam priliku da realizujem radove koje nosim u sebi. Nagrada Bijenala, koju čini rezidencijalni boravak u Finskoj, sa novom kulturom i ambijentom, bit će pravi izazov da se parče tog ciklusa utka u dati ambijent. Za mene skulptura treba da posjeduje sopstvenu vitalnost, prvenstveno da sadrži nabijenu energiju, nezavisno od toga što predstavlja. Ona nema namjeru da se dopadne čulima, već da u čovjeku probudi duhovnu notu. Tako da će dio realizovan u Finskoj imati tendenciju da pomjeri stvari, a nadam se i da ih razvije.
