Otišao je Pero Kvesić. Ne možemo reći da je vijest bila iznenađujuća. Dugo je bio bolestan i bilo je pitanje trenutka. Pa ipak, tuga, za jednim perom koje se slomilo, kako je jednom napisao Krleža. Odjavna mu je špica tekla dugo i bila herojska. Radio je, snimao i montirao, dok god je imao snage, poetski dokumentarac o kući na Kraljevcu. Kad to više fizički nije mogao, posao je preuzeo Nenad Puhovski. Pero je dočekao i vidio film. Bio je užitak gledati ga, slušati njegov glas, u naraciji, ugodan, topao, glas koji je odisao mirom, glas koji nikada ne bi mogao čitati vijesti iz rata, izvještavati o kataklizmama. Bio je to glas pravog pripovjedača, lijep i tečan kao modra rijeka. U njegovoj je nenametljivoj sugestivnosti bilo nečega što vas vodi u radosnije predjele i sretnije dane naših života.
Pero Kvesić, kultni pisac mnogih naših mladosti, nikad nije ostario. Prije "Kuće" snimio je "Dum spiro spero" ("Dok dišem, nadam se"), nagrađivani film svjetskog odjeka, o borbi čovjeka s bolešću, o nadi i vjeri u život. Davno prije filmske epizode bio je novinar, pisac, autor i teoretičar stripa, scenarist... Kod njega potreba za stvaranjem nije bila izraz egzistencijalne nužde u smislu materijalnog opstanka, nego njegove egzistencije kao takve. Godinama je radio divan fotografski blog Bablfotograf na kojemu je objavljivao portrete ljudi koje je sretao u centru Zagreba, obično u krupnom planu, najčešće na kavi, a katkad i tek u prolazu. Ti su portreti predstavljali cijelu jednu školu – moglo bi se reći, nešto à la "Life" – fotografiranja, koje odražava čovjeka u njegovoj svakodnevici, u momentu postojanja, bez akademskih titula, političke ili kulturne težine, u njegovoj ogoljelosti. Šteta je, beskonačna šteta što od tih portreta nije ukoričena jedna monografija – trebala je biti. Zasluživao je to svojom kreativnošću. U tim se portretima susreću vječnost i prolaznost.
Devedesetih su ga velike novinske kuće zaobilazile. Pero je bio čovjek koji se nije odricao svojih starih prijatelja, ma kakva ih reputacija pratila u novoj državi – spomenimo samo Gorana Babića i Stipu Šuvara, o kojima je i u novom i u starom režimu govorio i mislio isto
Pero je, iz potrebe da piše, bilježi, stvara, godinama ispisivao i briljantni blog "Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu". Na njemu su objavljene stotine priča, koje su imale jednu jedinu poveznicu – sve su bile zanimljive. Bio je rasni novinar. Ne jednom, iz redakcije su me zvali da me pitaju jesam li vidio Perin blog i možemo li ga pitati za dozvolu da priču pretiskamo ili damo novinarima na korištenje. U društvu koje sve manje čita, on je pažljivo čitao tekstove, more štiva, pa u njemu nalazio prave žurnalističke dragulje, nalik na bisere skrivene u školjkama koje počivaju na dnu dubokih mora. Pisao je, često i zanimljivo, o Franji Tuđmanu, koji je, u fazi dokone disidencije – odlazio na spiritističke seanse. Tako Pero u Tuđmanovu zapisu u "Osobnom dnevniku" od ponedjeljka, 3. lipnja 1974., pronalazi sljedeće predsjednikove riječi: "Razgovor o spiritističkoj seansi kod Vesne na kojoj se javio Staljinov duh, reče da je on bio despot, ali da je zato kumir pravi hoštapler; predviđa prijelomna zbivanja zbog njegova odlaska u društvo svom ocu 20. rujna o. g.; preživjet će tko se zatekne kod kuće; najprije će biti rehabilitiran Hajduk, a Nelipčić tek 1977; Babonića će zadesiti smrt od nekog vojnika...
A onda smo razgovarali o nekim neobjašnjivim pojavama, npr. o mogućnosti saznanja kakva će spola biti djeca – pomoću obrtanja prstena što je provjereno na više desetaka slučajeva..." Pokojni je predsjednik redovito čitao i horoskop, otkrio nam je Kvesić. Njegove su pričice o Tuđmanu, koje je objavila Prosvjeta, na svaki način briljantne – i kao otkriće, i kao tekst. U jednom drugom zapisu, on se prisjeća dolaska kraljice Elizabete II u Zagreb. Žena je putovala na Titov rođendanski tulum, na Brijune, a društvo joj je pravio šašavi muž Filip i kći Ane. Vlasti su se silno namučile kako da kćeri dostojno predstave Zagreb – to je engleska dinastija, najslavnija na svijetu! – pa su je odveli na Filozofski fakultet u posjet anglističkom kabinetu, opremljenom britanskim novcem.
A Pero piše kako je milicija prije njena dolaska, po zakucima faksa lovila "novoljevičare" Linu Veljaka, Nenada Peternaca, anarhista Đoku, Sašu Meršinjaka, Marija Repca, "nekolicinu sličnih i njihove ženske ekvivalente kako bauljaju aulom iza ulaza, zamiču u pokrajnje hodnike i odlaze stepenicama gore ili dolje". Dolazi vrh Imperija, a narodna milicija hapsi najvatrenije protivnike tog klasnog neprijatelja, koji je u nedokučivim ekvilibrijima Titove dijalektike postao najbolji prijatelj. "Dok je princeza lagano prilazila ulazu, osiguranje je lovilo 'novoljevičare' po zakucima, grabilo ih i bez suvišnih raspitivanja i razgovora, ne obazirući se na procedure pravne države i ljudska prava, sprovodilo ih ili odnosilo do FOSS-a i utrpavalo unutra", napisao je Pero, pa nastavio: "Dok je princeza prelazila prag hrama humanizma u Hrvata, 'novoljevičari' su bili zagurani u FOSS, vrata zaključana, a ispred ulaza postavljena dva grmalja da utišavaju zatočenike koji su iznutra ogorčeno bubnjali po vratima." Kad je princeza otišla, nesuđeni akteri Formanove "Kose" pušteni su i dalje je sve išlo uobičajenim tijekom.
Takvih je priča Pero objavio na stotine. Dvojica novinara, novinskih pisaca, Inoslav Bešker i Maroje Mihovilović, u njegovim su novinskim pričama još davnih sedamdesetih vidjeli književnost, pa su ih, dok je Pero bio u Americi, na studijskom putovanju, ukoričili u knjigu, "Uvod u Peru K.", koja je brzo postala kultna – od onda do danas doživjela je sedam-osam izdanja...
Pero nije samo pisao o stripu, nego ih je i crtao – tim se poslom, pored ostalog, bavio skoro pola stoljeća, pa je dobio i nagradu za životno djelo na području stripa. Danas je manje poznato – jer malo tko čita odjavne špice – da je Pero bio koscenarist najslavnijeg Grlićevog filma, "Samo jednom se ljubi". Bio je prvi urednik Poleta, omladinskog tjednika koji je pokrenuo brojne revolucije u izrazima, vizualnim i tekstualnim. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Još kao student bio je urednik u Omladinskom tjedniku, Studentskom listu i Tjednom listu omladine ali je, za razliku od mnogih koje novinarstvo povuče pa zaborave studij, uspješno završio fakultet. Nakon Poleta je postao urednik časopisa Pitanja. Sedamdesetih je surađivao i u kultnom Startu, a postao je i tajnik Društva hrvatskih književnika.
Devedesetih su ga velike novinske kuće zaobilazile. Pero je bio čovjek koji se nije odricao svojih starih prijatelja, ma kakva ih reputacija pratila u novoj državi – spomenimo samo Gorana Babića i Stipu Šuvara, o kojima je i u novom i u starom režimu govorio i mislio isto. To nije bilo ni popularno ni konjunkturno, on je platio cijenu neovisnosti ali se, kreativan kakav je bio, i u hladnoj vodi tržišta snalazio savršeno. Pisao je erotske priče, ali je radio i za nježnu dječju dušu. Autor je, začetnik i kreator likova i crtane serije "Mali leteći medvjedići", koju je proizveo s oskarovcem Dušanom Vukotićem i Nevenom Petričićem. U životu je objavio niz knjiga: "Mladi K." (1983.), "Što mi rade & što im radim" (1984.), "Rent-a-car express" (2000.), "Stjecaj okolnosti" (2002.) "Uspomene urednika erotskog magazina" (2003.), "Vrijeme rata i razonode" (2014.)...
Objavio je i nekoliko zbirki pjesama te više romana za djecu i slikovnica. Kada je 2009. izišlo novo izdanje njegova "Uvoda u Peru K." smislio je originalan način promocije – najavio je da će spaliti sve neprodane primjerke knjige. Do kraja života ostao je omladinac, čiju radost života ništa nije moglo pomutiti, a u svakom njegovom djelu, pisanom, slikanom, crtanom, snimanom, ta će zarazna energija prelaziti na sve koji s njom dođu u dodir. U ne previše dugom životu, Pero je stvorio dovoljno za nekoliko inkarnacija. Mnogo će toga nastaviti živjeti i sad, kad njega više nema.
