U 74. godini umro je novinar, književnik, scenarist, redatelj i fotograf Pero Kvesić. Premda teško bolestan, praktički do zadnjeg dana je radio prije svega na dokumentarnim filmovima. Posljednji "Kuća na Kraljevcu", koji je ove godine imao premijeru, zbog bolesti autora dovršili su koscenaristica i montažerka Vesna Biljan Pušić i producent Nenad Puhovski.
Kvesić je tematizirao zagrebačku kuću na Kraljevcu broj 35, koju je svojevremeno izgradio ratni zločinac režiser Slobodan Praljak, a kroz koju je u posljednjih gotovo pola stoljeća stanara prošao veliki broj zanimljivih stanara čije je sudbine Kvesić opisao i s njima razgovarao. Kvesić je u međuvremenu postao i njen vlasnik. Prethodni film "Dum Spiro Spero", koji je režirao 2016. godine, govorio je o razvoju bolesti s kojom se duže vrijeme mučio.
Autor je i kreator likova iz crtane serije "Mali leteći medvjedići" zajedno s Dušanom Vukotićem i Nevenom Petričićem.
Ipak, najpoznatiji je po svojim proznim djelima, prije svega kultnom generacijskom "Uvodu u Peru K." (1975.). Pisao je romane, objavio je i nekoliko zbirki pjesama te priča za djecu i slikovnica.
Biografija kaže da se Pero Kvesić rodio u Zagrebu 1950. godine gdje je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu. Još za vrijeme studija bio je urednik u "Omladinskom tjedniku", "Studentskom listu" i "Tjednom listu omladine", a bio je i u ekipi koja je pokrenula omladinski klub Jabuka. Nakon dužeg boravka u SAD-u bio je glavni urednik omladinskog lista "Polet" i časopisa "Pitanja". U sedamdesetim godinama je redovno surađivao u magazinu "Start". U 1980-im bio je samostalni umjetnik, četiri godine bio je tajnik Društva književnika Hrvatske, pokrenuo biblioteku i časopis "Quorum".
Poznat je i kao nepokolebljivi kritičar nacionalističke histerije 90-ih godina, a dušobrižnicima je posebno dignuo tlak prije tri godine kada je u intervjuu Večernjem listu kazao: "Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna... Ne možete realizirati lošu zamisao i očekivati nešto dobro.", što je izazvalo niz reakcija pa i onu Mire Bulja koji je tražio da se zaustavi financiranje tjednika Novosti!?
Niti njegove pohvale na račun Stipe Šuvara ("nepotkupljiv i dosljedan, pošten i dobronamjeran") nisu dobro primljene, baš kao i stav prema političarima nakon 90-ih. "Danas ima političara koji su zaslužili samo poštovanje. Pupovac, Pusić, Richembergh, Radin… Na njih su se nabacivali blatom i klevetama, ali ni najogorčeniji oponenti nisu za ijednog od njih rekli da je glup, neinteligentan, neobrazovan, nesposoban ili korumpirani lopov. Nasuprot njima, kao na serijskoj vrpci, izmjenjivali su se nesposobni, nemušti, neinteligentni, bahati i nezajažljivi ministri, predsjednik Vlade koji nije znao ni govoriti hrvatski. Ako se ikada Hrvatska normalizira, najvidljiviji znak bit će ako i predstavnik češke manjine bude ravnopravni kandidat za predsjednika Republike. "
Sve mu je to zalijepilo etiketu "komunjare" i "jugonostalgičara", ali i oko toga je imao spreman odgovor: "Jugoslavija je bila i propala, nema povratka na to. Ja možda imam neka dobra sjećanja na ta vremena, ali ona su djelomice moja osobna, a djelomice su bespredmetna. Jugoslavija se raspala na takav način da se vjerojatno više nikad neće moći skupiti, sigurno ne na isti način. U budućnosti će vjerojatno doći do nekog oblika suradnje, ona je neizbježna, ali povratka na staro neće biti. Ono što desničari misle i kako zamišljaju – jugonostalgija i jugonostalgičar, to je čista budalaština i nemoguća ideja, barem za pametnog čovjeka. (…) Jugoslavija je bila sjajna stvar za ono historijsko razdoblje. Da nije bilo Jugoslavije, ne bismo imali današnju Hrvatsku, među ostalim. Ne bismo imali ovakav sustav zdravstva koji još uvijek radi na zavidnoj razini. Ne bismo imali niz socijalnih mehanizama koji su, istina, ozbiljno okrhnuti, ali još uvijek djeluju i čine ovo društvo boljim."
