"Ukratko, mini-Yu-Nirnberg sada – a ne posle rata – odgovarao bi svima, uključujući i one koji taj rat planiraju. Sem, naravno, ukoliko im – kako je Encesberger nedavno pisao – pokretački motiv nije 'želja za smrću', a uništenje sopstvenog naroda – 'posljednji akt misije na koju se osećaju pozvanim.'" – zaključak je teksta "Nirnberg sada!", koji u maju 1991. potpisuje Mirko Klarin, tadašnji vanjskopolitički novinar "Borbe", u okviru svoje rubrike "Peta strana sveta".
Koristeći cinizam u sagledavanju tadašnje jugoslavenske stvarnosti, Klarin zapravo žarom mirovnog aktiviste, odašilje apel međunarodnoj zajednici da prevenira rat osnivanjem međunarodnog tribunala, kako bi se zaustavilo sve ono što slijedi u krvavoj drami raspada Jugoslavije: "Ako bi se oni koji šire mržnju izveli pred sud, spriječili bismo rat", poručuje Klarin.
"Zločine protiv čovečnosti" Klarin eksplicitno nabraja u svom komentaru, vidjevši tog proljeća 1991. ispred sebe sva ona "ubijanja, istrebljenja, deportovanja, torture i druga masovna zverstva, te progone na nacionalnoj, verskoj, rasnoj i političkoj osnovi…" koja će uslijediti u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Klarin jasno detektira počinitelje, citirajući načela nirnberškog suđenja: "Odgovorni su, jasno, ne samo neposredni izvršioci tih zverstava, već i oni koji ih pripremaju, planiraju, koji ih javno zagovaraju i na njih pozivaju."
Klarin je doslovno sve do jučer predano radio na agendi koju je zacrtao tog proljeća 1991., a s kojom započinje ovaj tekst, zapravo In Memoriam za Mirka Klarina, koji je preminuo 15. decembra 2022. godine u jednoj od briselskih bolnica, istog onog grada u kojemu je negdje i nastao njegov vapaj "Nirnberg sada!".
Mirko Klarin rođen je 1943. godine u Trogiru, a novinarstvom se profesionalno bavio od završetka studija na Pravnom fakultetu u Beogradu 1966. godine. Bio je glavni urednik omladinske revije "Susret", reporter i vanjsko politički komentator Radio Beograda, urednik vanjsko političke rubrike "NIN-a". Izvještavao je iz Izraela, Libanona, Egipta… Prateći probleme Bliskog istoka i izralesko-palestinske odnose. Bio je vanjskopolitički komentator "Borbe", a osnivanje Međunarodnog kaznenog sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) dočekuje u maju 1993. godine, točno dvije godine od teksta "Nirnberg sada!".
Novinska agencija SENSE
Godine 1998. s grupom novinara iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, koji su tada bili inozemni dopisnici svojih medija, pokreće Agenciju SENSE. SENSE (South East News Service Europe) prati rad Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, kao i postupke pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) vezano za balkanske sukobe, postajući jedini medij koji kontinuirano prati sva suđenje za ratne zločine u Den Haagu.
Kroz 20 godina djelovanja agencija je objavila na desetine tisuća izvještaja sa suđenja, u kojima su prenošeni iskazi žrtava i svjedoka, forenzički i drugi dokazi, izjašnjavanja o krivnji i presude. Izvještaji i analize distribuiraju se medijima u regiji i objavljuju na internetskim stranicama agencije.
TV Tribunal
Mirko Klarin novinskom agencijom SENSE, a od 2000. i TV Tribunalom, koji daje tjedne TV preglede iz haških sudnica, sve do proljeća 2017., kada se emitira posljednja emisija, daje objektivnu sliku sa suđenja, izvještavajući s velikim pravnim darom o svim suđenjima bez obzira na to tko je počinitelj, a tko žrtva.
Od zagovaratelja osnivanja Tribunala, Klarin i njegovi kolege u SENSE-u postaju gotovo jedini koji objektivno i kontinuirano odašilju izvještaje sa suđenja, otklanjajući jedan od najvećih nedostataka u radu haškog suda, a to je nepostojanje svijesti o važnosti informiranja lokalne, regionalne ex-Yu javnosti, do koje izvještaji stižu preparirani u istim onim medijskim kuhinjama koje su "vodile", i, kako su se hvalile, "dobile" rat.
Klarin tako postaje, često se šalio, jedan od "haških uznika" s najdužom "kaznom" u Haagu, ispraćajući i posljednje presude, kada su u žalbenim postupcima osuđeni Mladić, a tjedan dana poslije, 29. novembra 2017., i vrh tzv. Herceg Bosne. Naime, neki od osuđenika već su i napustili haške ćelije, odsluživši kazne po raznim europskim zatvorima, vraćajući se često kao heroji, a Mirko je i dalje u samoj zgradi Tribunala, u jednoj maloj sobici u predvorju, gdje je bilo sjedište SENSE-a, pratio rad institucije za koju je lagano padao medijski interes u zemljama regije.
Interaktivni narativi – borba za naslijeđe tribunala
U radu s haškog tribunala, Klarin se ne zadovoljava tek izvještavanjem, pokreće niz interaktivnih internetskih platformi unutar kojih pretače najvažnije činjenica kojima se pred tribunalom potkrepljuju dokazi za neke od najtežih ratnih zločina počinjenih u ratovima na području bivše Jugoslavije. Surađuje s udruženjima žrtava s područja bivše Jugoslavije i svima onima koji su bili zainteresirani za činjenice prikupljene pred sudskim vijećima, pa tako u suradnji s Memorijalnim centrom Potočari realizira „Dokumentacioni centar Srebrenica“, a sa Srpskim narodnim vijećem (SNV) pokreće interaktivni narativ "Oluja u Haagu", u kojem daje pregled činjenica i svoj kritički osvrt na presudu u predmetu Gotovina i dr.:
"Žalbeni postupak je, za standarde Tribunala, trajao rekordno kratko a presuda je napisana na samo 54 stranice, zbog čega je u pravničkim krugovima nazivaju 'pamflet presuda' ('magazine judgment'). Osim po tome, ostat će upamćena i po neuobičajeno oštrom tonu kojim je manjina izrazila neslaganje sa zaključcima većine, tonu koji je bez presedana u dvadesetogodišnjoj sudskoj praksi Tribunala. U najkraćem, ti su zaključci, po ocjeni manjine, 'suprotni svakom poimanju pravde'".
Klarin jasno prepoznaje da, usprkos činjenicama u Haagu, u zemljama regije prevladava negiranje, poricanje i zaborav te uz spomenutu "Oluju u Haagu" nastaju: "Ahmići: 48 sati pepela i pakla"; "MKSJ: Slučaj Kosovo, 1998-1999."; "Zatiranje istorije i sjećanja"; "Srebrenica: genocid u osam činova"; "Sarajevo 1992-1995: Teror u 12 slika"; "Usmena istorija MKSJ – onako kako je dokumentovao SENSE".
Posljednja faza u radu SENSE-a odvija se u Centra za tranzicijsku pravdu, koji Klarin smješta u Pulu, najistočniju točku do koje će, nakon svih ratova, kročiti na ex-Yu prostore, s misijom da se arhivirane činjenice s haških suđenja kroz različite formate učini dostupnima povjesničarima, pravnicima i nastavnicima za edukaciju mladih, uz online dostupnost arhive koja se nalazi na linku "Sense arhiva 1998 – 2019".
Ubrzo nakon Klarinove smrti oglasila su se, ne slučajno, udruženja žrtava, aktivisti za ljudska prava, kao i sam nasljednik MKSJ-a, svi s istom porukom kako je riječ o branitelju pravde i zastupniku žrtava, čovjeku koji nam nije dao da zaboravimo.
„Nirnberg sada!“, Mirko Klarin, „Borba“, 16.5.1991., rubrika Peta strana sveta
Kaže se da će, "posle svega", sve naše vođe i vođice morati, ipak, da sednu za pregovarački sto i dogovore se kako ćemo dalje živeti. Pa se, dalje, kaže kako je bolje da to učine pre, a ne posle građanskog rata. Za sada, međutim, najviše na što te naše vođe i vođice pristaju, jeste simuliranje pregovora, praćeno promptnim obezvređivanjem svih eventualnih dogovora, njihovim negiranjem ili dijametralno različitim tumačenjima. A sve to, jasno, u cilju učvršćivanja sopstvenih pozicija za ono što će nastupiti "posle svega".
Tekst "Nirnberg sada!" Mirko Klarin objavio je u "Borbi", 16.5.1991. godine, u rubrici Peta strana sveta
Kada je već tako, ne bi li bilo bolje da te naše vođe i vođice – umesto što ih teramo za pregovarački sto - posadimo na optuženičku klupu. Te da im, uz pomoć svetskih eksperata za međunarodno ratno pravo, priredimo jedan mali, skromni Nirnberški proces. Ne "posle svega", već umesto svega što bi nam se uskoro moglo dogoditi. A zbog onoga što se već dogodilo i što nam se upravo događa, a što bi se sasvim lepo moglo podvesti pod udar osnovnih načela presude iz Nirnberga i drugih, u svetu i u nas važećih međunarodnih pravnih akata.
Bez namere da bilo šta prejudiciramo ili bilo kome presuđujemo, navešćemo ovde samo neka od tih opšteprihvaćenih načela, prepuštajući čitaocima da na osnovu njih i uvida u našu stvarnost – sami procene da li je uopšte, i koliko, osnovana ova inicijativa za mini -Yu-Nirnberg.
Prvo je, svakako, ono načelo kojim se rat stavlja izvan zakona. Sadržano je u Nirnberškoj presudi, a zatim je i jednoglasno potvrđeno u rezoluciji Generalne skupštine UN, usvojenoj 11. decembra 1946. "Planiranje, pripremanje, započinjanje ili vođenje rata …" proglašeno je zločinom protiv mira. "Odricanje od rata kao istrumenta nacionalne politike" – zapisano je u Nirnberškoj presudi - "znači da je rat ilegalan po međunarodnom pravu, te da oni koji ga planiraju i vode – sa svim njegovim neizbežnim i užasnim posledicama – čine time zločin protiv mira…"
Čitaocima prepuštamo da na osnovu sopstvenog uvida u stvarnost, zaključe da li je ratno stanje u kojem smo "palo s Marsa" ili "spontano izniklo na za to plodnom terenu", ili je, ipak, neko sve to planirao, pripremao, pa i započeo? Pretpostavimo da će njihov zaključak biti da su rat, ipak, planirali, pripremili i započeli - "oni drugi". Utoliko pre bi objektivnu ocenu trebalo prepustiti nepristranim stranim ekspertima za međunarodno ratno pravo, dakle tribunalu koji bi bio sličan Nirnberškom.
Drugo nirnberško načelo sankcioniše zločin protiv čovečnosti, u koje ulaze "ubijanja, istrebljenja, deportovanja, torture i druga masovna zverstva, te progoni na nacionalnoj, verskoj, rasnoj i političkoj osnovi …". Odgovorni su, jasno, ne samo neposredni izvršioci tih zverstva, već i oni koji ih pripremaju, planiraju, koji ih javno zagovaraju i na njih pozivaju.
Čitaocima, ponovo, prepuštamo da sami zaključe da li su takve planove i pozive samo "sanjali", ili su ih zaista čuli iz državnih vrhova, sa skupštinskih govornica, čitali ih na stupcima režimske i opozicione štampe … Te da, takođe, sami odluče koliko je ubijenih, unakaženih ili mučenih potrebno da bi se moglo govoriti o "masovnim zverstvima".
Ovo nirnberško načelo je, dalje, dopunjeno Konvencijom o genocidu i Paktom o građanskim i političkim pravima, u čijem članu 4. se države obavezuju da sprečavaju i kažnjavaju izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje. Ta obaveza je kod nas uneta u novelirani 134. član Krivičnog zakonika, ali se nema utisak da bilo koja do naših 7 država (šest republičkih i savezna) ispunjava tu svoju međunarodnu obavezu. Ili je, opet, skroz pogrešan naš utisak da su pod visokim pokroviteljstvom nacionalnih vođa i vođica, naša glavna sredstva informisanja pretvorena u instrumente za masovnu proizvodnju nacionalne, rasne i verske mržnje, šovinizma i nacionalcentrizma, za širenje i učvršćavanje osećaja nacionalne ugroženosti i političku instrumentalizaciju … Kao i da se, u istom cilju obilno koriste mitingaške govornice i skupštinske tribine, čime se opasno snižava prag, odnosno uklanjaju moralne prepreke, za masovne (ratne) zločine. Čitaoci će, opet, sami prosuditi da li se sve to autoru ovih redaka samo priviđa, ili neko zaista sistematskim širenjem nacionalne, rasne i verske mržnje, priprema svoje sledbenike za rat i masovne zločine.
Ako, dakle, na osnovu izloženih načela i sopstvenog uvida u stvarnost, čitaoci zaključe da postoji osnovana sumnja da netko ovde planira i priprema rat, zagovara masovna zverstva i izaziva nacionalnu, versku i rasnu mržnju … nema razloga da se mini -Yu-Nirnberg ostavlja za "posle". Bilo bi mnogo ekonomičnije da se to izvede pre, odnosno umesto. Uštedeli bi se mnogi ljudski životi i silna materijalna dobra. A i eventualne presude bi, svakako, bile neusporedivo blaže danas nego kada bi im se - ne daj Bože – sudilo posle šest meseci ili šest godina sveopšteg građanskog rata. Sada bi se, još uvek, neki mogli vaditi na smanjenu uračunljivost i odgovornost, dok bi to – posle desetina ili stotina hiljada mrtvih - bilo znatno teže.
Ukratko, mini-Yu-Nirnberg sada – a ne posle rata – odgovarao bi svima, uključujući i one koji taj rat planiraju. Sem, naravno, ukoliko im – kako je Encesberger nedavno pisao – pokretački motiv nije "želja za smrću", a uništenje sopstvenog naroda – "posljednji akt misije na koju se osećaju pozvanim".
