Nakon duge i teške bolesti Dževad Karahasan preminuo je u petak u 70. godini života, objavili su njemački mediji. Ovaj jugoslavenski i bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist i romanopisac rođen je u Duvnu 1953. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studij komparativne književnosti i teatrologije, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Karahasanove knjige su prevedene na dvadesetak svjetskih jezika.

Rat u BiH 1992. godine zatekao ga je na mjestu profesora, kasnije dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu iz kojeg je otišao godinu kasnije u Austriju. "Dževad Karahasan je bio jedan od najrenomiranijih pisaca Balkana i jedan od najviše poštovanih u regionu. Karahasan je pisao romane, drame, eseje i teorijska djela. Svim žanrovima je zajednička izvjesna mjera prosvetiteljstva, težnja da posreduju između Istoka i Zapada ili islama i hrišćanstva", piše austrijski Standard, a prenosi DW.

U saopćenju povodom smrti Dževada Karahasana, Andrea Mayer, državna tajnica Austrije za umjetnost i kulturu, istakla je sljedeće: "Bez sumnje, bio je jedan od velikih evropskih savremenih pisaca. U vrijeme podjela, on je u svojim djelima prizivao dijalog. Nedostajaće nam njegov glas razumijevanja i tolerancije".

Berliner zeitung navodi da je "Karahasan vodio kampanju za demokratsku raznolikost ideja". "Utopija o suživotu religija i kultura, koja je privremeno ostvarena i u socijalističkoj Jugoslaviji, intelektualna i kulturna raznolikost, rat i opsada od 1425 dana, našli su svoj put u njegovom stvaralaštvu".

Tragovi njegove životne teme najjasniji su u "Dnevniku selidbe", prvi put objavljenom 1993. i u dorađenoj verziji 2021. Umjesto pogovora, novo izdanje sadrži razgovor između autora i urednice. Dževad Karahasan tu objašnjava kako je tokom opsade sa zaprepaštenjem shvatio da počinje da usvaja dualistički pogled na svijet, misleći na "njih” i "nas”. "Ovakvo razmišljanje je opasno, jer pisac i književnost, kako ja razumijem, ne smiju da se upliću u pojednostavljivanje. Uprošćavanje je, po meni, osnovni grijeh, najozbiljniji koji književnost može da počini". "Bio je evropski pisac svjetske klase, nedostajaće nam", piše Berliner zeitung.

Suočavajući se s teškom bolesti, o svom iskustvu za Radio Sarajevo rekao je ovo:

"Danas se na ljude gleda kao na izvor kapitala, dok je u prošlosti bilo normalno bolest smatrati dijelom života. Čovjekov karakter se pokazuje u bolestima od kojih će bolovati. U mojim godinama, da je čovjek zdrav, to bi bilo van karaktera. Naša kultura nas uvjerava da je bolest nešto strašno, ali bolest je neotuđivi dio života".

S druge strane, zaključio je pisac, smrt je nešto što je sigurno za sve nas. Ističe da smo opsjednuti ideologijom zdravlja.

"Nametnuta nam je nepodnošljiva kič ideja života. Sve je to unutar tretmana ljudi kao izvora kapitala. Tvrtke nam pokazuju da nas tretiraju kao svoje vlasništvo. Država brine o našem zdravlju, ne smijemo pustiti, moramo bježati… Jer bolest košta. Ako smo bolesni, proizvodimo manje, bogata kopilad zarađuju na nama. Čovjek se mora nositi s prekrasnom složenošću svijeta. Sve se prilagođava modelu koji imamo u aritmetici, nemojte komplicirati, pojednostavite", kaže Karahasan.

Na pitanje novinara Bojana Munjina kako je moguće da čovjek, naročito na Balkanu, bude privržen svojoj kulturi i da bude patriot svoga naroda, a da u isto vrijeme etički misli i poštuje ‘svu kompleksnost života’ u intervjuu Novostima prije tri godine, rekao je ovo:

"Mislim da je tu jako važno živjeti konkretan život i ne dozvoliti sebi pojednostavljivanja, koja uvijek idu uz različita uopćavanja. Ako sebi zabranite da mislite isključivo u kategorijama, Srbi, Hrvati, Bošnjaci – ili Afrikanci, Nijemci i Amerikanci – i mislite uvijek na konkretne ljude, Jovan, Ivan, Džemail ili Vladimir, time ste izbjegli takva uopćenja. Ja sam zahvalan što imam drage prijatelje i sugovornike iz različitih etničkih grupa ili religija i upravo ti sugovornici su me spasili od opasnosti bijesa i mržnje prema drugima. Kako mogu biti bijesan na katolike kada imam fra Milu Babića, profesora na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, veličanstvenog bosanskog fratra koji je najbolji prijatelj kojeg čovjek može zamisliti. Ili dok imam divnog prijatelja Dragana Tomaševića, ja ne mogu govoriti o Srbima – naprosto. To je naročito važno u ova vremena koja nemaju smisla za nijanse pojedinačnog nego pokušavaju uvesti diktaturu općeg pojma. Od takve diktature vas spašavaju stvaran život i konkretni ljudi."