Neprofitni mediji pretrpjeli su početkom ove godine udar nove vlade kao jedna od prvih njezinih ideoloških meta, i ta je činjenica isprva nemalo zatekla javnost. Kakvu je točno prijetnju ili makar iritaciju po nastupajuću desnicu predstavljalo tih par desetaka glasila, pritom uglavnom internetskih, s po nekoliko novinara i budžetom u pravilu jedva dostatnim za njihovo golo preživljavanje? Ključnu, pokazat će se: na medijskoj sceni osim njih nije ostao gotovo nitko u obrani javnog interesa, socijalnih i radničkih pozicija te ljudskih prava. Komercijalni akteri u sektoru odavno su krenuli putem neke druge, privatne koristi, dok se na primjeru javne radiotelevizije uskoro nanovo moglo vidjeti kako je lako tamo provesti temeljiti, brzi prevrat.
Današnja je Hrvatska, sudeći po medijskom njezinu krajoliku, zemlja upravo raritetno nazadna, jetka, cinična, isključiva, sumorna. No mogla bi postati i gora, prestane li s krajem ljeta u njoj djelovati i to malo neprofitnih medija koji se dan-danas opiru diktatu sve tvrđe udružene desnice na potezu od Crkve do krupnog kapitala. Jer tada će iscuriti javna sredstva koja su im dodijeljena prošle godine po neovisnom stručnom povjerenstvu koje je novi ministar kulture ukinuo, zajedno sa samim tim modelom potpore, bez obrazloženja. Premda je dakle riječ o tijelu s natječajno biranim članovima koji novac distribuiraju prema jasnim kriterijima, donesenim kroz demokratičnu proceduru. Sa svrhom da se ulog iskoristi za razvoj demokracije, zaštitu univerzalnih ustavnih vrednota i javnih dobara, te za ostale bolje društvene ciljeve.
Nalik zdravstvu ili školstvu, jasno je kao nikad ranije da medijski sektor ne može opstati u službi društva ako je prepušten tržištu – može u najboljem slučaju figurirati kao marketinški dodatak komercijalnim i drugim partikularnim interesima
Zlatko Hasanbegović je u nečemu, međutim, nehotično pomogao neprofitnim medijima: uz implicitno priznanje kao vodećim ideološkim protivnicima, osigurao im je uvjete za dodatnu, čak presudnu mobilizaciju. I dok s jedne strane svjedočimo mučnom iščekivanju njihove tranzicije iz relativne neimaštine u apsolutnu materijalnu bijedu, paralelno se odvija proces političke gradnje tih medija u potpuniju i aktivniju progresivnu strukturu. Neprofitni nisu paralizirani ususret iskušenjima, kao što ćemo vidjeti, nego su na istrebljivački vladin potez odgovorili zbijanjem redova i opipljivim emancipatorskim iskorakom. Ne slučajno takvim, jer ovdje mislimo prvenstveno na grupu Mreža emancipacije ili E-net, čiju akciju potpisuje niz pojedinačnih medijskih adresa (Forum.tm, Lupiga, KroL, Tris, Slobodni Filozofski, Zarez, Radio 808, Radio Student i Nepokoreni grad).
Ali prije razmatranja konkretnih nastojanja E-neta, dobro je iznova spomenuti neke činjenice vezane uz javno financiranje medija u Hrvatskoj. Čisto kako bismo lakše uvidjeli razmjere o kojima se tu radi; neprofitni mediji, recimo, prema broju zaposlenih sudjeluju u pripadajućem sektoru s tri postotka, a prema sumi prihoda s jedan posto. Među bitne razloge tog nesrazmjera ubraja se onaj drugi koji mu zapravo prethodi, znamo li da samo tzv. središnja država sufinancira privatne tj. komercijalne medije, neizravno ili direktno, s oko 166 milijuna kuna godišnje. Potpora neprofitnima pak dosegnula je 2015. godine – nakon postupnog razvijanja programa mjera – ukupno nepunih pet milijuna kuna. Za usporedbu, navedimo i da je Agrokor godinu dana ranije dobio oko 125 milijuna kuna državnih poticaja i ostvario dobit od oko 226 milijuna.
Ali neprofitni subjekti ne iznose nikakav plus van kuće, sve i kad bi ga ostvarili, nego su ga dužni preusmjeriti natrag u osnovnu djelatnost. Ta je djelatnost, da bi odnosi bili još zanimljiviji, prethodnih godina izgledala tako da su predmeti kritičkog te istraživačkog interesa neprofitnih medija bile ponajviše vladine ustanove i koraci – one iste vlade, naime, koja je prva počela iole osjetno subvencionirati njihov rad. Bila je to ujedno situacija posve netipična za Hrvatsku, pa će pojedini desničarski mediji, gubitnici na tim natječajima, konkurenciju licemjerno etiketirati kao esdepeovski medijski servis. A portali kao što je Narod.hr, da spomenemo samo za primjer, nisu izvisili zato što komisija nije poštivala kriterije, nego su im kriteriji jednostavno bili nedohvatni jer nisu zastupali rečene univerzalne vrijednosti, naprotiv.
Bilo kako bilo, čitava je ta krhka, delikatna društvena struktura izgledno pometena jednim potezom resornog ministra; nemoguće je pritom znati kakve promjene nosi buduća vlast, sve i kad bi pala u ruke današnjoj parlamentarnoj opoziciji. Pred neprofitnima stoga nije samo imperativ puke reanimacije, nego im podjednako treba zaštita od eventualnih budućih opasnosti, u obliku više razine garantirane egzistencijalne osnove i neovisnosti u odnosu na razne centre političke moći, nipošto samo državne. Imajući to načelno u vidu, E-net je političkim protagonistima javno uputio sedam zahtjeva koji se tiču obnove i unapređenja sistemske potpore neprofitnim medijima te razvoja i učvršćenja tog sektora, ali i nastavka rada na krovnom nacionalnom dokumentu koji bi odredio državnu politiku prema medijima općenito – tzv. Medijskoj strategiji.
Tu je, međutim, i zahtjev da se proširi krug ovog specifičnog trećeg medijskog podsektora, veoma izričito, kroz određene programe osnivanja medija zajednice, neprofitnih pojava u rukama lokalnih inicijativa koje bi osigurale veću stabilnost svima. Drugim riječima, neprofitni traže obuhvatniji prostor i pažnju, kao i bolje načine organizacije i regulacije sektora, svjesni da nema obrane zajedničkih dobara pred čizmom tržišta i drugih nedemokratskih sila ukoliko ne prepoznamo ekskluzivni značaj medija u društvu. I nalik zdravstvu ili školstvu, jasno je kao nikad ranije da medijski sektor ne može opstati u službi društva ako je prepušten tržištu – može u najboljem slučaju figurirati kao marketinški dodatak komercijalnim i drugim partikularnim interesima, a te smo se sapunice već itekako nagledali, iz sezone u sezonu. U praksi, važno je i osigurati da javna potpora zaista bude potrošena u što većoj mjeri na medijski sadržaj, na rad novinara, na njihovu samostalnost. Uz što manje posredovanja, vanjskih ili pokrajnjih diktata i ograničavanja djelovanja, otjecanja vrijednosti i sl. Posrijedi je struka koja posljednjih, kriznih godina bilježi gotovo 50-postotni pad zaposlenosti; uz veći materijalni pritisak na medijsko radništvo, veća je i šteta na strani najšire zajednice. U ovom poslu nesigurnost, dakako, ne doprinosi rastu kvalitete proizvoda, nego upravo obrnuto – imamo li egzistencijalno ucijenjene novinare, sva je prilika da će na medijski sadržaj koji oni proizvode sve više utjecati razni nadređeni im ekonomski, politički, svjetonazorski interesi.
Između tribina kojima se upozoravalo javnost na ugrožavanje sektora raspuštanjem povjerenstva i navedenih zahtjeva, u istom smjeru kreću se i druge forme dijaloga. Jedna od takvih je bio nedavni seminar o stanju neprofitnih, održan u Kući ljudskih prava u Zagrebu, gdje su se okupili razni novinari, političari i predstavnici civilnog društva. I dok su političari kurtoazno podržali sektor, s aktivistima je povedena korisna rasprava o partnerstvu koje – ne bi smjelo određivati medijsko djelovanje. Jer i radnicima u medijima treba sloboda rada, ne tutorstvo i medijacija te uvjetovanje projektnim datostima kakve nalaže civilno-udrugaški modus. A definiranje toga stava ujedno je najznačajniji emancipacijski moment koji bilježimo u atmosferi institucionalne presije i opće neizvjesnosti za opstanak neprofitnih medija.
Osnivanje fonda za medije
Iva Borković, portal Forum.tm: Za 20 neprofitnih medija u rujnu istječe potpora Ministarstva kulture, pa će najkasnije sa 1. listopada na burzi vjerojatno biti još tridesetak novinara. Ako se nešto hitno ne poduzme, naši će mediji živjeti samo zahvaljujući entuzijazmu, no riječ je o ljudima koji su već izmučeni dugogodišnjim radom za nestabilna i mala primanja.
Uz veći materijalni pritisak na medijsko radništvo, veća je i šteta na strani najšire zajednice. U ovom poslu nesigurnost, dakako, ne doprinosi rastu kvalitete proizvoda, nego upravo obrnuto – imamo li egzistencijalno ucijenjene novinare, sva je prilika da će na medijski sadržaj koji oni proizvode sve više utjecati razni interesi
Od buduće vlade zato zahtijevamo da se kratkoročno nastave dosadašnji modeli financiranja medija trećeg sektora, ali je krajnji cilj donošenje Medijske strategije i uspostava stabilnog sustava potpore medijima i novinarskom radu u cjelini, pa onda i neprofitnim medijima kao dijelu tog polja, otpornog ne samo na udare tipa ‘nove društvene paradigme’ nego i na druge parcijalne interese. Predlažemo osnivanje fonda za medije koji će jačati postojeće neprofitne medije i poticati osnivanje novih, posebno u manjim sredinama. Želimo se izboriti za strukturno rješavanje radnih uvjeta u medijima kako bismo živjeli od novinarstva, a ne od projekata i zagovaranja, jer radimo u medijima, a ne u civilnim udrugama, i smatramo da taj proces moraju voditi novinari, jer oni najbolje poznaju medijsko polje i znaju o čemu govore.
Možda je naivno zahtijevati takav pristup, ali državi koja želi biti ozbiljna i odgovorna mora biti stalo do odgovornog novinarstva jer je njegova društvena korist nemjerljiva. Bude li se vlast tu ponovno ponašala barbarski, kao ova posljednja, društvo će opet imati posla s tepešima i hasanbegovićima, a šteta je već i sada prevelika.
Financirati novinarske plaće i rad
Vesna Roler, članica Vijeća za elektroničke medije: Sada više nisu dovoljni mali pomaci kroz duže razdoblje, nego je nužno što hitnije uspostaviti sveobuhvatan, neovisan i razgranat sustav potpora razvoju, jačanju i održivosti neprofitnih medija kao ključnih jamaca očuvanja kvalitetnog, profesionalnog i etičkog novinarstva, stvaranja prostora relevantnog i kvalitetnog javnog dijaloga te ostvarivanja ukupnih demokratskih zadaća medija.
Takva nikada eksplicite formulirana medijska politika, ali implicite provedena putem zakonodavnog okvira, temeljila se ranije na pretpostavci da se javni interes u medijskom prostoru, pluralizam i demokratske funkcije medija mogu očuvati kroz bipolarni sustav javnih i komercijalnih medija, pri čemu su oba aktera dobivala značajne državne potpore. Ta ‘vjera’ da komercijalni medijski sektor ima golemu ulogu u ostvarivanju javnog interesa u Hrvatskoj je bila jača nego u mnogim drugim europskim liberalnim demokracijama, pa je tako naš model izravnih potpora komercijalnim medijima iz javnih sredstava – pristojbe javnog servisa, posve jedinstven u Europi.
Nužno je osigurati potpore koje moraju zadovoljavati nekoliko kriterija: prvo, da imaju institucionalni karakter, znači da se financiraju novinarske plaće i novinarski rad; drugo, da su dostatne za jačanje neprofitnog sektora kao ravnopravnog aktera u medijskom prostoru; treće, da budu stabilne i izvjesne, odnosno ‘nepodobne’ za brze političke egzekucije, što se osigurava formiranjem neovisnog institucionalnog okvira.
