Još su otprilike dva i pol mjeseca do prvog kruga predsjedničkih izbora: sva je prilika da će hrvatski birači izići na glasačka mjesta 22. prosinca, a onda najvjerojatnije i dva tjedna kasnije, kad bi se trebao održati drugi izborni krug. Dosad je svoje predsjedničke ambicije iskazalo desetak kandidata, a sva istraživanja javnog mnijenja njih troje snažno izdvajaju od ostalih: Kolindu Grabar-Kitarović s tridesetak posto biračke podrške, Zorana Milanovića s 25 posto, i Miroslava Škoru s dvadesetak posto onih koji ga podupiru. Možda ne treba do kraja vjerovati postocima, no sadašnji omjer snaga čini se realnim, kao što se realnim i logičnim čini i višemjesečni trend pada i stagnacije aktualne predsjednice. U iduća dva i pol mjeseca svašta se može dogoditi i promijeniti – kampanje, uostalom, i služe tome da se nešto promijeni – ali bilo bi ravno čudu kad bi se netko mimo spomenutih troje kandidata ozbiljnije umiješao u podjelu glavnih uloga na predstojećim izborima.
Kolinda Grabar-Kitarović
Aktualna predsjednica Republike na izbore će, kako sada stoje stvari, isključivo s podrškom HDZ-a, pri čemu ne može računati ni na to da će je cijeli HDZ iskreno i zdušno podupirati, kao što ju je podupirao na prošlim izborima. Onaj dio HDZ-a koji će raditi za Grabar-Kitarović, mislimo na dio pod kontrolom Andreja Plenkovića, činit će to više zbog sebe nego zbog želje da aktualna predsjednica ostane na Pantovčaku: njezin poraz išao bi na Plenkovićev gubitnički konto, dok njezina pobjeda ne bi u znatnijoj mjeri popravila Plenkovićeve izglede da ostane predsjednik HDZ-a i da povede stranku na iduće parlamentarne izbore. Ako pobijedi, Kolindi Grabar-Kitarović više neće biti potreban Plenković i moći će se u miru posvetiti tome da u HDZ-u navija za onu struju koja će joj omogućiti veći utjecaj na državnu politiku i pokazati veću brigu prema njezinim postpredsjedničkim karijernim planovima. Vremenu preostaje da potvrdi da je podrška predsjedničkoj kandidaturi aktualne predsjednice jedna od krupnijih Plenkovićevih pogrešaka u protekle tri godine na čelu Vlade i HDZ-a: linija manjeg otpora i sklonost lakšim rješenjima nisu preporuka za ostanak u dužem pozitivnom pamćenju.
Vremenu preostaje da potvrdi da je podrška predsjedničkoj kandidaturi aktualne predsjednice jedna od krupnijih Plenkovićevih pogrešaka u protekle tri godine na čelu Vlade i HDZ-a
Gospođa Grabar-Kitarović teško se nosi s pritiskom obrane mandata, naročito otkako se u bitku uključio Miroslav Škoro i na brzinu joj otkinuo jedan dio biračkog tijela na desnici, dio koji bi – da se nije pojavio Škoro – u velikoj mjeri glasao za HDZ-ovu kandidatkinju. Taj moment potaknuo je Grabar-Kitarović da se, bez razmišljanja i ustezanja, oda ispadima desnog ekstremizma i paraestradnog ispraznog afektiranja od kninske tvrđave do New Yorka. Dala je intervju proustaškom Hrvatskom tjedniku u kojem je nastupila s pozicija netrpeljivosti prema političkom srpstvu u Hrvatskoj i razumijevanja prema nekim aspektima postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Nedugo potom pridružila se kampanji protiv Milorada Pupovca, nakon napada na Srbe u Uzdolju i Đevrskama: javno mu je opet poslala svoje pismo iz 2016. godine, a to pismo svodi se na tezu da su napadi i hajke izazvani time što Srbi na različite načine provociraju većinski narod. Zasad se zaustavila na rečenici izgovorenoj prilikom druženja s hrvatskim iseljenicima u Americi: ‘Danas je prekrasno reći ja sam Hrvat ili ja sam iz Hrvatske kada smo ovdje u svijetu, ali kod kuće još nije.’
Utoliko će, što se tiče kampanje Grabar-Kitarović, biti zanimljivije pratiti njezin odnos s Andrejom Plenkovićem i HDZ-om nego njezine konfrontacije s protukandidatima. Kako će se HDZ-ova predsjednička kandidatkinja postaviti prema nastavku HVIDR-inog udara na Plenkovića preko Pupovčevih leđa? Kakav će stav zauzeti o akcijama vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave koji stalno potencira međunacionalne tenzije i postavlja se opozicijski prema trenutačnom vodstvu HDZ-a? Do koje mjere Plenković može tolerirati otklon HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje od politike koju vodi ili pokušava voditi predsjednik HDZ-a? Kampanja za Pantovčak i ishod te kampanje neće, dakle, utjecati samo na generalnu političku sliku Hrvatske nego u gotovo jednakoj mjeri i na situaciju u HDZ-u, pogotovo stoga što se u HDZ-u zahuktavaju unutarstranački izbori, koji će kulminirati u kasno proljeće iduće godine kad će biti biran predsjednik stranke. Plenković, rekosmo, neće imati razloga za spokoj kako god gospođa Grabar-Kitarović prošla na izborima.
Zoran Milanović
Predsjednički kandidat ljevice i lijevo-liberalnog centra u protekla tri i pol mjeseca pokazao je, ponajprije, strpljivost i umijeće u okupljanju, to jest u prikupljanju stranačkih potpora svojoj kandidaturi. Prvo je stvorio situaciju u kojoj je SDP-ova podrška njegovoj kandidaturi postala stvar zdravog političkog razuma i logičnog razvoja događaja, što je našlo potvrdu i u rastu SDP-ovog rejtinga, a zatim je dočekao da ga podupru i HSS, i IDS, i HSU, i PGS, i Reformisti, i Demokrati, i Laburisti. Vjerojatnim se čini da će ga podržati i GLAS i SDSS jer nemaju boljeg kandidata na vidiku. To znači da je Milanović uspio osigurati respektabilnu terensku infrastrukturu i solidnu financijsku konstrukciju za najintenzivniju predizbornu fazu: to nije presudno, ali bez toga se ne može. Drugo njegovo postignuće u tekućoj pretkampanji jest to što svojim porukama i aktivnostima ne odbija i ne iritira, osim naravno one birače kojima je neprolazno odbojna ili iritantna sama činjenica njegovog političkog djelovanja, a takvi nisu isključivo na desnici: u prilog tome govori podatak da mu je, prema HRT-ovom istraživanju, od svibnja do rujna porastao rejting za više od deset posto. I treće je veliko postignuće što je, za razliku od brojnih domaćih političara i javnih ličnosti u sličnim situacijama, gubitak oca i mlađeg brata u razmaku od nepunih mjesec dana uspio zadržati podalje od kamera, fotoaparata i intervjua.
Podrškom većeg broja stranaka Milanović je uspio osigurati respektabilnu terensku infrastrukturu i solidnu financijsku konstrukciju za najintenzivniju predizbornu fazu: to nije presudno, ali bez toga se ne može
Problem Zorana Milanovića, međutim, i dalje ostaje drugi krug izbora, ako prvi krug prođe u skladu s aktualnim predviđanjima agencija za istraživanje političkog raspoloženja. Čak ako u prvom krugu dosegne i 30 posto, i ako mu se prelije ukupno desetak posto glasova lijevih, liberalnih i centrističkih kandidata, uključujući i ponešto glasača Škore ili Grabar-Kitarović, ovisno o rezultatu prvog kruga, to je i dalje najmanje deset posto manje nego što je potrebno. Pod uvjetom da se u kampanji ne dogodi težak sukob Grabar-Kitarović i Škore, pa da – po sadašnjem stanju – Škorini glasači u drugom krugu masovnije ostanu kod kuće, Milanoviću u završnoj bici nedostaje oko 150 tisuća glasova, na bazi odaziva birača s prošlih predsjedničkih izbora. Tih 150 tisuća birača sigurno postoji, a uspjeh ili neuspjeh Milanovićeve kandidature ovisit će ponajprije o pravilnom detektiranju društvenih krugova i slojeva u kojima se ti birači nalaze i onda o animiranju tih ljudi da, ipak, nađu za shodno izići na izbore. Nimalo lagan zadatak, naročito u okolnostima dizanja ruku od Hrvatske u desecima hiljada primjera, ali nije ni sasvim nemoguća misija, naročito s obzirom na to da je glavna protukandidatkinja sve nesigurnija u sebe te sve sklonija gafovima i paničnom političkom glavinjanju.
Miroslav Škoro
Popularni zabavljač i skladatelj, koji figurira kao kandidat desnice desnije od HDZ-a i Grabar-Kitarović, svjestan je da se s radikalnih pozicija ne može dospjeti do pobjede na predsjedničkim izborima, pa mu se dosadašnja kampanja sastoji u nastojanjima da relativizira ili da ublaži činjenicu koja njegov ulazak u predsjedničku utrku, prije svega, povezuje s akcijama Velimira Bujanca, urednika i voditelja desničarske televizijske emisije ‘Bujica’, i osvetnički raspoloženog Mate Radeljića, bivšeg unutrašnjopolitičkog savjetnika sadašnje predsjednice. Kandidat Ruže Tomašić i Hrasta, kandidat Nikole Grmoje i Zlatka Hasanbegovića, kandidat Željka Glasnovića i Steve Culeja, htio bi relativizirati mrak političkog miljea koji je porodio njegovu kandidaturu tako što se prikazuje simpatičnim, benignim i šeretski nastrojenim intelektualcem u čijoj kampanji sudjeluje urbani komičar Željko Pervan. To je njegova strategija širenja biračkog bazena preko granica podrške koju mogu pružiti organizacije desnije od Plenkovićevog HDZ-a.
To je, zapravo, Škorina jedina moguća strategija: podilaziti politički najzapuštenijem i najzadrtijem dijelu glasača, pa onda relativizirati to podilaženje, kao što je bilo u slučaju njegove objave da bi s Pantovčaka službeno predložio zabranu Samostalne demokratske srpske stranke. Sve ostalo u vezi s uspjehom ili neuspjehom njegove kandidature u rukama je HDZ-a i HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje. Škoro će narasti do one mjere u kojoj HDZ-ovi glasači odustanu od Kolinde Grabar-Kitarović, s tim da će odustajanje od Kolinde Grabar-Kitarović u najvećoj mjeri biti motivirano nezadovoljstvom Plenkovićevom politikom i načinom vođenja stranke. Da nije tog momenta, predsjednička ambicija popularnog pjevača bila bi limitirana na deset do petnaest posto glasova, jer Škoro dosad nije ponudio – niti može ponuditi – ništa više od ideje da se drastično uvećaju predsjedničke ovlasti, a pritom se i ne trudi djelovati kao netko kome je stalo da bude izabran za predsjednika. Gola ambicija i želja za moći ne mogu u potpunosti nadomjestiti političku strast, talent i autentičnost.
