‘U obavještajnom radu’, govorio je Joži Manoliću mitski jugoslavenski špijun Ivan Stevo Krajačić, ‘nema istine. Postoji samo ono što misliš da je istina.’ Posao špijuna nije da utvrđuje činjenice, to je posao novinara. Posao je špijuna da konstruira narativ prema željama i potrebama svojih nalogodavaca. Posao je špijuna da štiti vlast, ne istinu. Valja to imati na umu promatrajući kako se po medijima šepiri Robert Kopal, zaposlenik HDZ-a i honorarni suradnik Vlade RH, analitičar koji je sudjelovao u HDZ-ovim recentnim izbornim pobjedama i posebni savjetnik za nacionalnu sigurnost premijera Andreja Plenkovića.
‘Nisam čovjek koji radi greške’, povjerio se Jutarnjem listu Kopal nakon što je iscurio dopis kojim se HDZ-ove članove instruira da informacije o radu stranke ne smiju odavati nikome, čak ni policiji ili sudu, bez eksplicitnog stranačkog dopuštenja. Takva bi se uputa s neke druge adrese mogla činiti samo redikuloznom, ali kad dolazi iz stranke koja se izgradila u sinonim za sistemsku korupciju mudrije bi je bilo iščitavati kao glasnika predstojećih afera. HDZ-ovi kuloari – što je eufemizam za paralelnu, Plenkoviću suprotstavljenu unutarstranačku zapovjednu liniju – u javnost su plasirali tvrdnju da je baš Kopal autor priglupog uratka kojim se nužnost jednoumlja opravdava pogrešnim tumačenjem GDPR-a, europske Uredbe o zaštiti osobnih podataka. Diskreditacija Kopala, ‘Plenkovićevog špijuna’, tako posredno postaje i udar na premijera. Ali činjenica da u HDZ-u vrije još jedan u nizu unutarstranačkih sukoba ne umanjuje legitimnost postavljenog pitanja: tko je odobrio korištenje GDPR-a kao izliku za prikrivanje kompromitirajućih informacija pred pravosudnim institucijama?
Kopalovi razgovori s novinarima dovode u pitanje stručnost premijerovog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Kad govori o ‘hibridnom ratu’ protiv Plenkovićeve vlade, Kopal otkriva da slabo barata značenjem tog termina
Kopal krivnju svaljuje na podizvođače jer on nije ‘čovjek koji radi greške’. On je mlad i profesionalan, informiran i analitičan, apsolutno stručan za svoje područje, čime je zavrijedio poštovanje stranačkog šefa, iako ga u HDZ nije doveo Plenković, već njegov prethodnik Tomislav Karamarko. Takav je narativ koji oko sebe konstruira Kopal, kako svojom pojavom, tako i sadržajem učestalih javnih nastupa. Međutim, Kopalovi razgovori s novinarima dovode u pitanje stručnost premijerovog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Pa kad govori o ‘hibridnom ratu’ koji se navodno vodi protiv Plenkovića i njegove vlade, Kopal otkriva da slabo barata značenjem termina kojim se razbacuje. Hibridno ratovanje relativno je nov pojam. Koristiti se počeo nakon sukoba Izraela i Hezbollaha 2006. godine, a u međuvremenu su ga i NATO i američka vojska definirali kao kombinaciju konvencionalnog i informacijskog ratovanja. Drugim riječima, kad bi se protiv Plenkovićeve vlade doista vodio hibridni rat, preko granice bi dosad već nadirali tenkovi. Upravo zbog teorijama zavjera sklonim ‘stručnjacima za sigurnost’, kojima se posvuda priviđaju hibridni ratnici, u međunarodnoj se stručnoj javnosti već počela propitivati korisnost ovog termina. Zamućeno značenje ‘hibridnog ratovanja’ čini ga komunikacijski slabo iskoristivim alatom, osim ako je namjera govornika činjenično neutemeljeno prodavanje magle, u političkom žargonu poznato i kao spin.
Podjednako neinformiran Kopal ispada i kada deepfakeom proglašava navodno montirane fotografije koje ministra Tomislava Tolušića prikazuju u društvu oskudno odjevene djevojke, prepoznate kao jedne od prostitutki koje su opsluživale hrvatsku tzv. društveno-političku elitu iz ‘salona za masažu’ u zagrebačkom Domu sportova. Termin deepfake u stvarnosti se odnosi na falsificirani videomaterijal nastao zahvaljujući tzv. umjetnoj inteligenciji, tj. algoritmima koji omogućavaju mašinsko učenje. Radi se o izrazito disruptivnoj tehnologiji koja s razlogom zabrinjava svjetske vođe. Stvarni bi se deepfake softver mogao iskoristit da se npr. izradi uvjerljivi lažni video u kojem predsjednica Hrvatske proglašava evakuaciju Zagreba zbog eksplozije nuklearne elektrane Krško. Potencijal ove tehnologije za širenje terora, ali i prekrajanje globalnih političkih odnosa već sada je velik, a dodatno će rasti usporedno s razvojem umjetne inteligencije. Zbog čega bi doista bilo važno da se premijerov savjetnik za nacionalnu sigurnost nešto podrobnije uputi u materiju. Ali to bi onda značilo da Plenkovićeva vlada problem digitalne propagande shvaća i tretira kao ozbiljnu ugrozu, umjesto kao sredstvo manipuliranja javnim mnijenjem.
Primjer takve manipulacije predstavlja podmetanje u dnevni tisak ‘informacije’ da Vlada kreće u pojačanu borbu protiv tzv. lažnih vijesti, odnosno dezinformacija u digitalnoj sferi, samo 24 sata prije nego što će se u tjednom tisku pojaviti navodno lažirane snimke člana vlade u seks/narko-skandalu. Kad se vijest o Vladinom obračunu s lažnim vijestima masnim slovima oglašava na naslovnici najtiražnijih dnevnih novina, čitatelj bi očekivao da će doznati nešto novo i zanimljivo. Međutim, u pratećem su tekstu servirane samo mjesecima stare informacije o pripremnim radnjama europskih institucija za europarlamentarne izbore. Posebnost takve vijesti nije u sadržanim informacijama, već u tajmingu objave i oblikovanju okvira za predstojeću javnu raspravu.
Posebni odnosi stranačkih šefova s navodnim prekaljenim obavještajcima, a često tek dobro zakrabuljenim hohštaplerima, imanentni su HDZ-u koliko i paralelna linija zapovijedanja. Svaki je HDZ-ov velmoža imao vlastite špijune, uvjerene u svoje sposobnosti prekrajanja društvene zbilje. Gojko Šušak je za kreiranje vojne službe SIS vrbovao bivšeg funkcionera hrvatskog SDS-a Josipa Perkovića. Franji Tuđmanu je iskusni obavještajac Manolić pomagao u stvaranju HDZ-a, Smiljan Reljić za njega je bdio nad ‘unutarnjim neprijateljima’, poput novinara koji se nisu dali staviti pod režimsku kontrolu, dok je Ivo Lučić bio zadužen za narativ o ulozi Hrvatske i njenih zločinaca u ratu u susjednoj BiH. Čovjek od povjerenja Ivića Pašalića bio je Vlado Galić, donedavni savjetnik za nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednice, načelnik SIS-a u vrijeme protuzakonite operacije ‘Kameleon’, usmjerene protiv organizacija civilnog društva. Obavještajne poslove za Ivu Sanadera obavljali su Karamarko i njegov štićenik Josip Buljević, rukovoditelj operative POA-e u vrijeme kad je ta agencija pokušavala nadzirati Stipu Mesića pa im se akcija raspala zbog maltretiranja novinarke Helene Puljiz.
Različiti svjetonazori Karamarka i Plenkovića koriste se kao argument u prilog tvrdnje da je Kopal premijerovo povjerenje zaslužio stručnošću. Zapravo su novom šefu trebali saveznici u sukobu unutar hdz-a
Takav je trend praktički garantirao da će prije ili kasnije jedan od stranačkih špijuna zasjesti i u najpriželjkivaniju fotelju u HDZ-u, onu predsjednika stranke koja inače garantira i titulu nositelja izvršne vlasti. Prekaljeni obavještajac Karamarko jedini je u dugoj paradi bivših i prežaljenih kojem to nije pošlo za rukom. Nije uspio dobaciti dalje od prvog potpredsjednika Vlade, a i to je bilo kratkog vijeka. Karamarku će struka iz koje je potekao upamtiti da je za potpredsjednika Sabora instalirao lika koji je na javnoj televiziji razotkrio međunarodnu špijunsku operaciju. Tada slabo poznati, a danas mahom zaboravljeni Ivan Tepeš, pred televizijskim je kamerama neopravdanu smjenu ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića pravdao tvrdnjom da je SOA kršila zakon suradnjom s tajnim službama jedne zemlje pod međunarodnim sankcijama. Zemlja pod sankcijama bio je Iran, a kontakti su ostvareni na zahtjev SAD-a: hrvatske su službe navodno posredovale u dogovorima oko iranskog nuklearnog sporazuma. Ne treba posebno napominjati da za predmetnu operaciju Tepeš nije smio ni znati, a kamoli o njoj pričati pred upaljenim kamerama. Prekaljeni obavještajac Karamarko nasljedniku u amanet nije stoga uspio ostaviti Tepeša, ali zato jest Kopala. Različiti svjetonazori Karamarka i Plenkovića koriste se kao argument u prilog tvrdnje da je Kopal premijerovo povjerenje zaslužio stručnošću i predanim radom. Jer zašto bi ga inače Plenković zadržavao u svom krugu povjerenja? Odgovor je zapravo dosta prost: novom su šefu trebali saveznici u sukobu koji se vodi unutar HDZ-a.
Milijan Brkić zvani Vaso jedno je vrijeme u HDZ-u bio toliko utjecajan da je po njemu nadimak dobila i stranačka središnjica na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. Duhovitiji među HDZ-ovcima zgradu ‘stožerne stranke’ prozvali su Vasiona. Vješto se predstavljajući kao veliki meštar HDZ-ove operative, apsolutni gospodar i najbolji poznavatelj stranačkog terena, Brkić je u HDZ-u izgradio ugled i utjecaj. Još jedan prekaljeni obavještajac, Karamarkova nekadašnja desna ruka u SOA-i, Brkić je bio svjestan važnosti prilagođavanja stvarnosti priželjkivanom narativu. Rupe u medijski potenciranoj priči o velikom operativcu malo je tko primjećivao. A nije ih nedostajalo. Karamarko je za predsjednika HDZ-a okrunjen tek nakon 20 napetih sati stranačkog saborovanja, čiji se ishod iz izglednog pretvorio u neizvjestan zbog nedovoljno discipliniranih delegata kojima su od ispunjavanja glasačkih listića u Lisinskom bili miliji janjetina i gemišt po zagrebačkim krčmama.
Favoriziranje Brkiću bliskih poduzetnika u biznisu s otpadom posvađalo je HDZ s Katoličkom crkvom, koja je zbog toga ostala bez investicije od 18 milijuna kuna. Dio katoličkog klera baš se negdje u to vrijeme prestrojio iza Bože Petrova i Mosta nezavisnih lista, čiji je rezultat na parlamentarnim izborima 2015. Karamarku iz ruku izbio očekivanu pobjedu i skratio mu političku karijeru. Na koncu, nakon što je dao svoj obol rušenju bivšeg prijatelja Karamarka, veliki operativac Brkić omogućio je Plenkoviću da bez protukandidata preuzme vlast u HDZ-u, nadajući se valjda da će novim šefom manipulirati uspješnije nego starim. Plenković je pružio jak otpor pa se trenutno čini da se Brkić preračunao. Zbog afere SMS balansira na ivici političkog umirovljenja koje u HDZ-u nerijetko dolazi u paketu s prijevozom do Remetinca.
Možemo samo nagađati koliki je doista bio Kopalov doprinos paranju Brkićeve mreže moći. Koliki god bio, odjekuje ironijom, s obzirom na to da je upravo Brkić u HDZ-u ustrojio odjel za analitiku te u njemu angažirao aktera afere SMS Franju Vargu i bivšeg Kolindinog savjetnika Galića, preko kojeg je onda doveden i Kopal. U raskolu koji je uslijedio samo će Kopal završiti na pobjedničkoj strani. Na gubitničkoj strani, uz Brkićevo desno HDZ-ovo krilo, već su po običaju i građani. Kopalov angažman, zajedno s vrludanjima obavještajnih službi oko Tolušićevih fotografija, Kolindinih savjetnika ili repovima afere Agrokor pokazuju da se premijer Plenković, ‘europsko lice HDZ-a’, u osnovi služi istim metodama kao i njegovi zlokobnije doimajući prethodnici. Našao si je vlastitog špijuna, zaduženog za prekrajanje stvarnosti u skladu sa stranačkim potrebama. Za takve zadatke Kopal ima sve potrebne reference: već na početku karijere u Službi sudjelovao je u akciji difamacije ravnatelja policije Ranka Ostojića i skupine novinara koji su istraživali pozadinu bijega generala Ante Gotovine od haškog pravosuđa.
Temelji djelovanja (para)obavještajnog sustava ostaju netaknuti, a glavna žrtva takvog HDZ-ovog shvaćanja tajnih službi upravo je često zazivana nacionalna sigurnost. Mali su izgledi da se obavještajci njome stignu kvalitetno baviti dok su zauzeti ispunjavanjem hirova HDZ-ovih moćnika. Veze između ‘stožerne stranke’ i obavještajnih službi ostaju čvrste, povezanost je to koja graniči sa sudbinskom. Ovaj tekst započet je crticom iz razgovora Jože Manolića i Steve Krajačića. Ti su se razgovori, bilježi Manolić u svojim memoarskim zapisima, često odvijali u Krajačićevom uredu u Zagrebu. Kad se Jugoslavija raspala, taj je ured od načelnika Ozne naslijedio predsjednik HDZ-a.
