Povodom ovogodišnjeg obilježavanja hrvatske vojno-redarstvene operacije "Oluja", u Lici su se Hrvati i Srbi zajedno poklonili stradalima hrvatskim braniteljima i srpskim civilima za vrijeme i nakon operacije. Nasuprot jačajućim nacionalizmima, i srpskom i hrvatskom, u središtu Otočca i obližnjem selu Doljanima gradonačelnik Goran Bukovac i politički predstavnici Srba u Hrvatskoj poslali su poruku međusobnog poštivanja i opredijeljenosti za zajedničku budućnost. Iako mnogima ta gesta zajedništva nad svima stradalima u "Oluji" bez obzira na nacionalnost, izgleda nemoguće ili kao politička farsa, sudionici zajedničkog komemoriranja čvrsto vjeruju u svoje poruke. O tom važnom iskoraku razgovarali smo s Goranom Bukovcem.
Zajedno na komemoraciji srpskim civilima i hrvatskim braniteljima stajali su Hrvati i Srbi. Koliko tu ljudsku i civilizacijsku gestu smatrate i političkom porukom i primjerom ostalima za zajedničko bolje sutra?
Takve geste su neophodne ako želimo svjetliju i bolju budućnost, bez međusobne mržnje, razdora i ratova. Domovinski rat ostavio je preduboke rane u odnosima dvaju naroda, koje vrlo teško zacjeljuju, a politička previranja i korištenje Domovinskog rata u političke svrhe, i to onako kako u danom trenutku političkim akterima odgovara, proces iscjeljenja samo dodatno usporava. Velik dio hrvatskih i srpskih političara kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, u svojim se političkim programima uvelike poziva na kršćanske vrijednost, a istovremeno ih ne provode niti u jednom aspektu svojeg političkog djelovanja. Oprost i pomirenje nisu samo kršćanska gesta, već konkretan politički čin i korak naprijed u međusobnim odnosima te zalog društvenog napretka.
Na društvenim mrežama doživjeli ste i napade zbog dolaska na komemoraciju žrtvama srpske nacionalnosti stradalima tokom i nakon "Oluje" u Doljane. Jesu li te reakcije izuzeci i zašto nekima smeta čin komemoriranja žrtava druge nacionalnosti?
Vjerujem da je tiha većina, koja ne koristi društvene mreže za dnevno-politička prepucavanja, podržala moj odlazak u Doljane jer je prepoznala moje iskrene namjere i želju da, poštujući tuđi gubitak i bol, učinimo iskorak prema budućnosti. Zapravo, iznenadila me podrška građana Otočca koji nisu toliko aktivni na društvenim mrežama, ali itekako prate lokalna politička zbivanja. Nisam siguran da su negativne reakcije izuzeci. Prije bih rekao da se radi o nagomilanom nezadovoljstvu upravo zbog toga što je i s druge strane svih ovih godina izostajao čvršći stav po pitanju međusobnih odnosa.
U proteklih tridesetak godina ne pamti se dolazak nekog visoko rangiranog političara, predstavnika srpske nacionalne manjine koji bi odao počast na spomeniku hrvatskih branitelja, ali ni koji bi obišao taj malobrojan srpski narod raštrkan po selima oko Otočca. Iako se možda po ovome pitanju ne slažemo, mogu razumjeti Hrvate i hrvatske branitelje koji zbog toga sumnjaju u iskrenost namjera delegacije SNV-a. Za suradnju su potrebne dvije strane. Sve dok Srbi u Hrvatskoj u potpunosti ne počnu doživljavati Hrvatsku kao svoj centar i svoju domovinu, u kojoj mogu ostvariti sva svoja prava, postojat će ovakva negodovanja s hrvatske strane. To je činjenica, i na nama političarima s obje strane je velika odgovornost da se ta ponovna integracija konačno realizira u svoj svojoj punini, a to podrazumijeva i mnogo više rada na terenu i suočavanja s konkretnim egzistencijalnim problemima koji jednako muče i Srbe i Hrvate.
Nerijetko, posebno na povijesno i društveno osjetljive hrvatsko-srpske obljetnice, od srpskih i hrvatskih nacionalista slušamo o nemogućnosti suživota ili bolje rečeno zajedničkog života. Kako vi doživljavate život Hrvata i Srba u Lici?
Ako ćemo sustavno odvajati jedne od drugih kao što se to od samih početaka radi u Vukovaru kroz postojanje srpskih i hrvatskih vrtića, škola, kafića, onda zajednički život Hrvata i Srba neće biti moguć ni za milijun godina. Ne sjećam se da je u poslijeratnom periodu na širem području Otočca ijedan Srbin doživio neugodnost u smislu nekog fizičkog napada kao što se znalo događati, osobito u godinama nakon rata, diljem Hrvatske. Ličani su pitom i dobronamjeran narod, koliko god to bilo suprotno svim stereotipima o ljudima iz ovog kraja i ja čvrsto vjerujem da je suživot itekako moguć. Zapravo, mnogo je sjajnih primjera.
Danas sve pustiji krajevi nekadašnjih ratnih područja čest su argumenti među srpskim nacionalistima za jačanje nacionalističke retorike. Lika jeste sve pustija. Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih povratak Srba bio je zadovoljavajući, bilo je više i Hrvata kao i Srba. Je li u pitanju bila neka ciljana državna politika da se ti krajevi unište?
Doista želim vjerovati da niti jedna dosadašnja državna politika nije željela ciljano uništiti krajeve poput Like. Prije bih rekao da se radi o velikom nemaru i propustu lokalnih političara koji se nisu znali dovoljno jasno i čvrsto izboriti za interese svojega kraja pa su dopuštali da prilike prolaze pokraj njih, odnosno, što su svoje pozicije koristili za vlastite uspjehe i bogaćenje, a pritom zanemarivali potrebe svojih sugrađana. Dogodio se i ulazak Hrvatske u Europsku uniju i otvaranje primamljivog, dobro plaćenog tržišta rada na zapadu. Nažalost, Hrvatska nije pravovremeno prepoznala svojevrsne opasnosti koje je donijelo članstvo u EU-u i nije stvorila uvjete u kojima bi radno sposobni, obrazovani i mladi ljudi željeli ostati u domovini usprkos atraktivnim ponudama iz Europe.
Što u okviru svojih ovlasti činite da bi Lika konačno postala primamljiva za život svih ljudi?
Znajući koliko je za ostanak u Lici bitno stalno zaposlenje, jako smo usmjereni na podršku poduzetničkim inicijativama, što dokazuje i nedavno istraživanje udruge Glas poduzetnika prema kojima smo među 555 hrvatskih gradova i općina zauzeli 29. poziciju prema indeksu lakoće poslovanja. Kako bismo ohrabrili mlade na zasnivanje obitelji, a znamo da je u današnje vrijeme to vrlo teška odluka, između ostalog i zbog financijskih razloga, uveli smo posebne jednokratne naknade za novorođenu djecu. Za prvo dijete u obitelji, parovi s prebivalištem u Otočcu ostvaruju jednokratnu naknadu od 2.000 eura, za drugo 1.000 eura, a za treće i svako sljedeće 500. Obitelji s više djece podupiremo i kroz druge modele, poput veće participacije Grada u troškovima vrtića. Sufinanciramo produženi boravak djece u osnovnoj školi, smještaj u domu za djecu koja se školuju za zanimanja koja ne postoje u Srednjoj školi Otočac, stipendiramo studente deficitarnih studija...
Pripadate novoj generaciji hrvatskih političara. Kakvu Liku i Hrvatsku vidite u narednih deset do15 godina?
Kao zemlju sretnih i zadovoljnih ljudi u kojoj će prebrojavanje krvnih zrnaca biti povod za prepoznavanje bogatstva multinacionalne i multikulturalne države, a ne za političke prepirke. Nadam se da ćemo konačno doživjeti decentralizaciju države, čime bi se konačno veliki gradovi rasteretili, a male sredine poput Like svoj prazni prostor popunile ljudima. Osim toga, nadam se da će konačno prestati ovisnost o turizmu kao primarnoj gospodarskoj grani te da ćemo se sve više okretati prema industrijama i tehnologijama budućnosti, održivim i obnovljivim izvorima energije, obrazovanju koje će pratiti zahtjeve tržišta rada, kao i da ćemo imati bolju zdravstvenu i socijalnu skrb te poštenije i jednakopravnije društvo.
