Brežuljak Blažuj u zapadnoj Slavoniji; dvadesetak ljudi s nogama u blatu, buket ruža, četiri prigodna obraćanja, plastični bijeli stolić s rakijom i sokom, uz dvije novinarske ekipe. Skromno, u organizaciji Odjela za kulturu Srpskog narodnog vijeća, u krugu onih koji njeguju sjećanje na simbole antifašističke borbe, u ponedjeljak 21. februara obilježena je trideseta godišnjica kulturocidne epizode – ritualnog rušenja Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije, kipara Vojina Bakića.
U zaseoku Kamenska, na cesti Pakrac – Požega, na križanju s cestom koja vodi dalje u Voćin, od 9. novembra 1968. je bila smještena u to doba najveća apstraktna skulptura u Europi i svijetu. Teška čak 200 tona, visoka 30 metara i s gotovo petnaestometarskim rasponom dvaju vrhova krila, Bakićeva skulptura od nehrđajućeg čelika je tog februara 1992. oborena višednevnim trudom pripadnika 123. brigade Hrvatske vojske, koji su je tretirali ogromnim količinama eksploziva.
Iako postoje svjedoci nemilog događaja, zločin je to za koji nitko nije odgovarao, kao što uostalom nitko nije procesuiran zbog devastacije gotovo 3.000 spomenika i obilježja antifašističke borbe tokom 1990-ih. Štoviše, skandal iz Kamenske je podgrijavan novinarskim šegačenjem. Tako je u jednom Vjesnikovom izvještaju bilo napisano da su Bakićevo djelo "minirali četnici", a prema Požeškom listu, ovaj div od spomenika nastradao je "pod jakim naletom vjetra".
Monumentalno obilježje Vojina Bakića (Foto: spomenikdatabase.org)
Nakon što je preostali kvalitetan čelik razrezan i otpremljen za sekundarni otpad, od kojeg su navodno izrađivane vrtne ograde i posuđe, danas iz zemlje izvire tek jedan komad srebrne boje. Sve ostalo prekriveno je lišajevima i mahovinom. Još uvijek postojeća infrastruktura oko spomenika; uska, asfaltirana ali korovom obrasla cesta, alternativni puteljak, odnosno kamene stepenice koje s donje strane vode do spomenika te mjesto za parking i lakši prilaz – jedina su preostala pratnja znamenitosti od koje nije ostalo baš ništa.
Spomenik ljepoti, kako ga je jednom nazvao pokojni akademik Tonko Maroević, postoji još samo na fotografijama, razglednicama i u sjećanju onih koji su svojevremeno uživali u njegovom prizoru. Među okupljenim članovima udruženja požeških i pakračkih antifašista zatekli smo Željka koji se jasno sjeća tog velebnog zdanja. On je još kao 11-godišnji dječak iz Donjih Grahovljana, bio na svečanosti otvaranja Bakićevog spomenika. S obzirom da ga neki od nas nisu stigli vidjeti, Željko se svojski, riječima i rukama, verbalno i neverbalno, potrudio da nam približi impozantnu građevinu.
- Kad smo bili u četvrtom razredu došao učitelj Drago i rekao: "dolazi predsjednik (Josip Broz Tito, op.a), idemo na Blažuj!" Kako se ne bih sjećao spomenika? To se prelijevalo sa svih strana. Sunce izađe s jedne strane, vide se jedna krila, a druga su u hladu. Kako se sunce miče, tako i ta krila kao da se miču. To je davalo odsjaj jednom krilu na drugome. Kako se okreće sunce, tako i on, kao da je bio živ spomenik. Čuo sam da neki kažu da im je bio čudan i grozan. Bome, meni je bio prelijep - objašnjava Željko.
- Iza Bakića je stajalo društvo koje je imalo povjerenje u umjetnika. Današnje društvo nema povjerenja u doktore, a kamoli u umjetnike. To što smo se danas ovdje okupili znači da ipak postoji memorija koja je u smislu zvanične politike dokinuta - ocijenila je Aneta Vladimirov iz SNV-a. Dožupan Požeško-slavonske županije iz redova srpske nacionalne manjine Nikola Ivanović zahvalio je svima koji su došli u Kamensku, objasnivši pritom da se ostaci spomenika nalaze formalno-pravno u šumi u vlasništvu Republike Hrvatske, a ne na kulturnom dobru.
Ostaci Spomenika
- Vi ste na području Općine Brestovac, nekad vrlo naseljenoj općini, danas pustoj. Mogu reći da nakon egzodusa naroda 1991. ovdje više nema nikog. Vijeća srpske nacionalne manjine i udruge antifašista obnovili su mnogobrojne spomenike uništene u zadnjem ratu. Želio bih čuti što raditi s ovim prostorima, kako ih zaštititi, kako da se zaštiti barem ovaj postament i kako osvježiti sjećanje naše djece na sve ono što su preci preživjeli - rekao je Nikola Ivanović. Zašto je spomenik nastao baš na ovom mjestu između Psunja i Papuka, tumačila je povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić.
- Ne sjećamo se nužno samo jedne lijepe skulpture. Kroz taj spomenik bismo se trebali podsjetiti na širu simboliku, a to je prostor slobode koji je teško stvoren, uz velike žrtve - kazala je povjesničarka i dodala da je već 1947. postojala inicijativa da se napravi centralno mjesto sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata za Slavoniju.
Nakon što je osnovan koordinacijski odbor slavonskog SUBNOR-a, skupljale su se donacije mještana, a dobar dio sredstava došao je iz republičkih fondova. Horvatinčić je naglasila da je natječaj za spomenik na Blažuju bio savezni, što je bila rijetkost za tip spomenika regionalnog karaktera, no odlučilo se ići na najviši nivo raspisivanja natječaja. Lokacija spomenika nije izabrana nasumično. Kao jedan od glavnih razloga koji se spominju u dostupnoj dokumentaciji natječaja, jest da je Kamenska bila središte kretanja partizanskih jedinica te da je ovo mjesto strateški bilo iznimno važno.
Nešto više o tome kazao je Milan Radanović iz Arhiva Srba, podsjećajući da je u ovom dijelu Slavonije bilo više desetina seoskih naselja koja uglavnom više ne egzistiraju. U pitanju su ustanička sela iz kojih je svaka kuća partizanskim brigadama dala borca ili borkinju.
- Brdo Blažuj je simbol te zajedničke borbe, prije svega Hrvata i Srba, dva naroda koja je tokom devedesetih razdvojila politika, a posljedica toga je i prizor koji vidimo na ovom lokalitetu: porušen spomenik uz nemogućnost obnove i bilo kakvog obilježavanja mjesta važnog za hrvatsko društvo na više razina. Mi možemo nastaviti podsjećati na značaj borbe naroda Slavonije protiv fašizma, na borbu koja je bila pobjedonosna u gotovo nemogućim uvjetima. Ta pobjeda omogućila je bolje i pravednije društvo od onoga prije, ne samo fašističkog, već i onog prethodnog, monarhijskog. Svakako pravednije od ovog društva i u kojem danas živimo - zaključio je Radanović.
