Punih deset godina, dakle cijelo jedno desetljeće bio sam – voljom većine birača – predsjednik Republike Hrvatske. Posjetio sam niz stranih zemalja, značajnih zemalja, a u Zagrebu bio sam domaćinom nemalom broju stranih državnika koji su posjećivali Hrvatsku. U to vrijeme Hrvatska je izborila status zemlje kojoj su otvorena vrata evroatlantskih integracija, učinila je vidne i opipljive korake prema stvarnoj demokratizaciji i profilirala se kao zemlja, doduše mala, koja ima svoje mišljenje i koja ga se ne boji zastupati, čak i onda ako se to nekima od velikih ne sviđa (odbijanje sudjelovanja u invaziji Iraka tek je jedan primjer). I posljednje, mada nikako ne i najmanje važno, čvrsto smo stajali na antifašističkim temeljima bez kojih (ni) današnje Hrvatske ne bi bilo. Zašto to navodim? Da se hvalim? Ni slučajno. Da podsjetim one koji bi mojih deset godina najradije zaboravili? Možda. Ali ni to nije glavno.
Ne, glavni je razlog što ne mogu više a da ne kažem ni riječ promatrati jeftinu estradizaciju funkcije šefa (šefice) države, što ne mogu šutjeti na pretvaranje uloge i aktivnosti predsjednice u stalnu predizbornu kampanju, bez ikakvog stvarnog sadržaja, punu općenitih, a praznih fraza. Kruna te estradizacije je izmišljeno ‘izmještanje’ Ureda predsjednice u pojedine dijelove Hrvatske (u posljednje se vrijeme govori o ‘premještanju’). Moram biti grub i reći kako ništa glupljega do sada nisam ni čuo ni vidio. Niti znam ijednoga šefa strane države koji bi nešto slično prakticirao. Na primjer, kada američki predsjednik ode u Camp David, govori li itko o izmještanju Bijele kuće? Ni slučajno. Pa se stoga pitam je li riječ o gluposti izmještanja ili pak o izmještanju gluposti. Bilo kako bilo, rezultat je porazan.
Proteklih dana mediji su nas zasipali izvještajima o 13. izmještanju Ureda predsjednice, ovoga puta u obližnju Krapinu. I sve je bilo kao i do sada. Pripremljen radni kabinet za predsjednicu, postrojavanje Počasno-zaštitne bojne u onim operetnim odorama (priznajem svoju odgovornost što ih kao vrhovni zapovjednik nisam i formalno povukao iz upotrebe), i pjevanje himne, i podizanje stijega predsjednice. Spektakl za znatiželjne i dokone. Jer šef države po našem Ustavu ima do te mjere srezane ovlasti da nema ama baš nikakve potrebe da mu se svugdje kamo dolazi uređuje radni kabinet. Govorim to iz vlastitog iskustva. A potom, važeći zakon kaže da se stijeg predsjednika(ce) diže uz njegovu (njezinu) rezidenciju u glavnome gradu kada uđe u zgradu i spušta u trenutku kada je napusti. O nekakvome nošenju toga stijega širom Hrvatske, čak i o proglašavanju onoga grada u kojemu je podignut ‘glavnim gradom Hrvatske’ (a i to smo jednom doživjeli), nema nigdje ni slova. Riječ je dakle o jeftinom spektaklu, namijenjenom svraćanju pozornosti na osobu predsjednice, kada već u njezinim istupanjima nema ničega po čemu bi je ljudi pamtili. A da nema – nema.
Aktualna predsjednica ponavlja mantru o povećanju broja radnih mjesta, o zaustavljanju iseljavanja, o pretvaranju Hrvatske u prosperitetnu zemlju (sjeća li se još itko njezinog inauguracijskog govora u kojemu je obećala da ćemo doći na razinu Švicarske?). Putuje bez plana i programa širom svijeta, govoreći uvijek ono što će se njezinom domaćinu svidjeti. Treba li boljega primjera od susreta s predsjednikom Srbije, Vučićem, na mostu što dijeli (ili spaja) Hrvatsku i Srbiju, uz primanje buketa cvijeća sa srdačnim osmijehom i nedavne izjave kako će ‘još puno vode proteći Dunavom dok Srbija i Hrvatska postanu prijateljske zemlje?’ Ili evo samo još jednoga primjera: predsjednica ode u Rusiju, puna je slatkih riječi o potrebi jačanja suradnje dviju zemalja, a u isto vrijeme ne usuđuje se reći ni riječ protiv sankcija nametnutih Rusiji (u kojima Hrvatska zdušno sudjeluje i zbog kojih trpi štete) i odobrava slanje hrvatskih vojnika, u sklopu NATO-a, na granicu s Rusijom – kako bi bila ojačana obrana Evrope? Istodobno gura, zajedno s Poljskom, famozni projekt ‘tri mora’ koji nije ni hrvatski ni poljski nego američki, a jedina mu je svrha da onemogući Evropi dobavljanje energenata iz Rusije i da je usmjeri na (skuplje!) američke energente. O njezinim putovanjima za koja nitko nikada nije saznao ni čemu su služila ni kakve je kontakte za vrijeme njih ostvarila, neću trošiti riječi. Čini mi se prejeftinim. Baš kao i upozoravati na to da odlazak u Ujedinjene narode nije radni posjet Sjedinjenim Državama (mada je sjedište UN-a u New Yorku). A sve se to našoj u sve većoj mjeri i s namjerom neinformiranoj javnosti servira i sve je veći broj ljudi koji u takve nebuloze vjeruje.
Smatram stoga da moram reći kako stvari stoje. I s glupošću nazvanom ‘izmještanje’ Ureda i sa svim drugim. Što se Ureda tiče, mislim da su stvari jasne. Nema nikakve potrebe za bilo kakvim izmještanjem, nego šef (šefica) države ode u jednodnevni ili višednevni posjet nekom kraju Hrvatske. Sretne se tamo s lokalnim vodstvom i s građanima. Radio sam to bezbroj puta. I nije svrha takvih posjeta fotografiranje s građanima (pa tisuće ih imaju fotografije i sa mnom), nego informiranje o tome kako se u tom dijelu naše zemlje odvija život. Nažalost, predsjednik(ca) može nakon takvog posjeta samo izvijestiti vladu i predložiti konkretne mjere, ali sve je drugo na vladi. Koliko je mojih inicijativa palo na nevoljkosti bilo SDP-ove, bilo HDZ-ove vlade. I još jedna, opet ću biti grub, gola prijevara. Predsjednica ne može sazvati sjednicu vlade. Ona to može samo predložiti, a na premijeru je hoće li prihvatiti ili neće. Ja sam se tim institutom poslužio dva puta. Prvi put je Račan prihvatio, drugi put nije ni odgovorio. Dakle, jedino što osoba na čelu države može raditi jest da sluša građane i da svojim istupanjima u javnosti pravi pritisak na vladu da ih i ona počne slušati, odnosno da djeluje na to da građani počnu mijenjati mišljenje koje im se natura. Ja sam to radio (npr. u slučaju Bobetko ili u slučaju izuzimanja američkih građana od jurisdikcije Međunarodnog kaznenog suda). S kakvim uspjehom, prosudit će povijest, a ne razni ‘etički suci’, još manje zapjenjeni desničari kojima sam kriv za sve od Oktobarske revolucije do danas. U svakom slučaju, trudio sam se da sačuvam dignitet funkcije šefa države koji po Ustavu ‘predstavlja Hrvatsku u zemlji i svijetu’, radio sam na tome da Hrvatsku izvučem iz međunarodne izolacije u kakvoj sam je zatekao i sasvim sigurno nisam tražio najbliže saveznike među najreakcionarnijim režimima (istočne) Evrope.
Biti na čelu Hrvatske velika je čast i odgovornost. Zbog jednoga i drugoga odlučio sam napisati ovaj tekst. Naprosto zato što se ne mogu pomiriti s činjenicom da se obavljanje funkcije šefa države estradizira i da se pretvara, potpuno neskriveno, u predizbornu kampanju što ni po kojim kriterijima još ne treba početi. Ovo je dakle pledoaje za dignitet funkcije šefa države nekoga tko je na toj funkciji bio puno desetljeće. Ništa više i ništa manje.
