Zašto HDZ već godinama ignorira povremene prijedloge pojedinih opozicijskih političara i dijela stručne javnosti da se glavnog državnog odvjetnika bira u Saboru dvotrećinskom većinom, prijedloge koji su naročito učestali u proteklih nekoliko tjedana i s desne i s lijeve strane političkog spektra? Ako su dvije trećine zastupničkih glasova potrebne za izbor sudaca Ustavnog suda, zašto se na isti način ne bi birao i glavni državni odvjetnik?

Ova pitanja mogu se postaviti i SDP-u koji je bio na vlasti u dva navrata po četiri godine i imao je priliku promijeniti koncept odabira glavnog tužitelja ili tužiteljice. Nije teško dokučiti odgovor: onaj tko je na vlasti najteže se odriče poluga moći u represivnom aparatu.

Državno odvjetništvo ključno je pravosudno tijelo, naročito kad je riječ o borbi protiv kriminala i korupcije na visokim političkim razinama, a svježe istraživanje Ipsosa za Novu TV kaže da su kriminal i korupcija ono što trenutno najviše muči hrvatske građane, ispred inflacije, standarda i troškova života.

Državno odvjetništvo pritom je organizirano po hijerarhijskom principu, što znači da glavni državni odvjetnik ima presudni i konkretni utjecaj na odluku da se nekoga krivično goni, odnosno da se nekoga poštedi. Pozicija onoga tko posjeduje takvu i toliku moć ovisi, pak, o parlamentarnoj većini, to jest o Vladi i vladajućoj stranci.

Kad bi za imenovanje bila potrebna dvotrećinska većina, postiglo bi se em to da se izabere osoba s ozbiljnijim stručnim autoritetom i ljudskim integritetom, em to da šef tužiteljstva ima čvršći položaj i da se utoliko može postaviti nezavisnije u pogledu postupaka koji dotiču državne dužnosnike i s njima povezani krug ljudi.

Problem bi mogao biti samo u postizanju dogovora između vlasti i opozicije o imenu čelne osobe u DORH-u, no nije vjerojatno da bi se usudili ostaviti tu instituciju obezglavljenom na duže vrijeme.

Andrej Plenković može stotinu puta ponoviti da ni na koji način ne utječe na DORH i da nije upućen u to koga se istražuje, i to čak može biti i istina, no glavna državna odvjetnica dobro zna tko ju je postavio i tko je jedini može smijeniti: iz te svijesti logično se rađa političko taktiziranje i kalkuliranje.

To što DORH trenutačno vodi postupke protiv nekolicine HDZ-ovaca i donedavno visokorangiranih funkcionara ne znači da ne koči i ne opstruira istrage protiv nekih drugih HDZ-ovaca i dužnosnika. Slučaj bivše ministrice Gabrijele Žalac to nedvojbeno potvrđuje: DORH nije našao elemente za njezino procesuiranje, ali jest Ured europskog javnog tužitelja koji je na temelju istih dokaza podigao optužnicu u relativno kratkom roku.

Izbor glavnog državnog odvjetnika dvotrećinskom većinom nije, naravno, automatska garancija da će nestati svi problemi koji proizlaze iz trenutačne kadrovske i materijalne devastiranosti Državnog odvjetništva te da će se DORH sasvim odmetnuti od političkog upliva. Bio bi to, međutim, krupan iskorak i manifestacija volje vlasti da se iskreno uhvati ukoštac s korupcijom i kriminalom što se generiraju u političkom miljeu.

Naivno je nadati se da će Plenković i njegova vlada poduzeti taj iskorak: to bi bilo blizu političkoj suicidalnosti u korist općeg dobra, a Plenković i HDZ dosad ničim nisu signalizirali takve sklonosti.