U izdanju Srpskog narodnog vijeća, županijskih manjinskih vijeća, SKD-a Prosvjeta i Zajedničkog veća opština unazad nekoliko mjeseci pojavile su se knjige vezane uz prošlost Srba Imotske krajine, Koprivničko-križevačke županije i sela Ostrova kod Vukovara. O tome razgovaramo s Filipom Škiljanom, znanstvenim suradnikom u Institutu za migracije i narodnosti te autorom niza knjiga ostvarenih u suradnji sa SNV-om i županijskim vijećima.
Koliko su za srpsku zajednicu značajne knjige o prošlosti Srba na određenim područjima?
Putem tih knjiga stanovnici tih i drugih područja, među kojima i pripadnici srpske zajednice, saznaju podatke o svojoj prošlosti i doprinosu koji su kroz povijest davali na njima. Kao što je važno da u Srbiji, ali i na istoku Hrvatske u organizaciji ZVO-a izlaze monografije za pojedina sela u kojima su živjeli Srbi, važno je da SNV i manjinska vijeća izdaju manjinske publikacije koje govore o pojedinim bivšim općinama u drugim dijelovima zemlje u kojima su Srbi živjeli, a žive i danas.
Definitivno bi trebalo pisati više takvih knjiga, upravo zato da Srbi i pripadnici drugih manjina, ali i većinskog naroda, više saznaju o povijesnom značenju Srba u Hrvatskoj. Nažalost, o nekim sredinama uopće nije pisano ili u monografijama koje su izišle nisu obrađeni događaji iz vremena Drugog svjetskog rata ili Vojne krajine. Dosta slabo je obrađena Lika, iako je to područje vrlo interesantno, a objavljene monografije ne spominju pretjerano Srbe u općinama kojima se bave. Za Gračac i Donji Lapac izdane su tek dvije monografije, a ta područja zaslužuju i bolje i opsežnije monografije od postojećih. Tokom ranijih godina bio sam intenzivno uključen u pisanje knjiga s temom kulturno-historijskih spomenika Srba i prošlosti Srba u pojedinim područjima Hrvatske, ali sada radim na istraživanju o demografskom padu Srba u Hrvatskoj od 1991. do 2011., pri čemu zasebno obrađujem regiju po regiju. Time se bavio i profesor Svetozar Livada, ali ja se bavim na jedan drugačiji način.
Koliko je teško skupiti građu?
Prikupljanje građe za pisanje knjige nije posao koji se može napraviti u nekoliko mjeseci, ako se kreće od nule. Istraživanje je dugotrajan proces: kad sam radio u SNV-ovom arhivu, od građe sam prikupljao sve na što bih nabasao. I prikupljanje razgovora je dugotrajan proces, ali iako su mi mnogobrojni kazivači pomrli, ono što su ispričali ostaje. Prije 15 godina razgovarao sam s kazivačima rođenima početkom 1920-ih koji su o mnogim stvarima dosta znali pa su iskazi koje sam tada skupio vrlo interesantni. Naravno, često se događa da, kad se s kazivačima razgovara o svakodnevnom životu, običajima, tradiciji ili vjeroispovijesti, nema problema prilikom razgovora, ali kad se počne zadirati u teme vezane uz ratove, to je uvijek kompliciranije. Stariji su ljudi spremni pričati o događajima iz Drugog svjetskog rata iako su u to vrijeme bili djeca, pa im je sjećanje nekako drugačije. Mlađi se tog rata ne sjećaju, ali je svima teško pričati o posljednjem ratu 1990-ih. Što se tiče pisanja knjiga, moram spomenuti izvrsnu suradnju s profesorom Hrvojem Petrićem s kojim sam zajedno objavio četiri knjige – o parohiji Salnik, kao i o Srbima u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Koprivničko-križevačkoj županiji. Pritom smo podijelili razdoblja: on je pisao o periodu do kraja 19. stoljeća, a ja bih se bavio najnovijom poviješću. Petrić je vrhunski povjesničar pa sam sretan što imam priliku raditi s njim.
Kakve su reakcije ljudi kad se te knjige pojave u javnosti i koliko se one koriste izvan srpske zajednice?
Za knjige o Srbima u krajevima sjeverno od Save postoji značajan interes, ali je otisnuto vrlo malo primjeraka. Njima se koriste struka, lokalno stanovništvo i oni koji su u inozemstvu, a žele imati trag zavičaja pa ih naruče. Petrić i ja neke knjige podijelimo kolegama, a neki saznaju o knjigama preko Novosti ili iz drugih izvora. O knjizi o Srbima u Cetinskoj krajini koju sam radio zajedno s Božidarom Simićem dosta se pisalo i o njoj se više zna nego o monografijama o krajevima sjeverno od Save. O srpskim zajednicama i parohijama SPC-a u Salniku i Lipnici u Zagrebačkoj županiji zna malo ljudi, ali ako postoji knjiga o njima, tako da se to ne svodi samo na nekoliko rečenica u shematizmu SPC-a, onda će ostati neki trag o tim zajednicama. Zbog procesa tihe asimilacije npr. na području bivše općine Vrbovec ostalo je malo onih koji se izjašnjavaju kao Srbi, tako da je knjiga o Srbima u Zagrebačkoj županiji važna s aspekta očuvanja nacionalnog identiteta. Te knjige svakako pomažu mlađim generacijama u očuvanju identiteta jer kad ih pročitaju, ponosni su što su potomci ljudi koji su s hrvatskim stanovništvom gradili povijest tih područja. Spomenute tri županije jako su dobar primjer kvalitetnog zajedničkog života Srba i Hrvata, koji nije značajno narušen ni ratovima u 20. stoljeću i pored velikih žrtava Srba kojih je danas manje nego prije stotinjak godina. Izvrsno je što je SNV stavljao objavljene knjige na internet tako da ljudi imaju mnogo veću mogućnost doći do informacija.
Koliko su aktualni demografski procesi povezani sa sviješću ljudi o njihovoj nacionalnoj pripadnosti?
Od posljednjeg rata mnogo je manji broj stanovnika srpske nacionalnosti, što se vidi u popisu stanovništva iz 2001. Značajan broj Srba nakon ‘Oluje’ izbjegao je iz Hrvatske u Srbiju, BiH, ali i u istočnu Slavoniju. Malo ljudi se vratilo, a mnogobrojna sela su ostala pusta – to je posebno izraženo u zapadnoj Slavoniji. U požeškom i pakračkom kraju i oko Voćina u neka se sela nitko nije vratio ili su oni koji se vratili pomrli ili su se odselili, a kako nema perspektive da se ljudi vrate, ta se sela neće obnoviti.
Koliko je rašireno prikrivanje nacionalne pripadnosti Srba od strane njih samih?
Etnomimikrija je prisutna kod Srba tamo gdje nisu u većini. Ne izjašnjavaju se kao Srbi, ne osjećaju se ugodno, smatraju da će ih okolina loše gledati, a to je često u velikim gradovima. Djeca iz nacionalno mješovitih brakova u najvećem broju slučajeva će biti pripadnici većinskog naroda, dok u malim sredinama, gdje su Srbi u većini, staračko stanovništvo odumire i ne postoji mogućnost demografske obnove, što se vidi na Kordunu, u Baniji, Lici i zapadnoj Slavoniji.
Što će, po vama, pokazati popis stanovništva 2021. godine?
Popis će pokazati ne samo demografsku katastrofu za srpsku zajednicu nego i za većinski narod. Prema podacima o županijama koje je Hrvatska gospodarska komora objavila 2019., samo u Sisačko-moslavačkoj županiji je broj stanovnika od 2011. do 2017. smanjen sa 172.439 na 152.546, što je manjak od 20.000 stanovnika ili jedan veći grad. Zbog odsustva povratka i odumiranja staračkog stanovništva 2011. je 150 nestalih sela, a u popisu naredne godine bit će ih još više. Masovna iseljavanja, mali priraštaj i veliki mortalitet uticat će na demografsku sliku na mnogim područjima. A za opsežniji odgovor gdje će to biti najvidljivije trebalo bi pitati demografske stručnjake.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
