Ljubav prema domovini ne iskazuje se poštovanjem njenih institucija i plaćanjem poreza i drugih računa. Domoljublje je to koje ustrajno već niz godina prakticira Marko Skejo, izvan države poznat kao ‘čovjek koji tvrdi da nije fašist, a nosi hitlerovske brčiće’, a kod nas kao veliki patriot, bivši branitelj i zapovjednik zloglasne IX. bojne HOS-a ‘Rafael vitez Boban’, čija je glavna osobina vikanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ gdje god stigne. I tako, dok s jedne strane Skejo iskazuje domoljublje čak imenujući svoje tvrtke ustaškim pozdravom u različitim varijantama, s druge strane krši državne zakone i pravi dugove različitim blagajnama u državnom vlasništvu.
Jedan od najglasnijih hrvatskih apologeta ustaštva istovremeno je i poduzetnik čije tvrtke u poslovima s koncesijama i proizvodnjom betona godišnje obrću gotovo 40 milijuna kuna
Jedan od najglasnijih hrvatskih apologeta ustaštva, čija je postrojba tokom i nakon rata otvoreno izražavala odanost poglavniku Anti Paveliću i NDH, istovremeno je naime i poduzetnik čije tvrtke godišnje obrću gotovo 40 milijuna kuna. Marko Skejo i njegova obitelj godinama su gradili betonsko carstvo kroz nekoliko različitih tvrtki. Njihova tvrtka Mikrosiverit – Za dom, koja ima 18 zaposlenih, u 2016. godini ostvarila je ukupni prihod veći od šest milijuna kuna. Tvrtka koju je Skejo nazvao Za dom prošle godine je ostvarila ukupni prihod od 1,6 milijuna kuna, a imala je pet zaposlenih, dok je tvrtka Alas za dom, u Skejinom suvlasništvu, imala prihod od 30 milijuna kuna i 28 zaposlenih.
Uz to što je 2012. godine Skejo bio na sedmom mjestu liste poreznih dužnika sa zavidnih 11,8 milijuna kuna duga, njegova tvrtka Mikrosiverit – Za dom je 2015. godine državi i različitim tijelima javne vlasti dugovala čak 5,5 milijuna kuna. To je bio samo dio sveukupnog duga od oko 20 milijuna kuna, koliko je ta tvrtka dugovala različitim vjerovnicima. Budući da je ta Skejina firma, koja se bavi eksploatacijom mineralnih sirovina u kamenolomu Parčić i posjeduje tvornicu kalcitnih punila Siverić, loše poslovala, zatražila je predstečajnu nagodbu u studenome 2013., pravomoćno sklopljenu u ožujku 2015. na Trgovačkom sudu u Šibeniku, čime je velik dio dugova izbrisan. Naime, donošenjem nagodbe državne tvrtke i tijela javne vlasti potpali su u skupinu vjerovnika čija su potraživanja prema Mirkosiveritu – Za dom otpisana u visini 30 posto sveukupne glavnice i kamata. Mikrosiveritu – Za dom je tako dugovanje smanjeno za dva milijuna kuna, koji su trebali završiti u blagajnama Republike Hrvatske.
HEP-u je Skejina tvrtka dugovala 402 tisuće kuna, Gradu Drnišu 380 tisuća kuna, Poreznoj upravi 94 tisuće kuna itd. No najveći dug prema državi bio je onaj u sporu koji je Mikrosiverit – Za dom izgubio nakon što ga je država tužila radi naplate nepripadajuće koristi nastale izvođenjem rudarskih radova bez rudarske koncesije na području polja Parčić kraj Drniša. Radilo se o iznosu većem od dva milijuna kuna, s pripadajućim kamatama, što je do 2015. godine naraslo na 4,6 milijuna kuna. Predstečajnom nagodbom Mikrosiveritu – Za dom oprošten je čak 3,1 milijun kuna tog duga. Tužba države se odnosila na period od 2004. do 2007. godine, ali čak ni to što Skejo nije plaćao eksploataciju Parčića nije spriječilo Ministarstvo gospodarstva da mu i 2010. godine izda koncesiju za eksploataciju na istom području na rok od 28 godina. Štoviše, ovog ljeta Povjerenstvo Vlade za raspolaganje nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u dvjema odlukama, koje potpisuje ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade Martina Dalić, Mikrosiveritu – Za dom odobrilo je i potpisivanje ugovora o pravu služnosti za eksploataciju mineralnih sirovina na šumskom i poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države na istom području.
Skejina tvrtka Mikrosiverit – Za dom prošla je kroz predstečajnu nagodbu na način da joj je država oprostila višemilijunske dugove, a da je Skejina obitelj zadržala vlasništvo
Početak eksploatacije ovih polja u blizini Drniša dio je poslijeratnog privatizacijskog košmara koji ni danas nije razriješen. Kada je podignuta kaznena prijava protiv Mikrosiverita – Za dom 2008. godine, tadašnja direktorica tvrtke Jadranka Bukarica, koja će kasnije biti nositeljica liste Hrvatske čiste stranke prava za Drniš na lokalnim izborima, kao prvooptužena je tvrdila da je ta tvrtka pravni sljednik siveričkog Rudnika mrkog ugljena, koji je dozvolu za eksploataciju mineralne sirovine, tj. kalcita, dobio još 1969. godine od ondašnje države. ‘Kamenolom je otvoren 1971. godine, a koncesiju je dobila tadašnja Hidroelektra’, objašnjavala je Bukarica. Tri godine kasnije Marko Skejo objasnio je medijima kako je 1990-ih kupio Hidroelektru i povezanu tvrtku Mikrosiverit d.d., čiju je imovinu preuzeo. Hidroelektra je spominjana i u sumnjivoj privatizaciji Hidroelektrane Roški slap.
No iz Ministarstva državne imovine nismo dobili detaljnija pojašnjenja o tome kako je došlo do privatizacije Hidroelektre i njene tvrtke kćeri Mikrosiverit, već samo šturi odgovor iz Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) koji još drži mali udio u Mikrosiveritu d.d.
‘CERP kao zakonski zastupnik imatelja dionica Republike Hrvatske, manjinski je dioničar Društva te nije ovlašten davati informacije o poslovnim odlukama Društva, a koje su u nadležnosti Uprave, Nadzornog odbora i Skupštine Društva. Sukladno navedenome, upit u svezi traženih podataka, a koje ste zatražili od CERP-a, predlažemo da uputite Upravi Društva’, stajalo je u dopisu CERP-a. Upit smo poslali tvrtki Mirkosiverit d.d., čija je e-mail adresa identična onoj tvrtke Mirkosiverit – Za dom, no odgovor nismo dobili.
Prema podacima iz sudskog registra, Mikrosiverit d.d. osnovao je 1997. godine Hrvatski fond za privatizaciju, a u Nadzornom odboru bila je i Natalija Trogrlić, kći Marka Skeje. Nakon dvije godine Mikrosiverit je osnovao tvrtku kćer Mikrosiverit – Za dom, a glavna osoba za zastupanje bila je Jadranka Bukarica koja je do ove godine bila članica uprave. Tri godine kasnije tvrtku preuzima Natalija Trogrlić, a 2008. njen brat Domagoj Skejo. Iz Ministarstva državne imovine nismo dobili ni odgovor na pitanje zašto je Mikrosiverit d.d. osnovao 1997. tvrtku Mikrosiverit – Za dom te za koji iznos ju je 2001. godine prodao Skeji. Mikrosiverit d.d. danas nema zaposlenih, a u spomenutoj predstečajnoj nagodbi od Mikrosiverita – Za dom potraživao je 102 tisuće kuna.
Inače, među vjerovnicima Mikrosiverita – Za dom našli su se i sam Marko Skejo, njegov sin Domagoj i Jadranka Bukarica. Njihov dug je namiren na način da im je potraživanje pretvoreno u poslovne udjele čime su nakon predstečajne nagodbe, u kojoj se tvrtka riješila dugova prema državi, oni zadržali vlasništvo nad tvrtkom. Poznat je to recept provođenja predstečajnih nagodbi.
U drugoj skupini vjerovnika, kojima je umanjen dug za 40 posto glavnice i kamate, našli su se i Ljiljana Skejo s ukupnim dugom od 302 tisuće kuna, Skejina kći Natalija Trogrlić s 407 tisuća kuna, njen suprug Božo Trogrlić s 1,4 milijuna kuna, ali i druge tvrtke u kojima je Skejo imao poslovne udjele: Za dom je potraživao 159 tisuća kuna, a Alas za dom 24 tisuće kuna.
Skejo je, kako vidimo, uspješno posušio dugove prema državi, zadržao tvrtku unatoč bankrotu i još od države dobio koncesiju do 2038. godine, iako to nisu bili jedini njegovi problemi s dugovima i sa zakonom. Skejo je 2015. zbog tvrtke Alas za dom osuđen zajedno sa svojim zetom Božom Trogrlićem zbog ‘ostvarivanja nepripadne materijalne koristi u velikom iznosu’. Proglašen je krivim jer je od 2008. do 2013. godine kao član uprave tvrtke Alas za dom uz pomoć Bože Trogrlića, izvršnog direktora za prodaju betona, izvukao milijun kuna prevarivši svoje partnere iz Austrije. Nakon što je nova uprava te tvrtke otkrila manjak novca, Skejo je do podizanja optužnice vratio najveći dio.
Prema presudi koju Novosti imaju u posjedu, spomenuti dvojac taj novac – precizno 1.013.581 kunu – dobiven od prodaje betona, nije polagao na račun ili u blagajnu tvrtke Alas za dom, već ga je Skejo zadržavao za sebe. Zbog toga je na Županijskom sudu u Splitu osuđen na uvjetnu kaznu od godinu dana zatvora. Zanimljivo je pritom kako Skejo nakon suđenja nije platio ni troškove kaznenog postupka u iznosu od 17.447 kuna sve do ovršnosti, nakon čega je krenuo obročno uplaćivati novac. Na presudu se nije formalno žalio, iako je još za trajanja suđenja, prilikom otvaranja kontroverznog spomenika IX. bojni HOS-a 2014. godine u splitskoj ulici iz koje je ta ista postrojba 1990-ih trajno izbacivala ljude iz njihovih stanova, održao govor u kojem je, između ostalog, rekao da u Hrvatskoj danas vlada nepravda te je izrazio nadu u uređenije i pravednije društvo.
Stvar je vjerojatno u tome da ga je hrvatsko pravosuđe, uz spomenutu presudu, osudilo još dva puta zbog gospodarskog kriminala. Na Općinskom sudu u Splitu Skejo je zbog djela protupravne naplate 2004. osuđen na kaznu od pet mjeseci uvjetno, a potom je 2008. godine na Općinskom sudu u Šibeniku osuđen na deset mjeseci uvjetno zbog kaznenog djela utaje poreza. Novosti su tražile pristup svim tim sudskim predmetima, no omogućen nam je uvid jedino u opisanu presudu Županijskog suda u Splitu. Sa šibenskog Općinskog suda odgovoreno nam je da uvid ne možemo dobiti jer je prošlo vrijeme rehabilitacije, dok na Općinskom sudu u Splitu, kako tvrde, nisu mogli pronaći presudu. Prema podacima iz dostupnog nam sudskog spisa, Skejo je umirovljeni automehaničar s mirovinom od sedam tisuća kuna, vlasnik je kuće površine 240 metara četvornih u Splitu i osobnog vozila BMW M6. Skejo i njegova obitelj uz kamenolom i tvornicu posjeduju i spomenute tvrtke. Tvrtku Alas za dom Skejo je osnovao 2002. godine zajedno s austrijskim partnerom Wernerom Sturmom i danas je ona u vlasništvu austrijske tvrtke Alas Baustoff Holding GmbH i tvrtke Za dom obitelji Skejo.
Tvrtku Za dom, sa sjedištem u Splitu, koja se bavi proizvodnjom betonske smjese, Marko Skejo osnovao je 1999. godine. Tu je tvrtku nakon nekog vremena prebacio na kćer, a ona potom 2012. na svog brata Domagoja. Poslovanje je posljednjih godina raslo pa je Za dom, koji je 2015. imao prihode od 720 tisuća kuna, u 2016. imao već 1,6 milijuna kuna. I ta Skejina tvrtka ima dvije koncesije. Prva je ona za eksploataciju tehničko-građevinskog kamena na eksploatacijskom polju Medovača koju joj je 2012., a na razdoblje od deset godina, izdao Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Druga je koncesija za zauzetu površinu odobrenog eksploatacijskog polja Medovača, izdana od istog ureda za razdoblje od 2002. do 2025. godine.
Iza Marka Skeje je i niz ugašenih tvrtki. Skejo je bio i član uprave tvrtke Renofix Siverić za proizvodnju žbuke koja je 2012. završila u stečaju, vlasnik obrta Za dom koji je odjavljen 2000. godine i član uprave tvrtke MB Ceming za proizvodnju betona koja je brisana 2012. godine. Bio je, nadalje, član nadzornog odbora Poljoprivredne zadruge Uzdanica, brisane 2016., i zadruge Ruža koja se bavila trgovinom na veliko žitaricama, sirovim duhanom, sjemenjem i stočnom hranom te popravkom motornih vozila, a koja je brisana 2002. godine.
Skejina kći Natalija Trogrlić danas je jedina članica uprave tvrtke Getriba za trgovinu i usluge, koja je u blokadi. No zato je sin Domagoj, uz to što je prisutan u Mikrosiveritu – Za dom i tvrtki Za dom, vlasnik tvrtke Slobodan prolaz za proizvodnju osvježavajućih pića, koja je prošle godine poslovala s malim gubitkom i godinama nije imala zaposlenih. Bio je i član uprave tvrtke Aricam Siverit za proizvodnju cementa do njenog gašenja 2012. i kratko vrijeme tokom 2015. godine član uprave tvrtke No name za istraživanje i eksploataciju mineralnih sirovina.
I dok Marko Skejo svojim proustaškim istupima figurira u javnosti kao jedan od glavnih klaunova hrvatskog revizionizma, njegovo splitsko-drniško betonsko carstvo obrće na desetke milijuna kuna godišnje, uz svesrdnu pomoć države koja mu dodjeljuje unosne koncesije i suši višemilijunske dugove, a nezakonito poslovanje sankcionira kaznama koje i nakon trećeg slučaja ostaju samo uvjetne.
