U sklopu programa televizije N1 i na kanalu YouTube prikazano je više od 200 epizoda satirične emisije ‘Prime Time’ koju naizmjenično vode urednici Borna Sor i Domagoj Zovak. Razgovaramo o razlozima njihova upuštanja u satirične vode, stanju satire u ovom kutku Evrope i stavovima u vezi predstojećih izbora. Zanimljivo je da obojica imaju imena po kneževima iz hrvatske povijesti: Domagoj kaže da se osjeća kao najbolji knez Jugoslovena, a i Borna se u obradi tema voli podsjetiti na ‘stoljeće sedmo’ na Balkanu i šire.
Premijer i ministrica kulture govore da u Hrvatskoj nema cenzure. Nema cenzora, ali cenzura je našla druge načine da djeluje, što se vidi po načinu na koji je u medijima prikazivan Agrokor – ističe Sor
Što vas je navelo da se bacite u vode satire?
Sor: Radilo se o trenutku generacije; kad sam bio dječak, politika me nije zanimala. To je uslijedilo nakon 11. rujna 2001. u Americi, kad je svakome, pa i nama koji smo tek išli u srednju školu, došlo do mozga da je politika nešto što će biti presudno za nas i cijeli svijet. U čistoj želji da se malo inficiram svjetskim kretanjima pokušao sam tražiti informacije, a kako mladi čovjek nema vremena za studiozno bavljenje određenim temama, naletio sam na satirični ‘Daily Show’ i zaključio da bavljenje politikom može biti nevjerojatno zabavno jer se i teške i dosadne teme uz humor mogu prikazati na zanimljiv način. Kako su me zanimali debatiranje i analiza političkih događaja, u debatama sam koristio elemente humora, na što su ljudi dobro reagirali. Sa 18 godina zanimali su me politologija i gluma što se, kad sam počinjao s ‘News Barom’, idealno poklopilo. Od ranijih iskustva, spoju politike i satire najbliža su mi bila Zločesta djeca i rani radovi Željka Pervana: imali su političku konotaciju, bavili su se ozbiljnim temama, a bili su zabavni i smiješni. Ono što sada radimo Domagoj i ja nema težinu istraživačkog novinarstva jednog Ferala, koji kao mali nisam konzumirao jer se radilo o ozbiljnom mediju: kad se maknu sve zezancije u njemu, ispod su ležale vrlo ozbiljne teme i tekstovi.
Mediji ovise o sponzorima
Koliko je satira prisutna u Hrvatskoj i regiji?
Sor: Iako su se unazad desetak godina mediji značajno promijenili, a imamo i društvene mreže koje su na sebe preuzele medijske elemente pa i komentare na priče, pitanje je koliko ima satire na našim prostorima a da ta satira smije biti samo satira, da satiričari mogu živjeti samo od satire i da je satiričarima dopušteno da se bave samo satirom. Zapravo i nema jako puno, ako se izuzmu komičari koji se sprdaju s političarima. Na primjer, kad je Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica rekla da u Jugoslaviji nije bilo jogurta, to je obradio svaki komičar, ali kad na kraju godine imamo proračun koji se mora analizirati na humorističan način, mali je broj onih koji će to uz satiru pokušati dočarati ljudima. Ne spadamo u zemlje koje baš imaju razvijeno tržište, što znači da ekonomija jako ovisi o ljudima u politici, veliki mediji ovise o velikim kompanijama koje će davati novac, a velike kompanije ovise o odredbama vlade, što znači da postoji veza zbog koje političke satire ima jako malo. To se vidi u video-proizvodima koji su skuplji od portala i kojih je na prste jedne ruke, a u Hrvatskoj smo možda jedini koji spajamo politiku i satiru na stalnoj bazi i koji smo ostali normalno funkcionirati. Bilo je ljudi koji su to radili, ali su stali, ili imamo Pervanov Dnevnik koji je više politička kampanja nego satira. Za Sloveniju postoji jezična barijera, a što se tiče Srbije, BiH i Crne Gore, radi se o jednom jeziku i ja razumijem sve što ondje pričaju. U tom smislu Srbija je predvodnik, a po meni najpoznatiji satiričar je Zoran Kesić.
Čini mi se nevjerojatnim da Bandić može preživjeti iduće izbore, čak bih volio da to bude i ranije, jer sve dok je on na čelu grada stotine miliona kuna prelazi u džepove njemu bliskih ljudi – kaže Zovak
Jeste li dobivali komentare iz regije na ‘Prime Time’?
Sor: Dobivamo ih cijelo vrijeme jer smo jako kritični oko tema koje su problematične, ali tabuizirane. Ako se priča o Domovinskom ratu, Domagoj i ja ćemo povući i temu ratnih zločina. Nećemo dopustiti postojanje neke tople mase u koju ćemo se uvaliti i reći da je sve super. Zdravo je da na taj način predstavljamo Hrvatsku, u kojoj postoje ljudi koji ne žele dopustiti da se neke naučene priče, tabui i klišeji diraju. Kad svratimo u Beograd, jako smo dobro dočekani, na cesti nam prilaze ljudi i kažu ‘svaka čast’. Služimo kao podsjetnik na to da nije propala racionalna misao – to što sam etnički Hrvat ne znači da njegujem hrvatstvo u onom desničarskom smislu. Kad to vide ljudi iz Srbije, u kojoj mnogi smatraju da u Hrvatskoj postoji uniformirana propaganda, osjećaju se bolje jer im je jasno da iza granice nisu divlje horde koje samo čekaju trenutak da na njih naskoče.
Jeste li oštri u svojoj kritici zahvaljujući emitiranju na N1 televiziji, na koju hrvatske vlasti nemaju uticaja kao na HRT, odakle su svojevremeno skinuli emisiju ‘Montirani proces’?
Sor: Ne samo da je točno nego i presudno. N1 nema povezanost s našom vladom i državom, a ni financijski ne ovisi o našem tržištu. Premijer i ministrica kulture govore da u Hrvatskoj nema cenzure. Nema cenzora, ali cenzura je našla druge načine da djeluje, što se vidi po načinu na koji je u medijima prikazivan Agrokor. To je financijski oblik cenzure, mediji ovise o sponzorima, a sponzori, ako su hrvatski, ovise o odredbama vlade, i to je zatvoreni krug. N1 je neovisan ne samo u političkom i pravnom nego i u ekonomskom smislu jer ne ovisi o hrvatskom tržištu. Zaista nikad nismo dobili ne kritiku ili upozorenje nego ni komentar da budemo oprezni. N1 nas pušta, vjerujem da se uvaljuju u probleme jer je neisplativo nekoj hrvatskoj firmi da sponzorstvom stane iza nas s obzirom na to kakve probleme možemo izazvati, pa čak možda i prekršiti zakon i odgovarati za to. Da nema ove međunarodne TV kuće, bojim se da bismo mogli biti samo na internetu, pri čemu bi se postavilo pitanje dostupnosti. Zato moramo biti zahvalni za postojanje nekih firmi koje nam omogućavaju da budemo slobodni.
Koliko ste gledani i kakve reakcije dobivate?
Sor: Nemamo službene pokazatelje ni statistiku, ali znamo da smo jako gledani u Hrvatskoj i šire. Uvijek ima pojedinaca koji nas prate iz epizode u epizodu kako bi nas vrijeđali, što znači da smo i mi njima potrebni, makar i na takav način. Nema ih puno jer ne spadamo u pet najgledanijih emisija, da spadamo, po nečijoj direktivi bili bismo pod navalom ogromnog broja komentara. Ovako je to više individualno; neki nas stariji ljudi komentiraju jer zbog generacijskih razlika imaju drugačije poglede.
Koliko vas je iznenadila nominacija za Večernjakovu ružu za TV emisiju godine?
Sor: Jako, nismo vjerovali da je to moguće. U novinarskim smo krugovima puno prepoznatljiviji nego široj javnosti. Struka razumije koje su naše mogućnosti i što radimo u vezi slobode govora. Drago mi je da nas cijene, ali volio bih da dobivamo nagrade po glasanju publike. Nismo ultrapopularni jer ima puno ljudi koje na neki način isključujemo; ne radimo emisije u kojima sve objašnjavamo, tako da oni koji nas gledaju moraju imati neko predznanje, nemamo iza sebe redakciju ni novinare istraživače, niti ćemo nekome objašnjavati sve od a do ž. Kroz humor izražavamo svoje stavove, pa ako kažem da premijer ne radi svoj posao ili da je neki ministar lopov, onda nas glasači stranke na vlasti nemaju što pratiti i obožavati. Nekima se sviđaju naši stavovi, ali ne i smisao za humor, pa tako sami sebe isključujemo od šire publike, ali ovo radimo da bismo smanjili političku apatiju i povećali želju prosječnog Hrvata da sudjeluje u politici, barem da glasa.
Jeste li i kako uključeni u (pred)izborne procese?
Sor: Uključen sam tako da glasam za stranke koje mi se sviđaju, ali nemaju puno šanse da prijeđu izborni prag. Jednog dana ćemo imati veliku stranku s puno dobrih ljudi, ali sada ne bih rekao ljudima da glasaju za velike stožerne stranke, pa ću i ja glasati za neku manju opciju. S obzirom na raznovrsnost opcija, višestranačje je odlična stvar. Mislim da u parlamentu treba biti što više stranaka, a da na izbore iziđe što više ljudi, makar i prekrižili listić. Dobro je glasati jer ako si glasao i krivo pa je tvoj glas išao onome tko te iznevjerio, ostaje ti zdrav osjećaj odgovornosti. Apsurdno je da ljudi ne glasaju jer nas ima toliko malo da svaki glas ima težinu, a i nikad nisam čuo da je itko išta promijenio tako da nije izišao na glasanje. Demokracije je u Hrvatskoj realno 20-ak godina, tako da još nemamo tradiciju. Naša borba vodi se za to da glasanje postane pravilo jer vlada mora imati legitimnost preko broja izašlih na glasanje.
Pervan i Škoro
Kako ste vi, kao nosilac starog i slavnog hrvatskog imena, postali kritičar brojnih negativnosti u ovdašnjem društvu?
Zovak: To je rezultat odrastanja; kad sam bio mlađi, razmišljao sam na drugačiji način, puno više u skladu s onim što ljudi očekuju od nekog tko se zove Domagoj – veliko domoljublje, hrvatstvo, katoličanstvo, apologija ustaštva, sve što se zamišlja da ide u paketu s ovim hrvatskim imenom. Ali kako čovjek sazrijeva i prolazi kroz pubertet, neke stvari postanu djetinjaste i glupe, kao što je Djed Mraz ili roda koja donosi djecu, tako i neke nacionalističke tlapnje ispare i postanu bez veze. Mene više fasciniraju oni koji govore onako kako sam govorio sa šest godina, a odrasli su. Strašno mi je čuti odraslog čovjeka koji zvuči onako kako sam zvučao sa šest jer sumnjam da je on sa šest zvučao kao ja danas, pa da smo se nekako zamijenili.
Koliko u Hrvatskoj ima humora i satire?
Zovak: Ima ih razasutih po tiskovinama, portalima, televiziji, ali nikad dosta. Donedavno sam govorio da bi toga trebalo biti više, da ne bismo trebali samo Borna i ja to raditi. Sada imamo Pervanovu emisiju na Z1 televiziji, iza koje stoje isti ljudi koji stoje iza Škore pa se zna u kojem to smjeru ide, ali bože moj, sve to košta i sve to netko mora platiti. Hrvatski humor je pesimističan i crn, a iako naši ljudi pišu komentare pod nadimcima, nitko se time ne želi baviti jer nije unosno niti će se time proslaviti. Sjećam se komentara na našoj Imdb stranici na engleskom da nikad nećemo biti famous nego infamous (ozloglašeni). Nas neće proslaviti kad emisiju temeljimo na stvarima koje ne valjaju u društvu i koje su izvor nekih uvriježenih ‘istina’ koje se u hrvatskom društvu promoviraju. Kreneš tom stranputicom i spališ dosta mostova iza sebe, a na brojnim mjestima nećeš moći naći posao zbog stvari koje si govorio i radio. Nije mi žao zbog toga, više mi je žao da se nijedna nacionalna televizija, poput onih u Evropi ili SAD-u, ne usuditi staviti naš šou. Kad smo radili neke zajedničke projekte s evropskim komičarima, vidjeli smo da je to kod njih na nacionalnim televizijama, na kojima se sprdaju s političarima i glupostima. Kod nas se to nitko ne usudi raditi jer smo mala zemlja u kojoj je svatko sa svakim dobar, a ruka ruku mije. Imamo puno fanova koji nas tapšaju po leđima kao da radimo nešto opasno i hrabro jer je u njihovom mentalnom sklopu da je to kontroverzno i opasno, ali volio bih da to bude normalno i da to radi više ljudi. Mi nemamo ni scenariste, sve se vrti oko nas dvojice, jedan tjedan radi jedan, drugi tjedan drugi. Volio bih da je bolje jer talenata ima, vjerojatno nekom treba dati priliku da to radi na TV-u s nacionalnom koncesijom, s dobrim budžetom, dobrim ljudima i slobodnim rukama da se radi kako treba, bez (auto)cenzure.
Tko vam je najmuza za epizode ‘Prime Timea’?
Zovak: Neke najmuze kao Kolinda ili Krstičević su nas napustile, pokoj im političkoj duši. Doduše, ima tu još nekih kandidata poput Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova s izjavama koje su više bizarne nego smiješne. I Bero ima velik potencijal, pa ako ne daj bože postane premijer, otvorio bi Pandorinu kutiju za ljude u Hrvatskoj i šire. Ali to bi bilo plodonosno jer sve što je dobro za Hrvatsku loše je za nas i obrnuto.
Očekujete li da će mjeseci koji dolaze biti još bogatiji štofom?
Zovak: Sigurno, izbori su otvorena klaonica u kojoj teku potoci krvi, a jedni drugima vade organe. Sve izlazi na vidjelo, kao da je netko za njih čuvao samo najsočnije stvari, koje se ne mogu ni popratiti koliko ih ima. HDZ ima svoju aferu s vjetroelektranama i hapšenjima koja su tempirana za iza izbora, ali je netko bubicu našao ranije, SDP-ovci se tuku po ulici, što bi bio kao neki sukob na ljevici. Bio bih sretniji da smo normalnija zemlja u kojoj je skandal kad premijer kupi čarape službenom karticom, tu bi mi, istina, bilo teže raditi, ali ni previše štofa ne veseli.
Što očekujete od ovih izbora za Sabor i smatrate li da ćemo za godinu dana imati nekog drugog na čelu Zagreba?
Zovak: Ne bih radio da nemam optimizma i da ne vjerujem da je moguće da stvari budu drugačije i bolje, bez obzira na to što životno iskustvo pokazuje suprotno. Treba reći ljudima da iziđu i glasaju za bilo koga. Ako si član neke zajednice, tvoja neaktivnost je jedan od najvećih doprinosa svemu lošem, čak i ako te ne tangira tko je na vlasti. Misli na druge, a ne na sebe – dobio si ceste, škole, struju, plin… Ljudi sve uzimaju zdravo za gotovo, ali to je plod zajednice i ako ne sudjeluješ, ništa joj ne vraćaš. A traži se da jednom u četiri godine iziđeš i zaokružiš neki papirić; ako ćeš zaokružiti krivo, nema veze, na pogreškama se uči. Nećemo ništa promijeniti ako stalno glasamo za dvije stranke, a odustajanje odgovara strankama koje imaju svoje vojske i koje su naslonjene na državni i lokalne proračune. To moraš razbiti i izlaskom na izbore. Na evropskim izborima samo je 6,6 posto ljudi glasalo za HDZ, a to nije nešto prema čemu jedan glas nije bitan. Čini mi se nevjerojatnim da Bandić može preživjeti iduće izbore, čak bih volio da to bude i ranije, da ne čekamo redovne, jer sve dok je taj čovjek na čelu grada, stotine miliona kuna prelazi u džepove njemu bliskih ljudi. Istina, već sam dva puta mislio da ne može preživjeti, ali ipak je. Nadam se da neće treći put.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
