Udruga Kamensko pokrenula je crowdfunding kampanju sakupljanja priloga preko interneta da bi sakupila novac za strojeve za rad?

Želimo ozbiljno raditi, onako kako znamo, a to možemo jedino ako nabavimo profesionalne strojeve za industrijsku proizvodnju, koji će nam omogućiti da ubrzamo proizvodnju i postanemo konkurentnije na tekstilnom tržištu. Sada imamo samo obične strojeve ‘šteperice’, no neke su toliko stare da više za njih nema zamjenskih dijelova. Zbog toga, kad nam stigne narudžba za određenu količinu odjeće, moramo je odbiti jer ju ne stignemo izraditi. Na primjer, kad krojačica uzme mjeru za neki proizvod, na nekom složenom kroju na sadašnjim mašinama izgubi čitav dan, dok na kompjuterskom stroju to može učiniti već za sat vremena. Polovni strojevi koje planiramo nabaviti, ukoliko uspijemo sakupiti dovoljno novca, profesionalni su.

Moći ćete tada zaposliti i nove radnice?

Potrebno nam je oko 160.000 kuna za ključnih sedam strojeva koji će omogućiti nova zaposlenja, nove materijale i modne etikete za liniju naših proizvoda. Sada imamo zaposlenih osam radnica i šest volontera. Nedavno smo zaposlili dvije radnice nekadašnjeg DTR-a, koje su ostale bez posla upravo na Dan ljudskih prava. Zaposlili bi još dvije kolegice iz DTR-a. Bitno nam je dati priliku ženama kakvu same nismo imale nakon propasti Kamenskog. Takav težak put ne želimo nikome.

Planirate vlastitu odjevnu liniju?

Osim proizvoda po narudžbi planiramo proizvoditi i vlastitu modnu liniju, koja će nositi obilježja tekstilnih tvornica koje su uništene. Želimo nastaviti šivati kvalitetne proizvode poput muških i ženskih hlača, kakve smo izrađivale u Kamenskom, kao i košulje poput onih DTR-a. Proteklih godina donacijama šivaćih mašina mnogi ljudi su iskazali solidarnost s nama, no ne možemo svoju budućnost bazirati na donacijama. Upravo nam je zbog toga potreban novac da bismo nabavile strojeve na kojima možemo stvarati nove proizvode i na temelju njih zaposliti nove radnice, među kojima i mlade magistre tekstila. Želimo da netko nastavi naš rad.

Iza vas su godine upornog rada?

Radimo u našoj tijesnoj radionici, jer za veći prostor nemamo novca, ali navikli smo na takve uvjete. No idemo korak po korak, pa jednog dana možda i do većeg prostora i još novih radnih mjesta. Organiziramo radionice na koje nam mogu doći svi zainteresirani koji žele naučiti razne tehnike štrikanja, kukičanja i izrađivanja nakita. Nedavno smo isporučili torbe za Nizozemsku, a šivali smo i za dizajnerice iz Frankfurta i Milana, kao i kute za jedan trgovački centar. Upiti za izradu uniforma su došli i iz jedne banke, a za naše se proizvode zanimaju i u Kanadi. No takve ćemo narudžbe moći ostvariti tek kad nabavimo potrebne strojeve.

Političari su vam donirali šivaće mašine proteklih godina, pa su se tako tu našle ‘josipovićka’ i ‘bandićevka’. Koliko se tu radilo o pomoći, a koliko o političkoj igri i vlastitoj promociji?

Kao predsjednica udruge morala sam na situaciju gledati razumski za boljitak žena - svaka donacija mašine, ma od koga došla, ujedno znači i priliku jednoj ženi da se zaposli. Dakle, ne gledamo na donaciju nove mašine kao na nešto loše već kao na nužnost radi otvaranja novog radnog mjesta.

Što je danas s nekadašnjih 426 radnica tvornice Kamensko?

Mi okupljene oko Udruge Kamensko radimo i dalje se borimo za potraživanja koja nam duguju, dok su ostale radnice ili u mirovini, ili su se preorijentirale. Građani su solidarni s nama, jer ne žele da žene i njihov rad budu poniženi. A mi više nikada nećemo dozvoliti da se netko usudi reći da ne vrijedimo, a što je učinjeno s propašću tekstilne industrije. Strašno je što u Hrvatskoj imamo zakone koji se ne provode i što je postalo normalno da su na slobodi oni koji su pokrali Kamensko. No ne mogu nas više poniziti. Ne mirimo se s takvom situacijom i zbog kalvarije koju smo prošle i dalje tražimo svoja potraživanja, jer nam tri i pol godine nisu plaćani porezi i doprinosi, a ostali smo i bez sedam plaća te pola otpremnine.

Tražit ćemo odgovore na sva neodgovorena pitanja zbog svih radnica, zbog onih koje su se razboljele kada su ostale bez posla, zbog patnje koju su preživjele nakon više od 30 godina rada i mirovina koje mjesečno iznose koliko i jedna saborska dnevnica. Sve nam mogu uzeti, ali nikada ponos i nadu.