Prvo je bio "Mali plamen", zatim se razgorjela vatra, kasnije je buknulo.
"Mali plamen" ime je prve knjige Dubravke Ugrešić, one koju je s dvadesetak godina napisala za djecu, što znači, ako je knjiga dobra, da je napisana i za onu bivšu djecu, za odrasle. Dozvolite da vas podsjetim, Mali plamen izašao je iz kutije šibica, ne želeći pripaljivati cigarete i štednjake, nego je otišao u svijet. Mali plamen je već u startu znao da je vatra, pa se nameće i kao jasna metafora za svjetlo i toplinu, nažalost i za ognjice i požare koji su uslijedili, za opekline i lomače na kojima, gle, ipak, iako plamte, na kraju ne izgore ni knjige ni vještice. Pa se i Dubravkin Mali plamen konačno smjestio u srcu onih čitatelja koji srca i umove drže otvorenima ili ih makar redovito zrače. U onim drugima, tko zna, ima li kisika ili možda već ništa ne gori.
Svoj zadivljujući autorski potpis Dubravka Ugrešić završila je također jednom knjigom za djecu, slikovnicom potpuno harmsovskom, a sasvim domaćom, koju je ilustrirala Ana Kovačić. U toj, pak, slikovnici foka Marisol pokušava kupiti šampon za kupanje u Nami. Sve u trgovini spopadne strka, osim dječaka Petra Milata, imenjaka Dubravkinog izdavača iz Mame (a ne Name), koji joj šampon i kupi. Priča završava objavom u Večernjaku u kojoj piše da je Namu posjetilo biće iz svemira koje je kupilo šampon za kosu – posuđenim novcem.
I tu je, tko želi vidjeti, u nekoliko slika sve, sitnice i krupne stvari iz Dubravkina književnog i životnog kufera: književnost kao velika matrjoška; sposobnost da bude najmanja u najvećoj; jednako bitni dragulji i drangulije; vještina i erudicija u službi proste igre. A može i dalje: igra u službi književnosti; riječi u službi otpora.
Možda Dubravkine knjige za djecu budu prilika nekim djevojčicama i dječacima da odškrinu njenu biblioteku i nježnije kroče u taj ludi mudri gorki gordi smiješni, neodoljivi svijet. Tako će postojati šansa da im ovaj stvarni jednom bude prepoznatljiv i objašnjen, a time možda i lakše podnošljiv. Jesam li već rekla smiješan? Ili strašan?
Prvo nek' bude "Mali plamen", kasnije će se razgorjeti vatra oko koje nastaju priče.
*
Da je spomenuti kufer odavno prešao granice jezika i književnost, iz koje se davno i ne svojom voljom autorica zauvijek izmjestila, o tome su mnogi pisali, a još mnogiji nisu. Pisala sam i sama, prije jedanaest godina. Tekst se zvao "Tko je nama Dubravka Ugrešić?", a ticao se novinske crtice, jedine kojom je bilo zabilježeno da je primila važnu međunarodnu nagradu. Kolegica Ivana Perić iz Nade mi nekidan daje prijedlog: Eto, možeš napisati tekst "Tko je nama Dubravka Ugrešić 2", jer sve je isto. U bezuboj hrvatskoj književnosti, Dubravka i nema boljeg mjesta od margine. Nakon smrti autorice, nastupila je smućenost, nesnalaženje kao u spomenutoj priči s fokom. Kako u životu, tako i u smrti, dostojan odgovor hrvatske javnosti je izostao, čeka se. Što me podsjetilo da postoji tamo u knjizi "Forsiranje romana reke" jedan Pipo Fink za kojega govore: "Evo našeg Pipa koji nije naš, jer je nešto drugo, a ne zna se što." Umrla je naša velika autorica, koja jest naša, ali mi nismo njeni. Da je muškarac rekli bismo: umro je genije pisane riječi.
*
Kada sam, između dva potresa, doselila u Zagreb, dočekalo me stubište puno knjiga. Knjige moje susjede, profesorice u mirovini, srušile su se s policama i ona je odlučila udomiti dobar dio svoje biblioteke, ali nije znala gdje. U kriznim situacija ljudi se pitaju kamo s knjigama. Kad ih moraš udomiti, to je problem, kad ih nekome posudiš, nikad ti ih više ne vrati. Kasnije ih gledaš na policama prijatelja koji ne trzaju. Knjiga je postala vlasništvo onoga tko ju je zadnji pročitao, možda u tome ima i neke kozmičke pravde, ali ja bih ipak željela svoje knjige natrag. Nakon nekog vremena susjedinim su se knjigama na stubištu pridružile moje, od čitavog bivšeg života najteže je bilo dovući knjige. A onda ih je trebalo još i popeti na četvrti kat bez lifta. U međuvremenu, stubište je raščišćeno, susjedine knjige sretno udomljene, ali moje još stoje poredane uz zidove u novom stanu bez polica. Da se lakše snađem, nazidala sam sebi hrpice, neke prema žanru, neke prema autoru... Tu je i mali neboder knjiga Dubravke Ugrešić. On je, naravno novozagrebački, jer u njemu zauvijek stanuju: Štefica, Bublik, Pipo, Nada Matić, pa i lisice, ježevi i vještice razne, bar povremeno, heretici, sanjari i izopćenici, pisci i supruge, a prije svega lik mame, kao i sve protagonistice koje je u Ich-formi odigrala sama autorica. Neboder je dijelom i amsterdamski, ali jedna knjiga mi je nedostajala, ona koja bi povezala ta dva svijeta (ovdje govorim o fikciji, jer za eseje bi mi trebao novi neboder i tekst). Ta koja mi je izmakla je "Muzej bezuvjetne predaje", objavljena u Amsterdamu 1997., a u Beogradu i Zagrebu 2002., u suizdavaštvu dvije u međuvremenu iščezle izdavačke kuće (Samizdat B92 i Konzor).
Prije nego što nastavim, želim reći da nisam odrasla na knjigama Dubravke Ugrešić, jer u ratno vrijeme, kad sam dorasla do njih, o Dubravki se s različitim predznakom pričalo isključivo kao o Vještici iz Rija, a o njenim knjigama nikako. Diplomirala sam hrvatsku književnost, a da je nitko nije spomenuo. Otkrila sam je preko romana o Štefici Cvek, zaljubila se kao i svi, ali do njenih knjiga nije uvijek bilo jednostavno doći. Kad se to dogodilo za mene je postala formativna, jer štivo Dubravke Ugrešić potpuno je uronjeno u književnost čije je veze s jezikom i životom neprekidno preispitivala, književnost je glavni lik većine njenih priča i romana; njena je fikcija masterclass posebno za spisateljice, jer otkriva bliskost hibridne forme, fragmentarne strukture i pisanja o ženskom iskustvu, kako Ugrešić kaže "drugim jezikom". Otpor zahtijeva nove forme i glas koji se razlikuje od nacionalnih ili patrijarhalnih kanona, ali rijetko kad je taj glas ovako samosvojan. Vjerojatno je upravo susret s Dubravkom bio trenutak kad sam pomislila: koliko slobode u tekstu, toliko prirodnosti i slobodnog stila u pripovijedanju, da mi se čini da je moguće pisati prozu.
"Muzej bezuvjetne predaje" nisam pronašla u zagrebačkim antikvarijatima, donijela mi ga je nekidan kolegica iz Beograda – svoj kućni primjerak. Srele smo se ispred Booksina izloga na kojem piše "Čitajte Dubravku Ugrešić!". Mislim da bi i Dubravka bila zadovoljna ovakvim raspletom.
U "Muzeju" su spone koje su mi nedostajale. Tri kupačice iz Varne koje su se u "Babi Jagi" pretvorile u tri kupačice u češkim toplicama, bugarske tetke-lutke postale su Pupa, Beba i Kukla, priča o majci koja je u "Muzeju" započeta, završila je u "Lisici" itd. Roman započinje pričom o zločincu koji je znajući da će razoriti Sarajevo, nazvao znanca da mu poruči da uzme albume prije nego što mu sruši kuću. I ovaj je roman album otpora, obrana sjećanja i intimnosti.
Čitati Dubravku Ugrešić ne znači pročitati "Šteficu" ili "Babu Jagu". Svi njeni romani, kojima je "Lisica" tek epilog, jedan su veliki roman, jedinstvena priča iz pera slavenske Šeherezade (kako je Ugrešić opisala spisateljice), priča koja je rasla desetljećima. A Šeherezada je, to znamo, pričala da bi ostala živa, s tim da ostati živa uključuje i zadovoljstvo u priči. Iako je nećemo prežaliti, jer je nenadoknadiva i neusporediva, Dubravka je svoj posao "gorak i sladak, brz i kratak", obavila časno kao malo tko. "I mi smo tamo bili i vino smo pili: još nam je i sada jezik mokar", a o Dubravki smo, nadam se, tek počeli suvislo govoriti.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
