Ovogodišnje obilježavanje operacije ‘Oluja’, odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, prvi put otkako se u Kninu održava centralna državna svečanost bit će u znaku rascjepa na desnici. Dosad smo u povodu kolovoških kninskih nacionalističkih derneka svjedočili manifestacijama netrpeljivosti desničarskih organizacija i partija spram lijevo-liberalne vlasti, što je kulminiralo u vrijeme vlade Zorana Milanovića, zatim tradicionalnim napadima na srpske političke predstavnike predvođene Miloradom Pupovcem te razmjeni iskaza političke tvrdoglavosti i neodgovornosti na relaciji Zagreb-Beograd. Bit će toga – više po navici – u nekoj mjeri i ove godine, ali sad ćemo prvi put vidjeti kako hrvatski nacionalizam ulazi u završni stadij svog dugotrajnog destruktivnog inzistiranja na kontinuiranom i kompulzivnom pronalasku neprijatelja s kojima se valja obračunati: završni stadij je autodestrukcija, ali ona, nažalost, ne razara samo desnicu nego i ukupnu politiku i društvene vrijednosti. Prvo su bili Srbi, pa komunisti, pa Jugoslaveni, pa onih Tuđmanovih dvadeset posto Hrvata koji su genetski predodređeni da mrze sve što je hrvatsko, pa Hrvati bez genetske deformacije, ali svejedno lijeve orijentacije i izdajničke provenijencije, pa manjinske grupe iz različitih žanrova, e da bi se krug svečano zatvorio na pravim pravcatim Hrvatima, dokazanim nacionalistima i domoljubima, čuvarima revolucije.
Da se nije odlučio za predsjedničku kandidaturu, Škoro bi bio idealni estradni amblem Grabar-Kitarović, dok bi Thompson stao iza nekog koga bi pronašli osvetoljubivi Bujanec i Radeljić
Kako i priliči, ispalo je da su glavni likovi predstojećeg unutardesničarskog sraza dvojica glazbenih zabavljača – Marko Perković Thompson i Miroslav Škoro. Nakon višemjesečne drame povezane s pitanjem na kojem će lokalitetu Thompson zapjevati na godišnjicu ‘Oluje’, i njegovog konačnog odgovora da ove godine 5. kolovoza neće pjevati nigdje, došlo se do ideje da Thompson ipak zapjeva i da pritom ne pogazi riječ. Pjevat će dan ranije, 4. kolovoza, na splitskoj Rivi. Pjevat će zato što iste te nedjelje, poslije Alke u Sinju, u Trilju nastupa Miroslav Škoro, predsjednički kandidat suverenističke i protuplenkovićevske desnice. U HDZ-u i u timu HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, aktualne predsjednice, shvatili su da je Škorin koncert u Trilju realna opasnost: ondje bi se moglo sliti više desetaka tisuća posjetitelja iz obližnjeg Sinja po završetku alkarskog takmičenja te iz čitave Zagore i dijela Bosne i Hercegovine, premda Škoro dan ranije, 3. kolovoza, ima besplatni koncert u nedalekom Tomislavgradu. Aktivirana je panična ‘akcija Thompson’, a da je riječ o poslu visokog stupnja važnosti svjedoči i osobni angažman HDZ-ovog splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare oko dovođenja Perkovića na centralnu gradsku pozornicu 4. kolovoza u večernjim satima. Glavna točka i osnovni smisao splitskog koncerta – uz odvlačenje dijela publike sa Škorinog nastupa u Trilju – trebalo bi, prema još uvijek neslužbenim najavama, biti ukazanje Grabar-Kitarović i njezino pokazivanje muzičko-ideološkog otpora nadirućem Škori.
Idući tjedan pisat će se i govoriti o tome gdje je bilo više svijeta i gdje je bila bolja atmosfera, i nagađati zašto je netko završio u Trilju, a netko u Splitu, s obzirom na to da se radi o težoj zbrci u desnim glavama: dobar dio iskrenih poklonika borbenijeg i nabrijanijeg Thompsona prisustvovat će Škorinom koncertu, jer Škoro sad politički predstavlja ono što je dosad personificirao Perković, to jest radikalni otklon udesno u odnosu na desni mejnstrim i neku vrstu proustaške pobune protiv liberalne demokracije, antifašizma i civilizacijskih dostignuća. Da se nije odlučio za predsjedničku kandidaturu, Škoro bi bio idealni estradni amblem Kolinde Grabar-Kitarović, dok bi Thompson stao iza nekog drugog koga bi pronašli osvetoljubivi Velimir Bujanec i Mate Radeljić. Ovako su se dva posvađana kuma stjecajem okolnosti našla na suprotnim stranama, ali ujedno na stranama koje su nasuprot njihovim autentičnim pozicijama. Dobro, u slučaju Škore i Thompsona, kao i kod Bujaneca i Radeljića, treba biti skeptičan kad je riječ o ‘autentičnim pozicijama’ i ‘stjecaju okolnosti’: u proteklih četvrt stoljeća dokazali su da nisu nimalo gadljivi na novac i da su spremni na svakakve akrobacije da bi se domogli što veće količine materijalnih dobara pod egidom prenaglašenog i interesnog domoljublja.
U ambijentu ekstremističkog natjecanja u nacionalnoj isključivosti sigurno neće biti mjesta za uravnotežen pristup proslavi legitimne ratne pobjede praćene moralnim i etičkim debaklom
U takvom ambijentu, dakle ambijentu ekstremističkog natjecanja u hrvatstvu i nacionalnoj isključivosti, pri čemu valja računati i na prisutnost nekolicine potencijalnih kandidata za funkciju predsjednika HDZ-a desnijih od Andreja Plenkovića, sigurno neće biti mjesta za uravnotežen pristup proslavi legitimne i zaslužene ratne pobjede praćene moralnim i etičkim debaklom. Za takav pristup nije bilo mjesta u prošle dvadeset i četiri godine, kad je društvena klima povremeno znala biti naklonjenija otvorenom razgovoru na temu ‘Oluje’, a kamoli da ga može biti danas kad je političko klatno otišlo udesno i kad ukupnu političku dinamiku diktiraju bitke na desnici, bilo između HDZ-a i desnijih od HDZ-a, bilo unutar HDZ-a, bilo među strankama i civilnim organizacijama koje su se pozicionirale desno od HDZ-a. U takvim okolnostima ne može općom temom postati činjenica da je dosad samo jedna osoba pravomoćno osuđena za ratne zločine u ‘Oluji’, unatoč mnoštvu neoborivih dokaza o stotinama ubijenih civila i hiljadama zapaljenih kuća, o pljački i etničkom čišćenju više od dvjesto tisuća ljudi. To nije tema koja se tiče samo Srba te dviju-triju specijaliziranih nevladinih organizacija i rijetkih senzibiliziranih medija: to je tužna priča o politički korumpiranom hrvatskom pravosuđu, što bi se trebalo ticati doslovno svakoga tko živi u ovoj zemlji, a da ne govorimo koliko bi taj problem trebao zanimati opozicijske stranke, naročito one koje se smatraju lijevima i liberalnima. No kad ritam političkom životu čvrsto i dominantno udara desnica u svim svojim nijansama, onda se i suprotni krak scene prilagođava postavljenim okvirima i ne trudi se da razmišlja i djeluje izvan zadanih gabarita.
U okolnostima koje smo opisali ne može se, naravno, povesti racionalna javna rasprava ni o tome da Hrvatska dvadeset i četiri godine kasnije ne zna što bi s tim svojim ispražnjenim komadom teritorija, osim da jednom godišnje slavi činjenicu da ondje više nema Srba ili ih ima u zanemarivom broju, i da će ih iz dana u dan biti sve manje. I da tiho žali nad time što na sličan način nije ispražnjena i istočna Slavonija, pa sad ne bi bilo nevolja s ćirilicom i ostalim manjinskim pravima Srba. Hrvatska nikako ne uspijeva vidjeti dalje od toga, a ovogodišnje obilježavanje bit će, ne treba sumnjati, najbolja potvrda te zaslijepljenosti i odsustva minimalne autorefleksije. Aktualna predsjednica Republike i kandidatkinja najjače stranke na koncertu pjevača koji je svu slavu i pare stekao na flertu sa ustaštvom, bez obzira na to što Perković i njegovi menadžeri stalno pozivaju da se odreknemo zdravog razuma i da u njegovoj pojavi vidimo samo posvećenost širenju plemenitog domoljublja i bogoljublja! Ne na koncertu takvog čovjeka kao na privatnom glazbenom izboru, nego na tom koncertu kao svojoj političkoj legitimaciji, kao svom estradnom ulogu u pokušaj reizbora. I kao manifestaciji vlastite zahvaćenosti strahom od poraza: sudeći po dosad viđenom, Kolinda Grabar-Kitarović neće prezati ni od čega da zadrži funkciju, a odlazak na, za nju specijalno organizirani, koncert Marka Perkovića Thompsona i friška izjava da je Bosna i Hercegovina ‘pod kontrolom militantnog islama’ pokazuju da je tek nebo granica njezinoj neodgovornosti u bici za drugi mandat. Pritom kampanja još nije ni započela i Grabar-Kitarović još se nije službeno kandidirala.
Andrej Plenković, unatoč koaliciji sa SDSS-om i unatoč javnom dojmu o njegovom proeuropskom umjerenjaštvu, nepovratno je propustio priliku da normalizira Hrvatsku u pogledu odnosa prema Srbima i u pogledu odnosa prema činjenicama iz prošlosti. Predsjednička kampanja Kolinde Grabar-Kitarović, kao i tekuća borba s unutarstranačkim oponentima zdesna, odvući će Plenkovića u karamarkovsko desnilo s nešto finijom ambalažom: jasno je da šef HDZ-a neće zaustaviti panično nacionalističko i ksenofobno glavinjanje svoje kandidatkinje u suočenju sa Škorom, nego će se morati priključiti toj bezglavosti jer je sam sebe doveo do toga da nema drugog izlaza, sam je sebi vezao ruke, sam je sebe lišio kontrole nad situacijom, prepustio se inerciji i liniji manjeg otpora. Što je najtragičnije, propuštanje prilike koju smo spomenuli na početku ovog pasusa neće biti ograničeno samo na Plenkovićev premijerski mandat i na vrijeme koje će on provesti na čelu HDZ-a, koliko god to trajalo. Nakon njega, na čelno mjesto u HDZ-u doći će netko još nezainteresiraniji za otklon od međuetničke sumnjičavosti, nacionalne mitomanije i potrage za unutrašnjim neprijateljima. To će biti najnegativnija posljedica Plenkovićeve vladavine.
