Ako je jedna crtica iz pandemijskog razdoblja morala zbuniti naše muzičare, to je predstavljanje Zorana Marića, direktora INmusic festivala, kao borca za spas kulturnih radnika. On se, podsjećamo, na samom početku pandemije kratkotrajno prometnuo u jedno od javnih lica Apela za žurnu pomoć domaćoj nezavisnoj kulturi, zajedno s urednicom portala Teatar.hr Norom Krstulović. "U stanju više sile ne može se društvo braniti bez solidarnog djelovanja, svi moramo biti odgovorni i solidarni da preživimo krizu, ali i da umanjimo ekonomske posljedice koje će se tek pojaviti", Marić je tada, kako je prenio Tportal, drugarski zavapio, spreman dati svoj obol široj dobrobiti kulturne i muzičke zajednice.
U narednim se mjesecima pandemija koronavirusa pokazala kao nepremostiva prepreka pa je INmusic morao biti otkazan, prvo 2020., a potom i 2021. Nakon dvogodišnje neizvjesnosti, petnaesto se izdanje festivala konačno održalo krajem lipnja 2022., uz sudjelovanje niza svjetskih zvijezda, ali i domaćih izvođača i izvođačica, koje su po običaju činile vrijedan segment programa. Svjestan potrebe za solidarnim djelovanjem kako bi se umanjile ekonomske posljedice pandemijske krize, Marić je svima osigurao poštene honorare i adekvatne radne uvjete, obećavši da će ubuduće nastojati što veći segment proračuna alocirati za plaćanje domaćih izvođ... Zafrkavam se, naravno – kako doznajemo, kao i u slučaju prethodnih izdanja, INmusic je ostavio dio domaćih bendova bez ikakvog honorara, smatrajući vjerojatno da im je promocija dostatna nagrada.
Danas su pandemijska ograničenja iza nas, a javni se život kulture koliko-toliko oporavlja. No kombinacija novih kriznih faktora očito nije djelovala povoljno na poslovne projekcije kada je riječ o INmusicu: "Posljedice pandemije, rata u Ukrajini, inflacije i općenite nesigurnosti koju mnogi od nas osjećaju, rezultirali su uvjetima koji onemogućuju realizaciju nezavisnog festivala poput INmusic festivala", objavio je organizator ovih dana na svojoj internetskoj stranici, izražavajući nadu da će se stvari vratiti u normalu nagodinu.
Radi se o očekivanoj vijesti s obzirom na to da je Marić nedugo nakon zatvaranja prošlogodišnjeg izdanja za Hinu najavio kako INmusica 2023. neće biti, upozoravajući kako će daljnje održavanje festivala ovisiti o povećanju potpore Grada Zagreba i zagrebačke Turističke zajednice. Prema podacima koje je tada naveo, sredstva koja INmusic dobiva od gradskih ustanova pokrivaju oko 10 posto organizacijskih troškova festivala, dok europski standard prema njemu iznosi oko 30 posto. Marić je također napomenuo da je INmusic još u ožujku 2022. gradskim vlastima uputio prijedlog strateškog partnerstva, na koji u tom trenu još nije stigao jasan odgovor.
Ako su ta Marićeva upozorenja u startu djelovala kao da su u stanovitom raskoraku s postpotresnom i postpandemijskom realnošću ostatka kulturnog sektora i gradskih prioriteta, taj dojam je svakako naglasilo priopćenje Grada Zagreba, u kojem se taksativno nabrajaju javne potpore koje je INmusic dobio za 2022. godinu. Zbroje li se, naime, sredstva dodijeljena u sklopu gradskih javnih potreba u kulturi, protuvrijednost usluge besplatnog korištenja triju jarunskih otoka tijekom trajanja festivala te potpore gradske i nacionalne turističke zajednice, dolazimo do iznosa većeg od 3 milijuna kuna.
No daleko važnije od te ili neke buduće cifre pitanje je što se i s kojim ciljem financira javnim sredstvima. Je li logika naprosto ekonomska, u smislu da INmusic generira turističku, ugostiteljsku i drugu dobit, pa potpore predstavljaju pametnu investiciju gradske vlasti, koja zna da će joj se novac posredno vratiti kroz potrošnju festivalskih gostiju? Ili bi takve potpore trebale biti neka vrsta korektiva tržišne logike, jamca da se, primjerice, dio važne infrastrukture, kojom INmusic raspolaže kao središnje glazbeno događanje u državi i jedno od važnijih u Europi, adekvatno iskoristi za javne potrebe u području glazbe – prije svega u smislu osiguravanja korektnih uvjeta nastupanja za manje poznate lokalne sastave?
To nas vraća pitanju eksploatacije muzičarskog rada s početka teksta. Općepoznata i javno tematizirana je činjenica da INmusic ne plaća dio lokalnih izvođača koji ne spadaju u kategoriju većih zvijezda – o tome je, primjerice, nedavno pisala Dunja Kučinac za portal Bilten.org. Ne računajući dobre tehničke uvjete, iskustvo nastupanja na INmusicu ne uključuje ni adekvatan obrok za glazbenike, koji na lokaciji ponekad moraju provesti veći dio dana zbog rane tonske probe.
S druge strane, novinar portala Ravno do dna i član benda Moskau Ivan Laić napominje da INmusic glazbenicima može donijeti stanovitu korist, premda ne osporava spomenute probleme: "Radio sam i kao izvođač i kao novinar i kao stagehand na nekoliko izdanja. Uvjeti nikad nisu bili idealni, nekad su bili stvarno loši, ali mislim da su uvijek bili jasni. Svatko tko je odlučio svirati na tom festivalu znao je da to radi isključivo za 'exposure', što je pojam koji se u glazbenim krugovima naširoko redikulizira, ali u slučaju INmusica ipak je nešto značio. Vezano za naše nastupe s Moskau, ja samo mogu reći da su doveli do daljnjih koncerata, uključujući i nekoliko njih u inozemstvu koje ne bismo bukirali da nas organizatori nisu vidjeli na Jarunu."
Međutim, ništa od navedenog ne bi smjelo isključivati honoriranje muzičarskog rada. Štoviše, u kontekstu javnog sufinanciranja festivala, dokidanje prakse neplaćenog angažmana lokalnih izvođača moralo bi biti preduvjet za razmatranje partnerskog odnosa između Grada Zagreba i INmusica. Također je bitno imati na umu da nisu samo lokalni glazbenici izloženi eksploataciji. Isto se može reći i za veliki broj studentskih radnica i radnika na čijem se jeftinom radu dijelom temelji rast festivala, a time i njegova istaknuta pozicija na međunarodnoj muzičkoj mapi. Izvještaj Ane Vragolović za Radnički portal iz listopada 2016. tako je govorio o izrazito niskim satnicama (u nekim slučajevima po 15 ili 17 kuna), neplaćenom prekovremenom radu, nedostatku prave pauze i neplaćenim obrocima. Otkako je njezin tekst objavljen, minimalna se studentska satnica znatno povećala silom zakona, nakon što je povećan iznos minimalne plaće. No da se opći radni uvjeti na INmusicu nisu znatno popravili sugerira prošlogodišnje iskustvo jedne studentske radnice koja je za Novosti istaknula da, suprotno najavama organizatora, nije imala pravo na piće sa šanka, nego je vodu morala točiti na WC-u, dok joj je za obroke dozvoljen "privilegij" da donosi vlastiti. Naša sugovornica također je navela kako joj sudjelovanje na uvodnom informativnom sastanku nije bilo plaćeno, i to uz pojašnjenje kako je vrijeme organizatora jednako važno kao i vrijeme radnika. S druge strane, napominje kako je eksploatacija obilježje studentskog rada općenito te ističe kako je pozitivna razlika u odnosu na njene druge poslodavce bila što je INmusic ispoštovao veće satnice za rad u kasnijim smjenama.
Promatramo li šire aspekte djelovanja organizatora INmusica, vrijedi istaknuti i da je komunikacija s javnošću njegovih predstavnika obilježena duboko problematičnim momentima. Primjerice, Marićeve javne prijetnje tužbama neprofitnim medijima koji su kritički izvještavali o INmusicovom odbijanju da kupcima refundira karte za otkazana "pandemijska" izdanja festivala, predstavljaju krajnje zabrinjavajuću praksu također nespojivu s idejom javne koristi kojom bi se trebalo voditi dodjeljivanje gradskih i državnih potpora. Situacija u kojoj INmusic traži snažniju financijsku podršku od zagrebačkih vlasti dobra je prilika za definiranje smisla takvih javnih potpora, što teoretski ne isključuje ni njihovo povećanje. No ključno je pitanje u čiju primarnu korist – Zorana Marića ili domaćih glazbenika i scene. Ako se ipak ispostavi da Marića solidarnost interesira isključivo kao solidarnost s njegovim profitom, postoje i gori problemi za Zagreb od toga da ostane bez INmusica.
