U registru petog toma ‘Sabranih djela’ Josipa Broza Tita mala je natuknica o inženjeru Zvonimiru Moriću koja nabraja njegove zasluge za komunističku SFRJ. Za današnju Hrvatsku bitna je tvrdnja da je početkom Drugoga svjetskoga rata bio ‘partijska veza sa inostranstvom’. Preciznije značenje pojašnjavaju javne polemike koje se 1980-ih vrte oko Josipa Kopiniča, rezidenta Kominterne na Balkanu: kao student i aktivist SKOJ-a iz Dalmacije, Zvonimir Morić sastavio je radioaparat za Kopiničevu centralu koja je pred nosom ustaša – iz kuće u zagrebačkom Stenjevcu – u potaji komunicirala s Moskvom. U političkoj publicistici spominje se kao Kopiničeva ‘desna ruka’ u Staljinovoj špijunskoj hobotnici koja je kontrolirala ovdašnju ilegalu, tragično zabrljavši u oslobađanju Augusta Cesarca i 40-ak hrvatskih komunista iz logora u Kerestincu 1941.
U probranom kružoku beogradskih i kasnijih zagrebačkih prijateljstava iz knjige Tuđmanove supruge Ankice upadljivo će izostajati Zvonko i Mira Morić, roditelji najstarije snahe
Prije pogibije netko od njih na zidu ćelije ugravirao je ‘Živjela sovjetska Hrvatska’. Premda je ideologija u međuvremenu eliminirana iz geopolitičkog univerzuma, dalekosežne posljedice ogledaju se u aktualnim hrvatskim lomovima između SAD-a i Rusije. Povijesno nedvojbeno, tajna radiostanica u Stenjevcu bila je uvod u partizansko-komunistički triler koji nikada nije razriješen, ostavljajući za sobom gomile tragova znanih i neznanih žrtava. Naime, nakon fašističkoga sloma razvit će se žestoka bitka Josipa Kopiniča Vazduha i Ivana Krajačića Steve, također Staljinova špijuna, za zasluge oko političkoga i fizičkoga preživljavanja Josipa Broza Tita koji se privrednom reformom 1965. nesumnjivo okretao Zapadu.
Nikada nije spomenuto da se akteri ilegalnoga Stenjevca na bilo koji način tiču Franje Tuđmana. No veza postoji, decenijama prešućena i pomno zataškana: Zvonimir Morić i Franjo Tuđman najbliža su tazbina zahvaljujući braku njihove djece, Miroslava i Vanje. Kao kćer Zvonimira Morića i Mire Štambuk, bočna rodbinska linija preko Tuđmanove snahe vodi do velikoga splitskoga karikaturista Davora Štambuka s otoka Brača.
Rodbinski odnos bio bi nevažna, čak nepristojna medijska tema da su se sami Tuđmanovi držali prostora privatne diskrecije građanskoga društva. Ali nisu. Pokazujući što znači ‘sovjetska Hrvatska’, ne samo da se 1989. pojavljuju kao kućna zadruga koja udruženim snagama stvara HDZ, nego su nakon raspada SFRJ defilirali scenom poput poslovnih zvijezda na crvenom tepihu, ne ustručavajući se imovinskih zloupotreba prvorazrednog političkog monopola njihovoga kućnoga patrijarha. Ipak su propali kao kapitalisti. Utoliko je točna kasnija HDZ-ova dijagnoza da je prvi predsjednik samostalne Hrvatske zapravo bliži seljaku koji skrbi za suverenost svoga grunta nego gradskom proleteru, da je duhovno srodniji Stjepanu Radiću nego Josipu Brozu Titu.
Počelo je otkupom vile u Nazorovoj 59, vrlo zanimljive povijesti. Između dva rata pripadala je židovsko-srpskoj obitelj Wruss-Kostić. Pošto su pobjegli u Italiju 1941. pred fašističkim progonom novoproglašene NDH, tu je smješten oficir Wehrmachta, da bi nakon oslobođenja Zagreba na istoj adresi bio nastanjen ‘crveni pop’ Svetozar Rittig, ministar u prvim vladama komunističke Hrvatske, sa svojim nećakom. Tako rezidencija, prije svega, demantira današnje laži o nepomirljivosti tadašnje države i Crkve.
Nakon Rittigove smrti 1961., u dači od 1400 četvornih metara ugnijezdio se Franjo Tuđman sa suprugom, troje male djece i sluškinjom, folksdojčericom, staleški primjereno demobiliziranom generalu JNA i povratniku iz Beograda, kojemu je u tom času namijenjena uloga vodećega intelektualca tadašnje Hrvatske. Kako se čita u njegovom dnevniku, svoju je savjest održavao u sjajnoj kondiciji konstatacijom da su graditelji i originalni kućevlasnici ionako bili klasno-nacionalni neprijatelji, naime bogati industrijalci i državni liferanti monarhističke Jugoslavije.
U valu denacionalizacije 1991. vila je na brzinu otkupljena i uknjižena kao privatno-nasljedna nekretnina predsjedničke dinastije u kojoj danas uživaju Tuđmanova udovica i naraštaj njegovih unuka. Na kraju je sam Franjo Tuđman, mrtav i oplakan, kao vrhunski nacionalni brand ušao u žrvanj privatne eksploatacije svojih najbližih, postajući predmet ‘ružičastih’ memoara iz 2006. svoje supruge Ankice pod naslovom ‘Moj život s Francekom’. Dizajnirajući idilu njihovog braka, od ljubavi na prvi pogled do ‘posljednje misli na Hrvatsku’, udovica nehotice vrlo jasno odaje intrigantne kriterije obiteljskoga savezništva u naponu komunističke moći: generalski status i visoka formalna naobrazba. U galeriji likova koji su udovoljavali postavljenim standardima, čineći probrani kružok beogradskih i kasnijih zagrebačkih prijateljstava, upadljivo će izostajati Zvonko i Mira Morić, roditelji najstarije snahe. Zašto?
Zvonimir Morić radio je kao Hebrangov bliski suradnik u Saveznoj planskoj komisiji. ‘Hebrangovci’ su tek deklarativno rehabilitirani 1991. pa izostavljeni iz svih idućih verzija hrvatskoga ‘suočavanja s prošlošću’
Moguća su razna tumačenja Tuđmanovih motiva koji njegovu biografiju predstavljaju kao polufeudalnu, predgrađansku melasu privatnoga i staleškoga iza kulisa urbanih manira i interesa 20. stoljeća. Najnezgodnija je pojedinost da je u Beogradu bio najbliži suradnik i štićenik Ivana Gošnjaka, načelnika u Generalštabu JNA koji je dao uhapsiti Andriju Hebranga, za Drugoga svjetskoga rata šefa hrvatske Partije koja je okupila masovni antifašistički front. U klasičnoj špijunskoj-policijskoj montaži, bez optužnice i sudske istrage uhićen je 1948., odveden u nepoznato i pogubljen navodnim samoubojstvom za staljinističko-ustašku izdaju Josipa Broza Tita. Kao dodatni krimen u očima svoje republičke ‘baze’ – koja je događaj primila krajnje ravnodušno – Hebrang je (kako bez uvijanja veli Josip Manolić) djelovao previše ‘građanski’, tadašnjim vokabularom – buržoaski. Zato danas ostaje da vjerujemo ili ne vjerujemo prvom tomu Manolićevih memoara koji, ne navodeći izvor, kažu da je Tuđman osobno sudjelovao u Hebrangovom uhićenju. Bez obzira na Manolićevu deficitarnu konzistentnost, hrvatski se predsjednik izvan svake sumnje tada zatekao u žiži političke drame, nužno upućen u vojno-udbaški lov o kojemu se šaptalo po federalnim kancelarijama Beograda. Ne računajući post festum aplauz Hebrangovom federalizmu u ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’, nikada riječ nije izgovorio kao beogradski promatrač njegove političke i fizičke likvidacije.
Zvonimir Morić istih je godina radio kao Hebrangov bliski suradnik u Saveznoj planskoj komisiji Jugoslavije, zaduženoj za industrijalizaciju devastirane zemlje ‘od Vardara do Triglava’. U valu kriminalizacije svekolikoga Hebrangovoga okruženja, lipnja 1948. među prvima je ušao u tretman tadašnje Udbe i jedva izvukao živu glavu. Presudila je njegova važna uloga u spašavanju Herte Haas, Titove žene, iz ustaškoga logora. Ali kao ‘hebrangovac’ postao je breme u obrani i zaštiti elitne pozicije koju je Tuđman, dosegavši čin generala, uživao do 1966., kada je izbačen iz Partije, navodno zbog okršaja s Vladimirom Bakarićem. Po autobiografskim zapisima, najdublje frustracije počele su se gomilati od činjenice da nije izabran u akademiju. Na to se nadovezala zabrana javnoga nastupa i publiciranja. Tako je režim proizveo disidenta koji će doista zbog nekoliko verbalnih ekskurzija, vrijednih polemike, završiti u zatvoru, mutirajući iz stupa sistema u njegovu žrtvu.
Vanja, kći Zvonimira Morića, i prvijenac Franje Tuđmana rođeni su u sjeni strašnih političkih zbivanja u Beogradu u prvim godinama Druge Jugoslavije. Miroslav na Dan mladosti 1945., Vanja 1947. Njihovi roditelji preselili su se u Zagreb otprilike istih godina, pa je mladenačko prijateljstvo začeto u gimnaziji nastavljeno na Filozofskom fakultetu. Kao jasna poruka hijerarhijskoga ranga, došavši iz jugoslavenske prijestolnice, Morići nisu uvršteni u enklavu republičke vrhuške koja je stambeno zbrinuta u Nazorovoj. Dobili su stan na tadašnjem Trgu Republike, dok je još služio kao parkiralište malobrojnih automobila – trofeja prvoklasnih političkih položaja u pionirskim danima tadašnjega tržišta koje je probijalo državnu i državotvornu građevinu zamišljene socijalne pravednosti, bliže svetom Tommasu Campanelli nego Karlu Marxu. ‘Bogati su, jer uživaju sve što im je potrebno, a siromašni su, jer ne posjeduju ništa.’ No stasala su djeca kojima je pružena prilika da izađu iz kruga roditeljskih opsesija ‘sovjetske Hrvatske’.
‘Vanja je oduvijek bila inteligentna, marljiva, autonomna. Iako kći dobrostojećega funkcionara, vrlo rano odlučila se na financijsku samostalnost. Već na prvoj godini fakulteta upisala je tečaj za turističke vodiče, izvrsno savladavši nekoliko jezika’, sjeća se jedan od svjedoka njezine studentske mladosti.
Sa svoje strane, Miroslav Tuđman važio je kao obiteljski otpadnik, izmičući generalskom patrijarhu iza četiri kućna zida, sklonom da kontrolira i definira tuđe živote. Ambicija Franje Tuđmana da kći Nevenku, od njezine pete godine, modelira u glasovitu slikaricu, svestrano je medijski obrađena 1990-ih: bježeći od očinskih zahtjeva, 1960-ih je završila u braku s izvjesnim Sinišom Košutićem u Zemunu, kojega će budući hrvatski predsjednik prihvatiti tek one godine kada je otac njegovoga nepoželjnoga zeta imenovan za jugoslavenskog ambasadora u Somaliji. Najeklatantnija manifestacija raskola dviju generacija ogleda se u činjenici da je Tuđmanov prvorođeni sin, vlastitim snagama, bez zaštitnika i promotora, unatoč proskribiranom ocu, izgradio zavidnu sveučilišnu karijeru, što je fasciniralo njegovog oca. Posljednjih godina SFRJ sudjelovao je u osnivanju Hrvatske socijaldemokratske stranke na čelu s Antunom Vujićem, moderne ljevičarske opcije industrijskoga društva, koja je novim pogledom na stare sovjetske stvari dovela u pitanje HDZ. Onda se dogodio rat, preko noći vraćajući Hrvatsku u regresiju NDH, monarhističke Jugoslavije i Austro-Ugarske, ovisno o pojedinim političkim potrebama. Stranka Tuđmana mlađeg se raskolila. Dio se priključio SDP-u Ivice Račana, dok je Miroslav Tuđman ušao u HDZ, odigravši važnu ulogu u demontaži Herceg-Bosne, otjelovljenju hrvatskoga ratnoga imperijalizma u susjednoj BiH, i ulasku u NATO pakt. Od tada se u javnosti ukazuje kao vrhovni sljedbenik hagiografske prikaze svoga oca koja je potisnula sva skliska mjesta lika i djela prvoga predsjednika neovisne Hrvatske u zapadnom bloku.
Prezime Morić godinama je ulazilo u vidokrug Nazorove 59 samo po povremenim posjetima Mirande Morić, akademske slikarice koja je Franji Tuđmanu dobavljala platna ispod tržišne cijene. Njezino ime također se nalazi u petom tomu ‘Sabranih djela’ Josipa Broza Tita.
‘Sestra Zvonimira Morića na koju je kao djevojčicu, radi isključenja svake opasnosti, Tito uputio nekoliko pisama iz Istambula u početku 1940.’, kaže bilješka koja se odnosi na šifriranu poštu Josipa Broza Tita za hrvatsku Partiju i Kopiničevu špijunsku centralu.
Ali Vanja Morić, njezina nećakinja i Tuđmanova najstarija snaha, kao da nije postojala. U privatni dnevnik uvedena je točno 14. veljače 1981. ‘U podne kod Mireka na ručku. Vanjin rođendan’, zapisuje budući hrvatski predsjednik krajnje škrto, u tom trenutku zaokupljen brigama oko vlastitoga kaznenopravnoga i intelektualnoga statusa. Premda danas vladajuća priča pripovijeda o dirljivoj Tuđmanovoj ljubavi prema unucima, starija kći Vanje Morić i Miroslava Tuđmana u njegovim osobnim bilješkama prvi je put spomenuta u dobi od sedam godina.
Naime, za razliku od ‘zadružnoga’ klana u Nazorovoj 59 koji se na ratnim razvalinama bacio na stjecanje kapitalističkih profita, par se posvetio zanimanjima za koja su školovani. Miroslav Tuđman zauzeo je poziciju šefa HIS-a, suverene obavještajne službe u lancu zapadnjačke špijunaže, a Vanja Morić zaposlila se u Ministarstvu vanjskih poslova u eri Mate Granića. Nije poznato da se učlanila u HDZ, lojalna isključivo državnoj službi. Grčevito bježeći od medijske pozornosti, o njoj se proteklih godina mogla doznati tek godina rođenja (Beograd kao rodno mjesto uporno se izostavljalo), da je završila sociologiju, da potječe iz Dalmacije i da je majka dviju kćeri koje drži na sigurnoj distanci od javne radoznalosti. Uspješnom prešućivanju vlastitoga porijekla doprinijela je činjenica da su Titova ‘Sabrana djela’ nakon 1990. završavala na smetlištu, prilično u duhu hrvatske povijesne tradicije koja je naknadnom pameću počesto uništavala dokazni materijal o vlastitoj prošlosti.
Samo se jednom zgodom protokolarno ukazala u svojstvu predsjedničke snahe: 1994., za primanja pape u Predsjedničkim dvorima. U izuzetno rijetkim intervjuima koji ne govore ni o čemu moguće je doznati da je silno uzrujava kada Miroslava Tuđmana opisuju kao desničara. Posljednjih godina potpuno je nestala, ne dočekavši trenutak da konačno slobodno objavi tko ona zapravo jest. Naime, Hebrang i ‘hebrangovci’ tek deklarativno su rehabilitirani nakon 1991. pa izostavljeni iz svih idućih verzija hrvatskoga ‘suočavanja s prošlošću’. Nije, međutim, sporno neprijateljstvo komunista i ustaša kojima se unedogled bavimo. Za aktualnu Hrvatsku važniji su nemilosrdni okršaji unutar Partije koji su zadugo kompromitirali svaku ljevičarsku ideju, lažljivo je prezentirajući kao rusko-staljinističku umotvorinu.
