Gore na nebu, raj je jedna velika biblioteka, zapisao je u knjizi Plamen voštanice veliki mudrac 20. stoljeća Gaston Bachelard, u nas objavljenoj davnih osamdesetih u prijevodu Vjerana Zuppe. Od rođenja "šopan" knjigama koje je cijeli život strastveno kolekcionirao, Zuppa se osjećao "najugodnije i najsigurnije", u tom, kako je govorio "edenskom vrtu" koji je brojao na tisuće dragocjenosti. Uz urođenu ingenioznost, imao je Zuppa neutaživ poriv da neprestano čita i piše, objavljuje, uređuje, osniva, pokreće, vodi, komentira, analizira, propitkuje. I da sve to uokviri profinjenim humorom i onim znanim spli'skim inatom koji osvaja naširoko. Naslijedio je to od svoje "smišne obitelji", majke Lipe koja je napustila glumačku karijeru kad je rodila sina jedinca i pape Tomislava, profesora engleskog i talijanskog jezika, ali i autora stihova mnogih, svima znanih pjesama (Romanca, Moj galebe, Četiri stađuna...) za koje većina misli dok sluša Olivera da su – narodna dalmatinska predaja.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (kamo je obitelj doselila 1948. godine) diplomirao je i doktorirao. Po zvanju dramatolog, po pozivu blistavi erudita, još od ranih studentskih dana aktivirao se u novinarstvu, postavši s tek napunjenih 20 godina urednik kulturne rubrike Studentskog lista, a potom i časopisa Razlog da bi uskoro, u središtu zagrebačke (sub)kulture postao upravitelj Galerije Studentskog centra, pa dramaturg i upravitelj Teatra &td (1966.). Taj do danas legendarni mandat u kojem je ostao 11 godina preživjevši mnoge pokušaje cenzure, zabrana i kontrole, a koji je po umjetničkoj misiji jedinstven u cijeloj povijesti našeg kazališta s pravom nazivamo jednostavno - Zuppin &TD. Nakon odlaska iz &TD-a odlazi u rodni Split voditi dramski programa Splitskog ljeta, a uskoro preuzima i funkciju dramaturga splitskoga HNK. Kao dramaturg na predstavama, Zuppa će raditi i dalje, na preko stotinu projekata u karijeri, od studentskih do nacionalnih.
Svestran i pun vulkanske mediteranske energije i ambicije da preokrene svijet kakav je poznavao, na samom početku osamdesetih počinje predavati na Akademiji dramske umjetnosti, na Odsjeku dramaturgije gdje ostaje cijeli svoj radni vijek i gdje je 2011. proglašen profesorom emeritusom. Druži se s Ionescom u Dubrovniku, u Zagreb dovodi Kunderu, a upravljanje nastavlja kao umjetnički ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih, ucrtavši ga nakon izgradnje zgrade u vrijeme Univerzijade na europsku mapu nove kazališne stvarnosti. Isto se nadahnuto baca i na izdavaštvo: uređuje biblioteke časopisa Razlog, Zora, Teka, Niz... U GZH-u je glavni urednik, a s Albertom Goldsteinom i Nikšom Župom utemeljuje danas kultnu izdavačku kuću Izdanja AntiBarbarus. Uopće je mnogo toga u vezi s njim ubrzo postalo kultno. I zauvijek ostalo. Potpisuje antologije, zbirke i zbornike poezije i proze, objavljuje studije (najznačajnije su Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta ili Štap i šešir o teorijskom radu i utjecaju Branka Gavelle, Uvod u dramatologiju i Teatar kao gost) književne kritike, eseje, teorijske i znanstvene radove, pjesmotvore... Potom čudesnu poemu Prijatelj Silvestar i dramski predložak za koreodramu Floria Tosca, Prolog i Epilog. Mnoga se tiskaju u više izdanja i prevode na više svjetskih i slavenskih jezika. Prevodi i sam, s francuskog i talijanskog filozofiju, poeziju i dramu: Ionesca, Becketta, Apollinaira, Mallarmea, Bretona, Milosza, Foucaulta, Derridu...
Devedesetih se promeće u jedan od vodećih glasova otpora i razuma. Govori po tribinama i forumima, osniva Centar za dramsku umjetnost, Imaginarnu akademiju u Grožnjanu, institut Otvoreno društvo... redovito daje intervjue iz kojih nastaje knjiga Ispruženi jezik, svojevrsna kronika pada hrvatskog društva u kandže nacionalizma i antii-ntelektualizma. Vrhunski je to i dokument vremena sastavljen od razgovora s Viktorom Ivančićem, "uglavnom o politici", a s drugim vodećim hrvatskim novinarima kao što su Boris Rašeta, Heni Erceg, Miljenko Jergović, Igor Lasić, Ivica Đikić i drugi, o "životu u demokraturi".
S dolaskom lijeve koalicije na vlast, objavljuje Bilježnicu, naš prvi strateški dokument o kulturnoj politici. Iste godine International Biographical Centre iz Cambridgea uvrštava ga u 2000 najznačajnijih intelektualaca XX. stoljeća. Ministar kulture po punoj širini i dubini svog intelektualnog i umjetničkog bića, nažalost to nikada nije postao, a podržavao je od svih tek jednoga: Antuna Vujića. Nije imao dobrih riječi za naše političare, bilo za lijeve kojih se često stidio, bilo za desne koje je prezirao. Potonje ponajviše zbog anti-intelektualizma, primitivne nezasitnosti i korupcijskih hobotnica koje su uspostavili i - etatizirali. Klasična je odavno njegova rečenica (a svaku je, čak i u običnom, privatnom ili usputnom razgovoru izgovarao kao da je modelirana najpreciznijim alatkama prosvjetiteljskog uma i duha): Sanader laže na svih pet jezika!
Iako je HDZ bio na vrhu svih njegovih ubojitih verbalnih kopalja (Karamarko je od Hrvatske demokratske zajednice uspješno napravio Hrvatsku obavještajnu zajednicu, a njegov osnovni politički tonalitet je fonetika straha), no, nije štedio ni "svoj" SDP koji je napustio još 1993. jer su se odbili mijenjati, ali je s mnogima od njih, uključivo Ivicu Račana, ostao u dobrim odnosima. (Da moram sutra izaći na izbore, ja bih vjerojatno glasao za SDP, ali vjerujte da zbilja ne znam zašto bih im dao glas...) Sa Zoranom Milanovićem je pak imao težak odnos, oprostio mu je na čuđenje nas mnogih rečenicu koju je ovaj izrekao u jednom radijskom intervjuu upitavši s visoka novinara Željka Matića A tko je uopće taj Zuppa? No, uskoro mu je Zuppa vratio u svom stilu: Zamjeram mu što pokušava biti duhovit, a to po prirodi nije. Njegova odrješitost često nema pravoga sidra. Osoba je bez političke imaginacije.
Sukladno Sartreovom i svom credu da je intelektualac (o kojem je sazdao svoje posljednje djelo, Intelektualac, Durieux, 2022.) onaj koji se miješa u sve, a najviše u ono što ga se ne tiče, Zuppa je do samoga kraja pratio sve – od kulturnih novina do dnevnopolitičkih događaja. Posljednji put sreli smo se proljetos, u HNK, na oproštaju od Jagode Buić, također rodom Splićanke. A upravo na splitske teme miješao se najradije, bio na njih posebno osjetljiv, po običaju gorko precizan: Križ na Marjanu i spomenik Tuđmanu pitanja su u domeni jednoga grada koji je gotovo sasvim sakrio svoje lice, a sasvim razotkrio svoje naličje. Na svoju lokal-patriotsku sreću, ja ću o licu Splita uvijek imati puno bolje mišljenje nego o naličju koje već dugo vremena nad Splitom vlada.
Ne smiju se pri opisivanju Vjeranova stila i načina kontinuiranog propitkivanja zaboraviti ni njegove izjave o onodobnim demonstracijama protiv upotrebe ćiriličnog pisma u Vukovaru: Pitanje ćirilice je civilizacijsko pitanje. Za mene kao slavista ćirilica ne može biti političko pitanje, mada u potpunosti razumijem emocije Vukovaraca koji su obranili Hrvatsku, bili okupirani, izgubili najmilije...Međutim, to da se zbog ćirilice mijenja Ustav i da se odreknemo znanja koja su nam i te kako korisna u svijetu slavenstva, naprosto mi je nepojmljivo. Umjesto da pobjednici budu milostivi, u prvome redu prema sebi, imamo na djelu segregaciju koja je nepodnošljiva u smislu normalnog života. (iz razgovora s Davorom Krilom, 2013.)
U katalog jedne davne izložbe zapisao je: Gulliver je ogledni junak našeg doba: taj koji ni u jednom od svjetova nije u pravoj mjeri, a niti je u točnoj proporciji.
Takav je upravo bio on, pravi div. Vjeran Zuppa, naš najveći egzistencijalist, naš Sartre i naš Camus u jednoj osobi, uvijek izvan zadane mjere i proporcije, posve drugačiji od svega što nam je ostavila naša - mjerena njegovim metrom i kalupom - i ne tako raskošna intelektualno-umjetnička prošlost.
