Za Slavena Leticu početkom 1980-ih godina Josip Broz Tito nije bio samo ‘velikan’, ‘humanist’ i ‘etičko-revolucionarni genij’, već i uzor slobode govora. Partijske kadrove, koji bi tada zbog poneke kritičke rečenice prigovarali urednicima novina, poznati je hrvatski sociolog podsjećao da su ‘još prije tridesetak godina vodeći naši političari i državnici, svi bez iznimke – Tito, Kardelj, Bakarić… – držali svojom obavezom i čašću javno polemiziranje sa stavovima o kojima se nisu slagali’, rukovodeći se pritom ‘snagom argumenata, a ne golom snagom svoje funkcije – moći’ (Start, 1982).
Kada je o nacionalistima riječ, Letica je od njih tijekom 1970-ih branio jugoslavenski ekonomsko-politički sustav. U vrijeme onoga što će kasnije biti poznato kao hrvatsko proljeće ovaj plodni publicist nacionalizam je prikazivao kao veliku opasnost za Jugoslaviju. Ljutio se na režim jer je olako gledao na propagandu ‘neprijateljske emigracije’, raseljenih Hrvata nezadovoljnih Jugoslavijom, upozoravajući da se nitko ne brine za ideološko obrazovanje djece Jugoslavena u inozemstvu, koja tamo u školama ‘uče katekizam umjesto Marxa’. Dosljedno je upozoravao na negativne aspekte kapitalizma, nudeći u svojim tekstovima rješenja za borbu protiv hiperbirokratizacije sustava, lažnog ekonomskog optimizma, loših posljedica ‘stabilizacije’ i još goreg korpusa ekonomista ‘sveznadara’, ukratko za popravljanje socijalističkog samoupravnog sistema.
Letica se početkom 1970-ih ljutio da režim ne brine za ideološko obrazovanje djece Jugoslavena u inozemstvu, koja tamo u školama ‘uče katekizam umjesto Marxa’
Sve ovo omanji je dio Letičine publicističke ostavštine u zemlji koju već godinama demonizira, kao i Tita kojemu se nekoć javno ulizivao. Letica je karijeru u neovisnoj Hrvatskoj gradio upravo na skandaloznom i ponekad po život opasnom prokazivanju tobožnjih antihrvata, umotavajući šovenske potjernice u pseudostručne analize. Za razliku od njega, nitko od ključnih mu meta nije u javnom prostoru promovirao ekonomski i politički jugoslavenski sustav tako strastveno i argumentirano kao što je to on radio. To pokazuje analiza Letičinih napisa koji su publicirani u raznim tiskovinama tijekom posljednja dva desetljeća Jugoslavije. Neposredan povod za listanje starih magazina bila je njegova reakcija na tekst iz 1981. godine koji smo nedavno objavili na portalu Novosti. U njemu je Letica predložio osnivanje bolnice Josip Broz Tito u Zagrebu, opisujući upravo preminulog maršala biranim riječima kao što su ‘genije’ i ‘humanist’. Umjesto autorefleksije, poznati je inicijator recentnije ideje da se zabrani Trg maršala Tita u Zagrebu, i to pod obrazloženjem da je Broz bio ‘diktator’ i ‘ubojica’, ovaj uvlakački pamflet pokušao prezentirati kao dokaz svog tadašnjeg podrivanja sustava. Pritom nam je zahvalio što smo iz zaborava izvukli njegov esej i nazvao nas pročetničkom novinom, sugerirajući da promoviramo miloševićevske, velikosrpske stavove. Novosti, međutim, nisu nudile intelektualne usluge Slobodanu Miloševiću, već je to radio, kako smo pronašli, Letica tijekom 1980-ih.
Njegov publicistički trag u medijima započinje 1970., a prava mala hiperprodukcija uslijedila je 1972. godine, nekoliko mjeseci nakon čistki javnog prostora od predstavnika hrvatskog proljeća. Tog se razdoblja ekonomske i političke krize Letica prisjetio 2012. na skupu u Matici hrvatskoj. Istaknuo je da o tome vremenu postoje dva mita: idealizirani, u kojemu dominiraju ideje slobode, demokracije i nacije, te onaj demonizirani o nacionalističkim, fašistoidnim Hrvatima. Letica je rekao da su se ekonomisti unutar pokreta zalagali samo za parcijalne promjene, ali da nisu dovodili u pitanje ključne dogme socijalističkoga poretka. Gdje je, međutim, tada bio Letica? Početkom 1970-ih, kao blaža verzija proljećarskih ekonomista, fokusiran je isključivo na analize i ‘konstruktivne’ kritike određenih dijelova jugoslavenske privrede. Unutar takvog narativa u nekoliko je navrata nacionalistička vrenja nazivao ključnim problemom ekonomske nestabilnosti države, što pokazuje da je proaktivno kritizirao patriotski korpus kojemu se sada dodvorava.
U ožujku 1972., dva mjeseca nakon uhićenja isturenih predstavnika nacionalne struje Marka Veselice, Bruna Bušića i Franje Tuđmana, Letica u Studentskom listu piše da je nacionalizam ‘politička deformacija’ koja je prerasla u ‘dovoljnu opasnost da se nazove političkom snagom kontrarevolucije’. Na drugom mjestu eksplicitno navodi da su tešku ekonomsku situaciju, između ostalog, uzrokovali događaji iz 1971. godine, koja je bila obilježena ‘negativnim političkim kretanjima’, među kojima i ‘nacionalnim deformacijama’. Kao lijek za tadašnju situaciju mladi ekonomist predlaže da se ‘prestane pričati’ i da se dosljedno počnu provoditi ‘dva temeljna socijalistička načela: načelo samoupravljanja i načelo raspodjele prema radu’.
U siječnju 1973. objavljuje tekst u Omladinskom tjedniku, gdje je još otvoreniji: prokazuje ‘nacionalističku klimu’ kreiranu pod egidom uskrate kredita hrvatskom turizmu, referirajući se na događaje prije 21. sjednice Predsjedništva SKJ-a na kojoj je Tito proljećarski pokret nazvao ‘kontrarevolucionarnim’, dok su Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar bili prisiljeni na ostavku.
U isto vrijeme Letica počinje objavljivati seriju tekstova o emigraciji u listu Telegram. U travnju 1972. kritizirao je režim zato što malo troši ‘na kulturno-propagandnu djelatnost’ među ekonomskim emigrantima. To iskorištavaju hrvatske ‘neprijateljske organizacije’, odnosno ‘ekstremne emigrantske grupacije’ za vrbovanje radnika ‘koji su bili nesumnjivo zbunjeni događajima u zemlji’ (hrvatsko proljeće, op.a.). Letica stoga predlaže raspačavanje jugoslavenskih tiskovina među gastarbajterima da se ne bi ponovilo da radnici koji su se vratili nakon ‘značajne 21. sjednice SKJ’ govore, između ostalog, ‘da su čuli da se neki ljudi u Imotskoj krajini ne slažu s izlaganjem druga Tita’.
Iako je nedavno sugerirao da Novosti promoviraju miloševićevske, velikosrpske stavove, pronašli smo da je 1980-ih Letica bio taj koji je nudio usluge Slobodanu Miloševiću
Posebnu boljku Letici predstavlja crkvena ‘kulturno-propagandna akcija’, najefikasnija među ‘neprijateljskom emigracijom’, koja iskorištava nebrigu Jugoslavije i među radnike ‘ubacuje svoju ideologiju’. U drugom broju Telegrama kritizira jugoslavenske vlastodršce koji malo ili ništa ne rade da pomognu djeci ekonomskih emigranata da ‘ideološki i emocionalno ostanu privrženi staroj domovini’. Djeca čiji su roditelji državljani Jugoslavije u Njemačkoj, upozorava Letica, ‘umjesto marksizma uče katekizam, a umjesto Dana Republike svetkuju Uskrs – crtkaju po uskršnjim jajima’. Više od 40 godina nakon ovih napisa, Letica je koncem 2014. Državnom odvjetništvu poslao otvoreno pismo u kojemu traži kazneni progon kolumnista Ante Tomića zato što je ovaj u svom šaljivom tekstu na hrvatske iseljenike gledao ‘kao bivši srednjoškolski pitomac JNA, još uvijek zarobljen borbenim propagandnim mitom o hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji’.
Ovakvi i slični stavovi povremeno će tijekom 1970-ih ući u Letičine stručne ekonomske analize, baš kao i 1980-ih, kada se u tiskovinama poput Starta više bavio zdravstvenim i popularno-znanstvenim temama. Cijelo vrijeme nizat će dobronamjerne kritike sustavu, nikada ne dovodeći njegov fundament u pitanje. Tek u drugoj polovici 1980-ih Letica će napisati nekoliko tekstova o Miloševiću, portretirajući ga kao demagoga i populista. No s druge mu je strane u jednom intervjuu ponudio svoje stručne usluge. Odgovarajući na optužbe novinara Milana Ivkošića, Letica se i tom prilikom, u kolovozu 1991., nastojao izvući iz neugodne prošlosti. ‘Kao što profesionalni liječnik s jednakom odgovornošću mora liječiti vlastitog i neprijateljskog vojnika, tako bih i ja, ako bi to pridonijelo boljitku srbijanskog zdravstva, mogao u tom području prihvatiti savjetnički posao’, citirao je Letica svoj odgovor iz spornog intervjua, navodeći u prosincu iste godine za Slobodni tjednik da je ‘novinar izbacio prvi dio njegova odgovora tako da je ispalo da se ja nudim Miloševiću, što je nonsens najgore vrste’.
Krajem 1980-ih Letica će ući i u polemiku s intelektualcima u Srbiji, koji su ga zbog nekih osvrta optužili za razbijanje Jugoslavije. Tada će napisati tekst u kojemu je rečenica koja će, možda više od ičega, opisati njegovo buduće intelektualno trudbeništvo. ‘Da bi vlast dobila masovnu i neupitnu podršku naroda za tzv. borbu protiv neprijatelja, potrebno je javnost – narod uvjeriti da neprijatelj stvarno postoji te da je brojan, opasan i nemoralan. Taj se cilj postiže procesom stalne političke i medijske demonizacije ‘neprijatelja’; upotrebom dvojnih etiketa. Jednih koje ‘neprijatelja’ stigmatiziraju moralno, i drugih koje ga stigmatiziraju politički’, poručio je srpskim intelektualcima (Danas, 4. travnja 1989.).
Svega tri godine nakon ovog teksta, Letica će kao koautor ‘Globusovog investigativnog tima’ u ovom tjedniku napisati tekst ‘Hrvatske feministice siluju Hrvatsku!’ koji će u kolektivnom sjećanju ostati poznat kao ‘Vještice iz Rija’. Riječ je o jednom od najsramotnijih napisa Tuđmanove ere, kojim je zbog ‘moralnog’ i ‘političkog stigmatiziranja’ dio prozvanih intelektualki doslovno natjeran na odlazak iz Hrvatske. U njemu je pet feministkinja optužio zbog antihrvatskog djelovanja i supružnika srpske nacionalnosti, ističući ‘da je politički četverokut feminizam-marksizam- komunizam-jugoslavenstvo izvrsno funkcionirao, i da su raspad Jugoslavije i pad komunizma bili doista veliki šokovi za naše junakinje’.
Deset godina prije ovog napisa Letica je objavio esej u kojemu feministkinje u tadašnjoj Jugoslaviji optužuje za negiranje onoga što im je imputirao u ‘Vješticama’: zastranjivanje s puta marksizma. Naš junak naime 1980. feminističkom pokretu predbacuje ‘sektašenje’ koje ‘često umanjuje težinu međuklasnih, međunacionalnih, međugeneracijskih i drugih napetosti, što demobilizira opći pravac revolucionarno-klasne akcije proletarijata’. Taj esej, objavljen u njegovoj knjizi ‘Četvrta Jugoslavija’ iz 1989. godine, nosi naziv ‘Skica za Komunistički manifest protiv feminizma’.
Letica će u neovisnoj Hrvatskoj feministkinjama opet predbacivati bavljenje građanskim pravima, ali ovaj put ne iz vlastite marksističke, nego fašistoidno-nacionalističke pozicije. Njegova moralna bestidnost pritom doseže neslućene razine znamo li da je svega tri godine prije ‘Vještica’ Jeleni Lovrić, jednoj od pet prokazanih žena, posvetio poglavlje knjige ‘Intelektualac i kriza’, pri čemu ju je prikazao kao ogledni primjer ‘intelektualke’ i ‘novinara kojemu možete vjerovati’.
Navedeni primjeri tek su omanji pokazatelj njegovog općeg intelektualnog habitusa koji je do izražaja došao posebno u prva dva i pol desetljeća neovisne Hrvatske. Od razloga odlaska s pozicije Tuđmanova savjetnika, pa do kasnijih stavova prema prvom hrvatskom predsjedniku i drugim predstavnicima vlasti, Letica je prilagođavao svoje analize u rasponu od besprizornih ulizivačkih pamfleta do beskrupuloznog demoniziranja njihovih ličnosti.
U isto je vrijeme prokazivao druge javne osobe za mišljenja koja je sam baštinio, kako danas tako i u razdobljima kada se za ‘jugoslavenstvo’, ‘titoizam’ i ‘antihrvatstvo’ mogao dobiti metak. Tu ćemo kronologiju zbog njezinog obilja ostaviti za drugu priliku, baš kao i njegove najsočnije tekstove, koje ćemo u narednom periodu u cijelosti objaviti na portalu Novosti. Napomenimo tek da je nedavno, komentirajući HOS-ovu ploču u Jasenovcu s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’, Letica poručio da su se ‘pod tim pozdravom HOS-ovci borili protiv velikosrpskog fašizma i agresije’ i da je ‘HOS prihvaćen kao dio Oružanih snaga RH, čime je prihvaćen i taj dio pozitivne hrvatske prošlosti! Ti ljudi su časno branili svoju domovinu i tako se prema njima treba postaviti…’ Prije 25 godina Letica je, međutim, tvrdio da je ‘davno predlagao da se u Hrvatskoj donese zakon kojim bi se zabranila upotreba totalitarnih simbola, a osobito neofašističkog znakovlja’. ‘Onoga trenutka kada vlast to nije učinila, stvorila je šansu za nastanak HSP-a i HOS-a’, poručio je Letica u intervjuu Slobodnom tjedniku 11. prosinca 1991. godine. Treba li napominjati da je naknadno politički djelovao pod okriljem tog istog ‘umivenog’ HSP-a?
