Mlađa sestrica zloglasnog TTIP-a, imenom CETA, ovog tjedna je u Hrvatsku ušetala na velika vrata, ona saborska. Bila je, naime, objektom prezentacije i rasprave na zajedničkoj sjednici čak triju odbora, uz gostovanje izaslanika premijera Kanade, zemlje njezina porijekla. Ali najprije se podsjetimo: TTIP je trgovinski i ulagački sporazum između SAD-a i EU-a, a CETA je neka vrsta njegova pandana na relaciji Kanada-EU. Oboje za sobom po Europi ostavljaju širok trag u obliku raznih teških primjedbi koje ih ukorak prate. Uglavnom je riječ o otporu nevladinih udruga, dakle, i tek dijelom o političarima i politikama. Pa zahvaljujući silnom pogurancu odozgo, CETA je već prošla na glasanju u Europskom parlamentu. Sad još ostaju ratifikacije po nacionalnima, premda će sporazum dotad ionako privremeno stupiti na snagu, od 1. travnja ove godine.
Drugim riječima, političko oružje još nije sasvim položeno, ostaje formalni prostor za opiranje i mogući odbačaj CETA-e. Njezine mane su mnogobrojne, no pokušat ćemo ih za ovu prigodu svesti na najbitnije. Prije svega, u liberalizaciji udruženih tržišta postoji već i načelni problem pogodovanja jačem i ekonomsko-politički kompaktnijem partneru. Na internom primjeru Europske unije pak naučili smo i kako deregulacija u konačnici pogoduje strani kapitala, a šteti onoj rada.
CETA pritom svojim dubioznim metodama očito smjera na dodatno isključenje države iz budućeg interkontinentalnog poslovanja. Predviđa se uvođenje novog sustava za rješavanje sporova s privatnim investitorima koji bi zatražili arbitražu ukoliko smatraju da ih je neka država oštetila naknadno aktiviranim socijalnim, zdravstvenim, okolišnim i drugim regulativama. Mnogi postojeći bilateralni sporazumi koji otvaraju prostor za takve odnose pokazuju da investitori to naveliko koriste. Ustvari zloupotrebljavaju, primjerice zbog državnog podizanja zakonskih ekoloških standarda, zaštite minimuma radničkih prava, korigiranja cijena vode i struje, sudskih poništavanja privatizacija itd. U perspektivi, njihov profit štiti se onkraj klasičnog tržišnog rizika, imobilizacijom države koja će najširi društveni interes podčiniti onome poduzetničkom.
Nestranački sudionici saborske rasprave, sindikalisti (SNH i SSSH) i nevladini aktivisti (Zelena akcija), ukazali su u Saboru i na činjenicu da u Hrvatskoj još nije izrađena studija o utjecaju CETA-e na RH općenito. Onakva jedna studija kakva je za svoje potrebe u vezi s tim osigurala npr. Slovenija. Također, izostala je javna rasprava, što sve skupa baš napadno odudara od važnosti i dalekosežnosti ovog predmeta, pa se CETA zapravo podmeće Hrvatskoj bez mogućnosti preciznijeg uvida.
Ovdašnji politički zastupnici već su jednim primjerom pokazali kako reagiraju na takve okolnosti u slučaju ove teme. Jer hrvatski europarlamentarci jedini su, uz njihove kolege iz Estonije, u ime svoje zemlje do zadnjega podržali CETA-u prilikom glasanja u Strasbourgu. Navedena saborska sjednica ukazuje da se takav odnos može očekivati i u nastavku obrade sporazuma. Barem ako se ravnamo po zaista jadnom intenzitetu polemičkog tona iz redova zastupnika-odbornika svih političkih grupacija, dok su kritični bili samo spomenuti nesaborski učesnici rasprave. Na kraju krajeva, možda je bolje da se nadamo eventualnom iznenadnom rješenju izvana, kao što se desilo i s TTIP-om. Nakon više godina žestokog natezanja preko Atlantika, ukratko kazano, njega je sam Donald Trump nedavno stavio ad acta, gotovo pa tek jednim indigniranim tweetom.
