Jesenska bura rastjerala je partijanere sa Zrća, kupače s plaža i turiste iz gradova. Otokom Pagom vlada zimski spokoj. Kamen upija sve zvukove i kroz tišinu hodamo kopnom prema uvali Slana ili uvali Suha, koja je oba svoja imena dobila zbog suhih vjetrova iza kojih ostaje slana pokorica na svemu što dotaknu. Krajolik je surov, slikari bi rekli ‘uzvišen’, izvanzemaljski i kao da ne pripada našem podneblju… U prošlosti je ovdje, od lipnja do kraja kolovoza 1941., bio prvi koncentracijski logor fašističke tvorevine NDH, u kojem je za samo tri mjeseca pobijeno najmanje 8.000 ljudi; pobacani su u more ili jame koje do danas nisu ekshumirane. Slana je zapravo dio širega logorskoga kompleksa Jadovno – Slana – Metajna.

Kad je Pag kao posljednji hrvatski otok pod upravom NDH predan talijanskom okupatoru, logor je rasformiran, a većina logoraša pobijena. Mali broj preživjelih prebačen je na kopno, kako bi postali prvi graditelji i zatočenici koncentracijskog logora u Jasenovcu. Danas je svakome tko ovamo dođe bez prethodnog znanja teško pretpostaviti što je tu nekoć bilo: ploča koja je u Slanoj prvi put postavljena 1975. uništena je devedesetih, od 2010. dvaput je obnavljana, no oba je puta ubrzo, nakon svega nekoliko dana, razbijena. Pogađate, policija do danas nije pronašla počinitelje…

Posebnost Slane je i u tome što je to jedino mjesto stradanja na kojem i danas postoje ostaci logora: srušeni objekti, stražarnica, cesta i suhozid koji su golim rukama i bez alata gradili sami zatvorenici. Uokolo se još mogu pronaći čavli i komadi bodljikave žice…

Unutar logora postojala je podjela na srpski i židovski dio, a žene i djeca smještani su u nekoliko uzurpiranih kuća i prostor sadašnje osnovne škole u Metajni. Upravo s tog mjesta lani je protjerana izraelska ekipa koja je snimala dokumentarni film o zločinima u Slanoj i Metajni, što znači da je postojanje logora i danas svojevrsni tabu. Pripremajući se za ovaj tekst, došli smo do snimke na kojoj se jasno čuju psovke i prijetnje upućene snimateljima na javnoj površini, koji nisu prekršili nijedan zakonski propis. Protjerani su uz pratnju policije, a zajedno s njima, po tko zna koji put, i istina. S filmskom je ekipom tada bio i umirovljeni sveučilišni profesor Dani Novak, čija su baka i teta bile zatočene u jednoj od kuća u Metajni.

- Ne zamjeram ljudima u Metajni zbog svega onoga što su nam izgovorili. Oni su dobri ljudi koji žele zaštititi svoje unuke, ali ne razumiju da će duhovi i dalje hodati među njima. Problem su ignoriranje i niska razina svijesti. Svi znaju što se dogodilo u Jadovnu, Metajni, Slanoj, ali riječ je o ljudskom negiranju. Tajna koja je tajna, ali zapravo nije tajna. Na završnoj godini fakulteta izučavao sam proces starenja i suočavanja sa smrću, koji ide u nekoliko stupnjeva. Mislim da je isto tako i sa suočavanjem u životu. Prvi stupanj je negiranje. Na tom stupnju su neki ljudi danas. Nakon negiranja dolazi bijes, poslije njega cjenkanje, onda duboka depresija i tek na kraju prihvaćanje. Mladi ljudi su nam jedina šansa i s njima želim raditi. Potrebni su nam strpljenje i tolerancija - objašnjava Novak, koji svake godine posjećuje Jadovno, Metajnu i Slanu.

Posebnost Slane je i u tome što je to jedino mjesto stradanja na kojem i danas postoje ostaci logora: srušeni objekti, stražarnica, cesta i suhozid koji su golim rukama i bez alata gradili sami zatvorenici. Uokolo se još mogu pronaći čavli i komadi bodljikave žice ukradene devedesetih. I prije pitanja komemoriranja tog prostora, valja kao jedno od najvažnijih postaviti pitanje njegova konzerviranja.

Mislim da mjesto za obilježavanje Slane nije samo ta uvala; primjerice, nekadašnji vlasnici i danas postojećeg hotela u zagrebačkoj Gajevoj ulici skončali su u Slanoj. Ako znate tu priču, ona će živjeti sa svakim prolaskom tom ulicom – kaže Saša Šimpraga

- Voljeli bismo da su nadležni konzervatorski odjeli, bez obzira na to je li riječ o uvali Slana ili drugom mjestu stradanja, ažurniji. Da ne čekaju poticaj predstavnika žrtava ili političara, nego shvaćaju prioritete u svome djelovanju. Jedino Jasenovac ima svoju javnu ustanovu i spomen-područje i jedina je ustanova koja bi se trebala baviti genocidom i holokaustom u Drugome svjetskom ratu, druga su mjesta stradanja ostala potpuno nevidljiva - objašnjava Aneta Lalić iz Odjela za kulturu Srpskoga narodnog vijeća.

Nivo zaštite Slane naslijeđen je iz doba Jugoslavije, a ni tada nije bio zavidan. Pored toga, valja imati na umu da su i onda, kad je o komemoriranju riječ, to uglavnom bile lokalne inicijative, koje su predvodile boračke organizacije.

- Znamo li kakvi su zločini tu počinjeni, sasvim slobodno možemo reći da se o Slanoj moralo voditi računa na republičkoj, a ne lokalnoj razini. Riječ je o nasljeđu jugoslavenske kulture pobjede, koja se s traumom nije nosila na pravi način. Ima sjajnih primjera spomeničke plastike, no Slana, nažalost, nije među njima. Najbolji primjeri komemoriranja odnose se na pobjedu, a ne na ono što se dogodilo - dodaje Lalić, napominjući da odnos prema Slanoj pokazuje i odnos prema Drugome svjetskom ratu, odnosno da je riječ o političkom pitanju.

Za zaštitu cijelog područja nadležan je Konzervatorski odjel Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture u Gospiću.

- Ploča je uvijek ploča. Trebalo bi pronaći neki način da se to to dostojno obilježi u samom kamenjaru, ne tradicijski, nego s nekim pomakom i uključivanjem krajolika. Po meni, jako je dobro rješenje intervencija za vatrogasce stradale na Kornatima ili nešto poput ‘cvjetnih mrgara’ na otoku Krku. Nivo zaštite Slane trenutačno je u kategoriji spomenika, što znači da je cijeli prostor unesen u prostorni plan i unutar registra kulturnih dobara; podizanje zaštite moglo bi se ostvariti ako je agregiramo uz neki opći pojam - objašnjava pročelnik Konzervatorskog odjela Hrvoje Giaconi.

Inače, cijelo logorsko područje službeno se vodi kao ‘Mjesto nekadašnjeg ustaškog logora, vrsta: memorijalna kulturno-povijesna cjelina, broj registracije RRI-0434-1983’. Prema zakonskim odredbama, to znači da ima katastarsku ili neku drugu granicu unutar koje se mora postupati po zakonu te ishoditi prethodno rješenje želi li se nešto ondje realizirati.

Uvala Slana predstavlja poseban izazov kad je riječ o komemoriranju, posebice želimo li izaći iz okvira repetitivnosti i klasičnog SUBNOR-ovskog nasljeđa. To što su i dosad postavljene ploče uništavane znači da će obilježavanje tog mjesta stradanja biti izuzetno komplicirano. Uz to, riječ je o otoku i svojevrsnoj mikrolokaciji.

- Ono što pokušavamo s uvalom Slana, s obzirom na njezinu nepristupačnost i tešku atmosferu na Pagu vezanu uz naslijeđe prvog logora u NDH, jest pokušaj animiranja netipične skupine koja bi s nama odlazila na to mjesto; ciljana skupina nisu samo preživjeli i njihovi potomci nego i različiti umjetnici koji bi ondje mogli naći inspiraciju za svoje djelovanje. Oni bi mogli posredovati između te jako tragične i teške priče iz povijesti i njezine percepcije u današnjoj stvarnosti, umjetnici su sjajni medijatori. Izuzetno je važno ne insistirati na šoku kao načinu da se komuniciraju najteži dijelovi naše povijesti, nego pokušati ići na neku vrstu empatije i prilagođavanja znanja potrebnoga da se sve to shvati - kaže Aneta Lalić.

Slično misli i Saša Šimpraga, autor Virtualnog muzeja Dotrščina u kojem su izvedene lijepe i izuzetno zanimljive umjetničke intervencije, poput ‘Ledene kiše’ Slavena Tolja, kojima se pokušalo komemorirati stradanje.

- Slana je u svom užasu ujedno i prekrasno mjesto i svaka intervencija ili akcija ondje ne smije narušiti krajolik i materijalne tragove logora. Uz odavanje počasti tisućama nevinih koji su u tom logoru sustavno ubijani, treba ponuditi nešto što će istodobno i doticati prošlost i otvarati perspektivu. Sve što treba tamo već postoji, a to samo treba aktivirati. Mislim i da mjesto za obilježavanje Slane nije samo ta uvala; primjerice, nekadašnji vlasnici i danas postojećeg hotela u zagrebačkoj Gajevoj ulici skončali su u Slanoj. Ako znate tu priču, ona će živjeti sa svakim prolaskom tom ulicom, pa je zato, kao i brojne druge, treba učiniti vidljivom. Ljepota umjetnosti i jest u tome da se uvijek iznova može tumačiti, a u boljim slučajevima ta tumačenja mogu ići u više smjerova. Uspješna su ona spomen-obilježja koja nude upravo takvu širinu smislenih čitanja i upotreba - smatra naš sugovornik, koji trenutačno sa svojim suradnicima razvija projekt o tri ljetna mjeseca 1941. u Slanoj.

Šimpraga tvrdi da svaka promjena počinje na razini jezika, pa bi stoga trebalo govoriti o spomen-obilježjima, a tradicionalni pristup i načine komemoriranja prepustiti prošlosti.

- Riječ je o privremenim memorijalnim intervencijama koje se, na temelju javnih natječaja, svake godine smjenjuju u nekom spomen-parku. Time se tema uvijek iznova i drugačije promišlja te se sa svakom intervencijom zahvaća nova publika, generira interes i posreduje priča. Ili, jednostavno, gradi kultura sjećanja senzibiliziranjem kroz nove sadržaje - objašnjava.

Pokušajima negiranja postojanja logora Slana suprotstavljaju se ograničeni, ali izrazito jasni dokumenti: izjave malobrojnih preživjelih, svjedočenja lokalnog stanovništva, ali i pukovnika talijanske vojske Pietra Fiorettija koji je govorio o masovnim ubojstvima prije napuštanja logora. Tu je i izvještaj talijanskog liječnika Vittorija Finderlea, potresna ispovijest o tome što je u Slanoj zatekao nakon odlaska ustaša.

Govoreći o Slanoj nemoguće je zaobići ime pjesnika, pisca i prevoditelja Ante Zemljara, Pažanina koji je kao mladi ilegalac sa skupinom svojih drugova nakon premještanja logora, a za vrijeme policijskog sata, na centralni križ na paškom groblju postavio vijenac od glogova trnja s natpisom ‘Žrtvama Slane’. Zemljara su progonili duhovi ubijenih u Slanoj i godinama je istraživao zločine nad nevinim ljudima, pa to objavio u knjizi ‘Haron i sudbine’, ističući pritom kako je većina Pažana bila protiv fašizma. Ipak, 1993. minirana je njegova kuća na Pagu, a počinitelji, naravno, nikad nisu pronađeni.

Na blagdan Svih svetih, dan kad se sjećamo mrtvih, u Slanoj nije zapaljena nijedna svijeća i nije se začuo nijedan glas; dok smo iz nje odlazili, samo se dvoje slovenskih planinara kupalo u hladnom moru.