Vijest je bila štura i za neupućene prilično nejasna. Naime, točno dan prije Oluje, 4. kolovoza, predsjednik države Zoran Milanović odlikovao je "Redom Ante Starčevića za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države" umirovljenog brigadira Dušana Viru i posmrtno "Redom hrvatskog pletera za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana" fra Franu Bilokapića.
Tom prigodom organizirana je i svečana dodjela u Muzeju Sinjske alke. Milanović je objasnio da je za dodjelu ovih visokih priznanja prije svih zaslužan dopisnik Slobodne Dalmacije iz tog grada Toni Paštar koji je inicirao da se Viro i Bilokapić nagrade za "jedno veliko ljudsko djelo", zbog čega im trebamo iskazati poštovanje i zahvalnost. "Hrvatska država o takvim stvarima mora voditi računa jer to je i u temeljima naših narastanja, postojanja i nastajanja", rekao je uobičajeno nadahnuti Milanović, na što se nadovezao dobitnik, inače dragovoljac Domovinskog rata, Dušan Viro kazavši da služba u Oružanim snagama zemlje u ratu podrazumijeva časno služenje zemlji i narodu, kao i da za njega domovina nije samo hrvatski narod, nego i sve nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj.
"Domovina je nešto što nam je najsvetije i dužni smo je svi činiti svakim danom na svom radnom mjestu, u okolini u kojoj živimo i radimo, kao i u društvu, sretnijim i boljim mjestom za život. Ovo posvećujem svim hrvatskim vojnicima koji su časno služili u oružanim snagama, a posebno poginulim kolegama i suborcima. Nadam se da će i ovo ljude potaknuti da ove priče humanosti možda afirmiramo u društvu, da se ne dijelimo jer imamo toliko toga lijepoga za ispričati i ničega se ne trebamo sramiti. Sutra je novi dan, idemo raditi nove stvari za Hrvatsku", poručio je Viro, a izvijestila Hina.
Što se uopće dogodilo, jer iz ovakvog pitijskog govora teško je to bilo shvatiti? Točno trideset godina ranije, u danima kad se rat još zahuktavao, u Sinju se – kao i u većini drugih mjesta koja su se našla u blizini fronte – pojavila jedna "paravojno-kriminalna skupina". Ovi gospodari tuđih života doslovno su pokupili 24 lokalna Srbina i jednog Hrvata. Neke su odveli od kuće, druge su pokupili s posla. Prebacili su ih u Gljev, selo smješteno desetak kilometara od Sinja, u improvizirani logor, zapravo staju. Namjeravali su ih pod okriljem noći odvesti u planinu Kamešnicu, likvidirati ih i njihova tijela baciti u Husinu jamu, gdje su već po tradiciji u ovom kraju bacani nepodobni ljudi u ratna vremena.
Tako bi vjerojatno i bilo da se u priču nije umiješao Viro koji je, da podsjetimo, bio utemeljitelj i predsjednik sinjskog HDZ-a te časnik za sigurnost 2. bojne 4. brigade ZNG-a. Toga 25. kolovoza bio je u Vrlici, otkud je naglo odjurio, pokazalo se kasnije, u Gljev kako bi oslobodio zarobljene ljude, čiji je jedini krimen bilo krivo ime i prezime, a onom jedinom Hrvatu valjda pogrešno političko uvjerenje. On je kasnije anonimno ispričao za medije kako su ga odveli od kuće, prijetili mu i maltretirali ga tvrdeći da radi za KOS. "Negdje iza podneva ispred kuće se zaustavio automobil. Nakon kraće prepirke, stražari su otvorili vrata. Ušla su četvorica pripadnika 4. brigade ZNG-a na čelu s Dušanom Virom. On se svima ispričao zbog ovog nemilog događaja, rekao da smo slobodni, da možemo ići svojim kućama te da se ovo više nikada neće ponoviti. Iz razgovora smo shvatili da hrvatske vojne i civilne vlasti nisu znale za ova uhićenja i zatvaranja, te da je to čin naoružanih paravojnih skupina", kazao je.
Priča na ovome nije stala. Nakon što je novinar Toni Paštar prije dvadeset godina napisao ovu priču, Viru je nazvao jedan od pripadnika te paravojne jedinice. Viro je tada bio pomoćnik ministra obrane Joze Radoša u vladi Ivice Račana, a pamtimo ga i kao glasnogovornika MORH-a i načelnika Političke uprave krajem devedesetih. Viro je, kako kaže, unatoč činjenici da je očekivao fizički sukob, ipak otišao na sastanak s njim. "Da smo bez tvoje intervencije tim ljudima krenuli oduzeti živote ja sigurno ne bih pucao prvi. Ali kada bi zapucali drugi, vjerojatno bih pucao i ja. Što bi se poslije toga sa mnom događalo, sam Bog zna. Hvala Bogu, nije se dogodilo zlo. Zahvaljujući tvojoj intervenciji ja sam danas normalan obiteljski čovjek, čiste savjesti, sa suprugom u skladnom braku imam četvero zdrave djece", pokajao se ovaj.
Sličnih događaja, bilježe svjedoci, bilo je još. Od teroriziranja sela u kojima su živjeli pripadnici srpske nacionalne manjine do pucanja ručnim raketnim bacačima na njih. Srećom, masovnih zločina nije bilo, ali su zato automobili i kuće Srba u ljeto te 1991. znali poletjeti u zrak.
Inicijativa da se nagradi Viru i fra Bilokapića hvale je vrijedna, s obzirom na to da su uradili puno na zaštiti srpskog manjinskog stanovništva u cetinskom kraju. Postavlja se, međutim, pitanje zašto u svemu ovome priča nije zaokružena. Zašto nisu javno objavljena imena onih koji su hapsili na svoju ruku? Kako je moguće da su ti "probisvijeti i kukavice koji su kokošarili na najnezaštićenijima", kako ih u intervjuu Nacionalu naziva Viro, i trideset godina nakon nemilog događaja i dalje nepoznati?
Na kraju krajeva, tko je uopće kriv da je u Sinju bila stvorena takva atmosfera da te usred bijela dana može iz kuće odvesti tko god je htio? I ne samo odvesti i zatvoriti, nego i gospodariti tuđim životima. Ako je za objavljivanje ove priče trebalo trideset godina, izgleda da ćemo na njen nastavak morati čekati barem još toliko.
