Ideja o europskoj kulturalnoj zajednici potpuno je strana klasno osviještenom proletarijatu. Kamen temeljac socijalizma u marksističkom smislu nije solidarnost Europe, nego Međunarodna solidarnost, koja obuhvaća sve kontinente, rase i narode. Međutim, niti jedna parcijalna solidarnost nije korak naprijed prema ostvarenju istinske internacionalnosti, nego upravo suprotno, njen neprijatelj, jedna dvosmislenost iza koje vreba grabežljiva pandža nacionalnog sukoba. Kao što smo se uvijek borili protiv pangermanizma, panslavizma i panamerikanizma kao reakcionarnih ideja, ne zanima nas ni ideja paneuropejstva.
Rosa Luxemburg, 1911.(2)
Danas u Europi vidimo presijecanje raznih međusobno povezanih kriza: kriza ljevice sada je udvostručena i pojačana krizom kapitalizma i Europske unije. Kriza alternativâ najdramatičnija je u slučaju socijalnog liberalizma, koji ide uz bok sa političkom ekonomijom koja štiti vrijednost novca (dug) po cijenu uništenja roba (mjere štednje). Izuzmemo li Grčku, riječ je o krizi radikalne ljevice, impotentnog promatrača jednolične smjene neoliberalnih stranaka na vlasti. Radikalnu su ljevicu ili zaobišli antipolitički društveni pokreti koji se bune upravo protiv te iste krize demokracije, ili nadjačali ekstremno desni ili nacionalistički masovni pokreti koji bijes javnosti usmjeravaju na režim štednje diljem Europske unije, ili pak EU prikazuju kao jedino rješenje za financijsku krizu nacije-države. Ovi problemi nisu novi, a bili su i predmetom opširne teorijske i političke debate. U ovom tekstu bih se htio fokusirati na jedan aspekt krize alternativâ, naime na neuspjeh u suočavanju sa nacionalnim pitanjem(ima) u središtu Ekonomske i monetarne unije (EMU). Pokazat ću kako je ova aporija simptomatična za interpelaciju ljevice kao političkog subjekta europskom ideologijom, što rezultira obratom u kojem kritika političke ekonomije preuzima formu svoje suprotnosti, dominantne ideologije tržišta, i postaje puka apolitička kritika.
Ako govorimo o imperijalizmu, onda je logično da moramo govoriti o nacionalnom pitanju, nacionalnom ugnjetavanju i narodnom suverenitetu, o pravu na samoopredjeljenje na europskoj periferiji i pograničnim područjima. Upravo je ovo ono čemu se euro-ljevica opire, posebice u slučaju Grčke u kojoj je pitanje 'izlaska iz Europe' od goruće važnosti
Carstvo koje se ne usuđuje izgovoriti svoje ime
Krenimo s nekim općim mjestima lijeve kritike, počevši od priznanja da je kriza Eurozone otkrila strukturne greške EMU-a. Najprije, to je bila monetarna unija kojoj je nedostajala fiskalna moć države, a time i mogućnosti za ekonomsku preraspodjelu. Financijski slom 2008. godine pokazao je u kojem opsegu nacionalne vlade još uvijek upravljaju ekonomskom politikom. Zbog njihovog spašavanja banaka financijska kriza spojila se s dužničkom krizom države, pa onda i krizom Eurozone. Drugo, desetljeće monetarne unije samo je istaknulo razlike između središnjih i perifernih ekonomija, budući da je njemački izvoz stvorio golem trgovački deficit kod slabije razvijenih zemalja na periferiji Eurozone, prisiljavajući ih da posuđuju novac od banaka u središtu kako bi pokrile ove deficite (3) - čime je potaknut neodrživi razvoj financiran dugom te stoga i financijska kriza Eurozone. Treće, režim štednje i tehnokratske vlade koje su nametnule institucije Trojke kako bi prisilile Jug da otplati dug banaka Sjevera nastavak je njemačke ekonomske hegemonije drugim sredstvima, dok daljnja integracija Europe, npr. fiskalni Pakt o stabilnosti, istodobno pojačava neoliberalne imperative unutar Eurozone izuzimajući mogućnost njihovog osporavanja unutar predstavničkih struktura na nivou nacionalne države.
Ali ako međunarodna integracija u kapitalizmu perpetuira prije nego li potkopava nejednak razvoj, onda slijedi da je EMU režim koji regulira unutar-kapitalističku konkurenciju koja ide u korist najjačim državama. EMU regulira imperijalističke odnose između dominantnih i perifernih ekonomija, ide u korist Njemačkoj i središtu, čijoj superiornosti u tehnološkoj konkurentnosti izravno pogoduje fiksni tečaj, a neizravno nemogućnost slabijih ekonomija da svoju konkurentnost povećaju devalvacijom i inflacijom. Dužnička kriza slabijih ekonomija pokazuje strukturni prijenos vrijednosti proizvođačima koji imaju bolji organski sastav kapitala. (4) Štoviše, EMU i euro su njemačkom kapitalizmu dali kandidata mnogo prihvatljivijeg od njemačke marke kao jedan oblik svjetskog novca, koji bi mogao ugroziti dolar kao rezervnu valutu, stvarajući platformu za projekciju EU kao svjetske imperijalne sile. Ali ako govorimo o imperijalizmu, onda je logično da moramo govoriti o nacionalnom pitanju, nacionalnom ugnjetavanju i narodnom suverenitetu, o pravu na samoopredjeljenje na europskoj periferiji i pograničnim područjima. Upravo je ovo ono čemu se euro-ljevica opire, posebice u slučaju Grčke u kojoj je pitanje ‘izlaska iz Europe’ od goruće važnosti.
Zašto? Teoretičari ljevice i desnice pozdravljaju nezaustavljivo propadanje nacije-države u eri globalizacije u trenutku kada su njene regulatorne kapacitete strukturno potkopali globalni akteri kao što su transnacionalne kompanije i međunarodne organizacije. Vijesti o smrti nacije-države na ljevici su uvijek bile pretjerane. Od Marxova proročanstva u Komunističkom manifestu o svjetskom tržištu koje je ‘dalo kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja’, svijetu u kojem ‘nacionalni antagonizmi i suprotnosti naroda sve više iščezavaju’, do objave Luxemburgove i Trockog o povijesnoj zastarjelosti nacije-države uoči 1914. godine; pa sve do otkrića neteritorijalnog globalnog Imperija Hardta i Negrija.(5) Jednako tako ove su ideje i osporene na ljevici. Globalizacija ovdje nastaje iz ekspanzionističke tendencije intrinsične kapitalizmu, a to je i politika koju najmoćnije države namjerno implementiraju. Otuda smo u proteklom desetljeću vidjeli oživljavanje rasprava o imperijalizmu u njegovim ekonomskim, političkim i kulturalnim formama, izazvanim činjenicom da je američki imperij proglasio globalno izvanredno stanje.
Za EU se smatra da je drugačija. Perry Anderson je naglasio na koje načine se EU prikazuje kao nova i benigna forma moći, kao normativna moć koja prevladava nacionalne antagonizme i kao politička sila koja promiče liberalni oblik globalizacije koji je, suprotno Sjedinjenim Državama, karakteriziran upotrebom ‘soft power (meke moći)’, a posebice vrijednostima (demokracijom, ljudskim pravima i društvenom solidarnošću).(6) Dok Anderson govori o ‘neograničenom narcizmu’ EU-a, ustvari je riječ o onome što je Stathis Kouvélakis nazvao ‘europska ideologija’.(7) Riječima Jürgena Habermasa, EU se smatra ‘postnacionalnom konstelacijom’.(8) Mit o njenome porijeklu predstavlja narativ o europskim narodima traumatiziranim barbarstvom Drugog svjetskog rata, koji svoje suverenitete ujedinjuju kako bi stvorili nadnacionalnu zajednicu u kojoj će nacionalno suparništvo i rat biti zauvijek zabranjeni. Zbog toga Etienne Balibar tvrdi kako je integracija Europe podrazumijevala ‘transformaciju Europe u postnacionalni entitet unutar zadanih granica, uz suradnju raznih država-nacija, koje su dijelile zajedničku povijest, nesumnjivo složenu i konfliktnu, a koje su se ipak mogle ujediniti oko određene ideje. To nije bio projekt potiskivanja konstituirajućih nacija, nego ograničenja njihova suvereniteta u ime veće solidarnosti i međuovisnosti.’(9)
Europsko spašavanje nacije-države
A upravo su imperijalističke i nacionalne podjele i sukobi bili osnova EU integracija od njihovog rođenja. Prvi pokreti u smjeru integracija, koji su 1957. rezultirali Rimskim sporazumom, proizašli su iz opsesije Francuske da moć Njemačke nakon Drugog svjetskog rata ograniči čvršćim savezništvom, želje Zapadne Njemačke da se opet uključi u sustav moći i ostavi otvorenom mogućnost za ponovno ujedinjenje, i želje Amerike da Europa bude stabilna vojarna u Hladnom ratu (10). Dakle, kao što je tvrdio Alan Milward, veliki historičar porijekla EEZ-a (Europske ekonomske zajednice) daleko od prevazilaženja nacionalnih konflikta, Zajdenica im je dala novi oblik i dašak života, budući da su beneficije ekonomske integracije omogućile ‘spašavanje država-nacija’ uništenih ratom i okupacijom.(11) To im je omogućilo da zadrže svoje ambicije Velikih Moći unutar međunarodnog državnog sustava kojim su dominirale suparničke imperijalističke supermoći (SAD i SSSR), i da prežive pobunu i neovisnost svojih kolonija.
Upravo su imperijalističke i nacionalne podjele i sukobi bili osnova EU integracija od njihovog rođenja. Prvi pokreti u smjeru integracija proizašli su iz opsesije Francuske da moć Njemačke nakon Drugog svjetskog rata ograniči čvršćim savezništvom, želje Zapadne Njemačke da se opet uključi u sustav moći i ostavi otvorenom mogućnost za ponovno ujedinjenje, i želje Amerike da Europa bude stabilna vojarna u Hladnom ratu
Ne tako davno, ugovor iz Maastritchta 1992. godine koji je postavio temelje EMU-a, predstavljao je kompromis između francuskih i njemačkih interesa. Glavni cilj Francuske bio je da neformalnu moć njemačke Bundesbanke u određivanju kamatne stope u Europi preuzme središnje monetarno tijelo, Europska središnja banka (ESB), koja više ne bi protežirala njemačke interese. Njemačka je na monetarnu uniju pristala kako bi politički osigurala svoje ujedinjenje, te na temelju zajamčenog fiksnog tečaja i neovisnosti ESB-a. Bilo bi točnije reći da je logika EU-a uvijek bila prevladavanje slabosti pojedinačnih država kako bi im, udruživanjem suvereniteta omogućila da igraju svjetsku ulogu kroz okvir EU-a. Istodobno, EMU je režim koji regulira kapitalističku konkurenciju, koja ide na ruku najjačim državama-nacijama. Europska ideologija stvorila je okvir unutar kojeg se suparnički nacionalistički i imperijalistički interesi država-nacija, te nacionalnih i multinacionalnih kompanija mogu izraziti kao borbe oko različitih projekata za integraciju Europe.
Sada bi trebalo biti jasno da, uprkos napadima kojima je ideologija globalizacije bila izložena u proteklom desetljeću, njen mirotvoran, kozmopolitski utopizam slobodnog tržišta naprosto je prenesen na EU, koju se veliča kao pacifističku, nadnacionalnu trgovinsku zajednicu. Kao i na primjeru globalizacije, jedna struja marksističkih autora sustavno je predstavila teleologiju europske ekonomske integracije, koja vodi prema političkom ujedinjenju u multinacionalnoj državi: od proročanstva Ernesta Mandela iz 1968. godine kako će uspon američkih multinacionalnih kompanija izazvati sličnu koncentraciju u EEZ-u, što će zauzvrat zahtijevati da se formira kao multinacionalna država kako bi odgovorila na ‘američki izazov’, do ‘Amsterdamske škole’ za koju je EMU izraz interesa ‘transnacionalne kapitalističke klase’, čije moćne lobističke skupine upravljaju legislativnim radom Europske komisije.(12)
Kant plus Hegel, ili europska ideologija
Takve teleologije samo su ekonomističke varijacije europske nacionalističke ideologije, koju možemo opisati kao kombinaciju telosa, projekta i kontinuiteta. Mit o europskom porijeklu utemeljuje telos postnacionalne zajednice u kojoj se građanstvo i nacionalnost, ujedinjeni u modernoj državi-naciji progresivno udaljavaju jedno od drugog; posebni projekti i modeli europske integracije pokušavaju ostvariti konačnost onoga što europski političari i Ulrich Beck neumorno nazivaju ‘europskom zajednicom sudbine’(13); dok onda i telos i projekt otjelovljuju zajedničku supstanciju odnosno esenciju, kontinuitet europskih vrijednosti i kulture, Balibarovo načelo ‘equaliberté’ ili Žižekovo ‘progresivno europsko i kršćansko naslijeđe’.(14)
Naravno da čak i najdobronamjerniji zagovornici kozmopolitskog građanstva, kao što su Habermas, Beck (15) i Balibar, moraju vidjeti bezdan koji stoji između telosa i sadašnjeg stanja svari u EU sa kojim smo ovu raspravu započeli– monetarna, a ne politička integracija, nejednakost između nacija, strukturni demokratski deficit. Suprotnost se prevladava iz dva komplementarna, ali formalno suprotna smjera. Na prvom primjeru, postnacionalno funkcionira kao Kantov ‘regulatorni ideal’ koji zasniva ‘kategorički imperativ’ djelovanja u smjeru integracije.(16) U slučaju Habermasa, bezdan između ‘normi’ i ‘činjenica’ premošćen je faktičkim anticipiranjem kozmopolitskog zakona, čiji su primjer sudska prava pojedinaca na koja se mogu pozvati protiv nacije-države, a koja utjelovljuju regulatorni ideal.(17) S druge strane, ako se ratni stroj okrenut prema narodima Europe čini kao malo izgledan avatar ideala vječnog mira, onda umjesto Kanta imamo Hegela, umjesto norme cilj. Teleologija postnacionalne izgradnje- ovdje eksplicitno za Ulricha Becka- (18) je dijalektički proces koji posredstvom ‘lukavstva uma’ podrazumijeva ostvarenje izvorne svrhe, progres svijesti o slobodi. Prijelaz sa činjenica na norme, sa normi na konačnosti i natrag u začaranom krugu, konstitutivni je element europske ideologije a funkcionira kako bi alternative izvan njene episteme učinio nemislivim, odnosno (iz)van konteksta EU i EMU.
Habermas je glasovito upozorio Francuze kako će ‘posljedice odbijanja [antidemokratskog, neoliberalnog Europskog ustava] biti katastrofalne: za proces ujedinjenja, kojemu trebamo biti zahvalni jer više od pola stoljeća živimo u razdoblju mira, u sreći koju naš kontinent dosad nikad nije imao’.(19) Referirajući na regulatorni ideal vječnog mira, Ustav je proglasio za ‘iskreni kompromis’, transformirajući norme u činjenice, noćnu moru nesputanog ‘ultra-liberalnog’ kapitalizma u ‘jedinu održivu i konkurentnu alternativu noćnoj mori nesputanog ‘ultraliberalnog’ kapitalizma’.(20) Sa druge strane je Balibar, koji se protivio Ustavu, radosno pozdravio ‘debatu koja će dovesti do transformacije samog pojma ‘ustava’, ili novo razdoblje pravno-političke znanosti’.(21) Monolog u kojem se volja naroda iznova izokretala te je naposljetku zaobiđena Lisabonskim ugovorom, transfiguriran je kao trenutak u teleologiji ‘transnacionalnog državljanstva’.
Stoga ne iznenađuje da je iz perspektive europske ideologije jedini moguć odgovor na današnju krizu zahtjev za daljnjom i još demokratičnijom političkom integracijom, kako bi se regulatorni ideal reafirmirao protiv stvarnosti: dominacije nad perifernim nacijama, rata kapitala protiv naroda i mekog državnog udara protiv predstavničke demokracije. Ovakav je pristup zajednički i europskoj ljevici - povezuje potpuno drugačije mislioce, kao što su Habermas, Balibar, Catherine Samary, Walter Baier, Michel Husson i Yanis Varoufakis - i (neo)liberalnom političkom centru.(22) U kontekstu europske ideologije bilo koji raskid sa EU, a u nekim slučajevima i kršenja EU sporazuma unaprijed se osuđuju kao iracionalna, populistička i nacionalistička, dok je raspad EU nezamisliv bez povratka u fašizam i rat. Nacionalistička konkurencija i imperijalistički odnosi dominacije upisani u EMU ovdje su izbrisani i pretvoreni u svoju suprotnost. Pojam nacionalizam rezerviran je onda za sve što iskorištava kontingentne narodne frustracije ili faktička ograničenja integracije – rasističke pokrete, obranu nacionalnog suvereniteta, separatizam. Na ovaj način i neo-kolonijalni protektorat uspostavljen nad periferijom i borba protiv njega postaju izjednačeni i podjednako reakcionarni. Između normi i činjenica ne postoji pravo na narodni suverenitet i nacionalno samoodređenje unutar postnacionalnog zatvora.
Izvan ‘zajedničkog europskog doma’, intelektualci ljevice upozoravaju ili ustvari prijete da će se narodi utopiti u brzacima globalizacije, ali ako uspiju održati se na životu, možda će imati priliku da utječu na geopolitičku moć kako bi promijenili pravila globalizacije.(23) Vratili smo se u punom krugu mesijanskoj viziji EU koja sebe vidi kao političku silu koja svijetu donosi vrijednosti ljudskih prava i društvene solidarnosti. Europska se integracija uzima kao premisa dugo očekivanog ujedinjenja čitavog svijeta, kao povlašteno sredstvo afirmacije pripadanja svih zajedničkoj čovječnosti, koje je u načelu neograničeno rastezljivo na sve demokratske države koje danas stoje na pragu čovječanstva. To je ideologija europskog imperija koji ukorak s NATO-om nastavlja širenje do ukrajinskih granica s Rusijom, u kojem nacionalističke podjele slijede imperijalističke sukobe, a masovna nezaposlenost i građanski rat slijede širenje miroljubive zajednice društvene solidarnosti.
Izmišljanje europske nacije
Drugim riječima, europejstvo je imperijalistička i nacionalistička ideologija, usporediva s ‘velikom nacijom’ napoleonske Francuske, ili ‘manifestnom sudbinom’ SAD-a. Ironično, elementi konstitutivni za europsku ideologiju - oni telosa, projekta i kontinuiteta - centralni su za Balibarovu teoriju ‘fiktivnog etniciteta’, ‘nacije forme’- usporedivi sa ‘zamišljenim zajednicama’ Benedicta Andersona i ‘izmišljanjem tradicije’ Hobsbawma - neodvojivi od nejednakog razvoja kapitalističkog načina proizvodnje.(24) Mit o porijeklu utemeljuje linearnu teleologiju u kojoj se kontingentna, prednacionalna prošlost pretvara u narativ nacionalnog buđenja i utemeljuje kontingentne projekte izgradnje nacije, koji se prikazuju kao motor i okvir vječne nacionalne esencije, kao karakter i duh (današnjim žargonom bismo rekli identitet). Naravno, europska nacija još uvijek ne postoji, nju tek treba konstruirati kao konačnost integracije. Ilustrirajući Gellnerovu funkcionalističku teoriju nacionalizma, ovdje ‘nacionalizam utjelovljuje nacije, a ne obrnuto’.(25) Za sad, europejstvo je uglavnom ideologija koja integrira vladajuće klase EU-a i omogućava normativni i diskurzivni okvir u kojem se konkurentni nacionalistički interesi i projekti mogu artikulirati, a neukrotive tenzije usmjeriti ka imperijalističkom ili institucionalnom ekspanzionizmu. Kad govorimo o Europi, onda ustvari govorimo o naciji.
Pojam nacionalizam rezerviran je onda za sve što iskorištava kontingentne narodne frustracije ili faktička ograničenja integracije – rasističke pokrete, obranu nacionalnog suvereniteta, separatizam. Na ovaj način i neo-kolonijalni protektorat uspostavljen nad periferijom i borba protiv njega postaju izjednačeni i podjednako reakcionarni
Značajno je to da je paneuropska rasprava o značenju europskog identiteta pratila EMU. Europa se kao geografski izraz naširoko počinje upotrebljavati tek sa razvojem granica suvereniteta, odnosno s razvojem europske nacije-države. Stoga, govoriti o europskom identitetu znači predstaviti nacionalistički narativ smišljen da narodu omogući da zaboravi što se zaista dogodilo (npr. dva imperijalistička svjetska rata i kolonijalne i rasne genocide proizašle iz furija nacionalizma velikih Sila) i da se sjeti onog što se nikad nije dogodilo, a to je moralno poticajno ‘izmišljanje tradicije’ o ‘europskim vrijednostima’.(26) Riječima Ernesta Renana, ‘zaborav, a čak bih rekao i historijska pogreška su esencijalni faktor pri stvaranju nacije.’(27)
Europske vrijednosti naravno ne uključuju vrijednosti islamske i drugih civilizacija, obilježenih kao neeuropskih, a ovo rasističko isključivanje je sredstvo za unutrašnju podjelu stanovništva na građane Tvrđave Europe i imigrantske Druge; što će reći da je to sredstvo kojim se kroz institucionalne prakse vrši rasna stratifikacija EU radne snage koja se prisiljava na kompetitivnost na svjetskoj razini, proizvodeći konkurenciju među radnicima različitih vještina i životnih standarda, dijeleći ih na privilegirane i na one koji vrijedno rade, na one koji su zaslužili da budu siromašni i one koji nisu, na urođene i strana tijela.(28) Takve vrijednosti također legitimiraju i imperijalističku ‘vokaciju’ EU. Od Iraka do Balkana, otpor europskom ekspanzionizmu odbacuje se kao iracionalano, predmoderno i nacionalističko odbacivanje univerzalnih vrijednosti europske modernosti. Kako primjećuje G. M. Tamás, kulturalne vrijednosti pripadaju identitetu, pa za razliku od načela ne podliježu kritičkoj raspravi. Zaokret od načela ka vrijednostima nije slučajan, budući da vladarima Europe ni na kraj pameti nije proširenje načela europskog građanstva, načela koja se mogu utemeljiti samo na reprezentativnoj demokraciji i odgovornosti europske izvršne vlasti izabranoj federalnoj legislaturi. Europske vrijednosti funkcioniraju kao zamjena za odsustvo narodnog suvereniteta i na razini nacionalne države i EU.
Izmišljanje europskog identiteta funkcionira i kao zamjena za nepostojeće europkso građanstvo. Apokrifnu bilješku Jeana Monneta, arhitekta europske zajednice - da je program integracije uistinu trebao započeti sa kulturom - ritualno zazivaju oni koji su zabrinuti zbog nesposobnosti Unije da inspirira narodnu odanost ili bilo kakvu stvarnu identifikaciju. Renan bi se složio da ‘jedan Zollverein’ nije domovina.’(29) Poput svojih prethodnika iz 19. stoljeća, današnja se europska inteligencija (uključujući i onu na ljevici) poziva da konstruira narativ koji opravdava porijeklo Unije, njen kontinuitet i telos, to jest da izgradi europsku naciju. Kao što Jan-Werner Müller primjećuje ‘supranacionalizam je još uvijek nacionalizam; nacija nazvana Europa je još uvijek nacija”.(30)
Novi europski demos je osmišljen kako bi premjestio stvarnu podjelu unutar i između nacija na imaginarno i apstraktno jedinstvo nepostojeće europske države. Kao što je mladi Marx predvidjeo u svojoj Kritici Hegelove filozofije prava, politička zajednica konstituirana birokratskom nacijom-državom je puka ‘zamišljena zajednica’, bespomoćna i nestvarna, izokrenuti izraz otuđene društvene stvarnosti. Kao takva, ona je forma dominacije državne birokracije nad civilnim društvom, to jest savez nacionalnih država i institucija europske zajednice, koje se kao hegelijanska ‘univerzalna klasa’ pojavljuju upravo kako bi očuvale ‘partikularne interese’ privatnog vlasništva. Proklamacija europskog demosa ili identiteta je mistificirani ideološki izraz deklaracije neovisnosti neizabrane državne birokracije i službenika europske zajednice, koji su lišeni veze sa narodnim utjecajem ili osporavanjem koje dolazi iz nacionalnih predstavničkih struktura.
Vratimo se našoj temi i upitajmo se kako objasniti priklanjanje europskih ljevičara imperijalističkoj i nacionalističkoj ideologiji koja poriče pravo na samoopredjeljenje i legitimira dominaciju nad nacijama na periferiji i pograničnim područjima imperija?
Staro vino u novim bocama, ili od austro-marksizma do euro-marksizma
Glavni oblik ljevičarske varijante ove ideologije je ekonomizam koji nazivamo ‘euromarksizam’, nazvan po slavnoj austromarksističkoj školi mišljenja koju su predvodili Victor Adler, Otto Bauer, Karl Renner, Rudolf Hilferding i Max Adler, vodeći članovi Socijal-demokratske radničke stranke Austrije u vrijeme posljednjih desetljeća Austro-Ugarske monarhije i Prve austrijske Republike (1918–1934). Euromarksizam (kao i njegovog prethodnika) karakterizira vjerovanje u progresivnu narav velikih ekonomskih entiteta, za koje se smatra da povezuju kolektivnog radnika i odvajaju naciju od države, kulturu od politike. Austromarksisti su smatrali da što je kapitalistički razvoj dublji a teren kapitalističkog razvoja prostraniji, to će temelji za podruštvljenje proizvodnih snaga biti širi te će brže sazrijeti uvjeti za društvenu revoluciju. Zbog toga je misija austromarksista bila da cjelovitost multinacionalnog Habsburškog Carstva kao platforme za socijalističku transformaciju očuvaju od nacionalističkih sukoba koji su prijetili njegovim uništenjem. Nepomirljivo se protiveći pravu na samoodređenje ugnjetavanih ne-njemačkih i ne-mađarskih naroda carstva, austromarksizam ih je nastojao umiriti s vizijom demokratske federacije nacija utemeljne na etničkim teritorijima, koje uživaju kulturalno -jezičnu autonomiju.(31) Kao što je Karl Kautsky primijetio, ‘Austrijska socijalna demokracija se izjašnjava za onu politiku koja održava državu, i bori se protiv svega što omogućava njen raspad’(32) Za vrijeme habsburške aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine pozicija austrijske socijal-demokracije pokazuje na koji način je njeno poistovjećivanje s teritorijalnim integritetom Habsburškog Carstva i odbijanje prava na nacionalno samoopredjeljenje potpomoglo imperijalističke ambicije vladajuće habsburške klase. Tvrdnju Otta Bauera da bi fragmentirane i podijeljene baklanske nacije nacionalno ujedinjenje u okviru Austro-Ugarske mogle postići njegovom politikom o nacionalnoj i kulturalnoj autonomiji slijedila je ‘austrijska ideja’ koja je uoči 1914. potaknula Drang nach Osten austrijskog carstva.(33)
Imajući sve u vidu - primjerice osnovne strukturne razlike između EU i Habsburškog Carstva - postoje zapanjujuće sličnost između austro i euro marksizma. Prvo, za New Left Review, u vrijeme njene filotrockističke faze 1970ih godina, integracija Europe je ostavljala iza sebe političku formu nacije-države i njenu prateću nacionalističku ideologiju, stvarajući materijalne osnove za proleterski internacionalizam i jedinstvenu europsku radničku klasu.(34) U toj teleologiji, zajedničko tržište bilo je napredno premda kontradiktorno, poput ostalih obilježja buržoaskog društva, kao što je slobodna trgovina, koju je Marx odobravao zato što ona ‘razbija stare nacionalnosti, a antagonizam proletarijata i buržoazije dovodi do usijanja’.(35) To je u biti osnova na kojoj današnja europska ljevica podržava kapitalističke sjedinjene europske države. Takva pozicija zaboravlja da međunarodna integracija pod kapitalizmom perpetuira, prije nego što potkopava nejednak razvoj, a time reproducira imperijalistički sustav nacije-države i nacionalističke borbe. Socijalistički internacionalizam nije nastavak ovog procesa, nego raskid sa njim. Riječima Marxa: ‘Nazvati kozmopolitsku eksploataciju univerzalnim bratstvom je ideja koja je mogla nastati samo u glavi buržoazije… Ako slobodni trgovci ne mogu shvatiti kako se jedna nacija može obogatiti na račun druge, onda se ne moramo čuditi, jer ta ista gospoda odbijaju shvatiti i kako se unutar jedne zemlje jedna klasa može obogatiti na račun druge.’(36)
Drugo, euromarksisti baš kao i njihovi prethodnici austromarksisti, vjeruju da bi regionalna koncentracija moći kroz ekonomske procese integracije - ako bi ljevica ikada preuzela uzde - mogla otvoriti prostor za koordinirani kontinentalni put u socijalizam. Ernst Mandel je formulirao ekonomističke pretpostavke i reformističkih i revolucionarnih verzija ove strategije. Dakle, ‘uzimajući u obzir da kapital još uvijek nije formirao učinkovitu Europsku uniju i još nije uspostavio moćnu europsku izvršnu vlast koja ima stvarnu državnu moć’, područje za svaki prijenos vlasti i dalje će biti nacionalno.(37) Za autore poput Negrija i teoretičare europskog konstituentnog procesa, ovaj je stadij dosegnut, a reforma se može ostvariti samo u kontekstu nadnacionalnih institucija EU.(38) Međutim, taj prostor zapravo ne postoji.
Kao što pokazuju radovi Perrya Andersona, Stathisa Kouvélakisa, Cédrica Duranda i Costasa Lapavitsasa, to da ovaj prostor ne postoji znači ne ignorirati činjenicu da su institucije Unije osmišljene kao antidemokratske, da predstavljaju tvrđave međusobno preklopljenih struktura koje stoje visoko iznad svih predstavničkih tijela, da nameću neoliberalnu logiku koja je upisana u njihove povelje.(39) Na nacionalnoj razini ustvari ne samo da se kriza koncentrira, nego se tu njome i upravlja zbog slabe fiskalne, financijske i političke integracije. Stoga, tvrdi Cédric Durand ‘dok na papiru ništa od ovoga nije nemoguće, ova [europejska] perspektiva kojoj je potrebno vrijeme da se učvrsti, što velika previranja danas ne dopuštaju, ne može izbjeći raskid sa stvarno postojećim institucionalnim okvirima Europe’.(40) S druge strane, Syrizino odbijanje memoranduma Trojke moglo bi, ukoliko se sprovede, predstavljati raskid sa tiranijom financijskih tržišta nad javnim financijama, a time i EMU-om. Štoviše, nacionalni raskid u najslabijoj kariki u lancu izazvao bi domino efekt širom Europe, dovodeći u pitanje ‘la pensée unique’ i tvrđavu EU-a, otvarajući time razdoblje u kojem bi ideja o ‘drugoj Europi’ bila više od pukog priželjkivanja.
Izmišljanje europskog identiteta funkcionira i kao zamjena za nepostojeće europkso građanstvo. Apokrifnu bilješku Jeana Monneta, arhitekta europske zajednice - da je program integracije uistinu trebao započeti sa kulturom - ritualno zazivaju oni koji su zabrinuti zbog nesposobnosti Unije da inspirira narodnu odanost ili bilo kakvu stvarnu identifikaciju
Treće, podrška integraciji Europe na ljevici funkcionira kao svojevrsni ideološki nadomjestak, po defaultu Veliki projekt, zato jer se čini da je sovjetsko iskustvo navodno diskvalificiralo socijalizam. Ali, poistovjećivanje s EU nužno vodi prilagođavanju sa EU institucijama i europskom ideologijom, odnosno teritorijalno-političkim statusom quo europskog kapitalizma. Progresivne se alternative onda neprestano žrtvuju zbog održavanja neoliberalnog, antidemokratskog i antinarodnog imperija - golemo ublažavanje koje danas vidimo na primjeru Syrize - ili općenitije zbog obrane eura kojoj pribjegavaju europske lijeve stranake. Uzmimo primjerice odluku Stranke europske ljevice da izađe na europske izbore 2014. sa zajedničkim programom koji u prvi plan stavlja odbijanje memoranduma sa EU-om. Takav program je u kontradikciji sa strategijom koja reformu EU institucija ili političku ekonomiju EMU-a vidi kao jedini, ili čak primarni nivo na kojemu se može dogoditi raskid sa neo-liberalizmom.
Dolazimo do možda najsingularnijeg od svih paradoksa. Frederic Jameson je 2003. godine rekao da je jednostavnije zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.(41) Nakon velike recesije, europskoj je ljevici ipak jednostavnije zamisliti kraj kapitalizma nego kraj Europske unije. Dijalektički, ovo implicira sljedeću inverziju: ukidanje kapitalizma može se zamisliti samo u kontekstu EMU. Logički je ovo isto kao i poziv na ukidanje kapitalizma, ali ne i eura! Ili, kao što bi rekao Derrida, i sami okvir je dio uokvirenog sadržaja.(42)
Četvrto, euromarksizam kao ideologija očuvanja države ne može niti teorijski shvatiti nacionalno pitanje(a) niti zauzeti dosljedno internacionalističku poziciju o njima. Austromarksisti su nacionalno pitanje pokušali riješiti razdvajanjem kulture i politike. Baureova definicija nacije kao ‘kulturne zajednice’ implicitno je razdvojila ono što je država-nacija ujedinila – građanstvo, nacionalnost i suverenitet.(43) Tretirajući nacionalizam naprosto kao stvar kulturnog identiteta, Bauer je uklonio esencijalno političko pitanje: pravo svake nacije na odcjepljenje i konstituiranje neovisne države. Lenjin mu je proturiječio rekavši da ’ ‘autonomna nacija’ ne uživa jednaka prava kao i ‘suverena nacija’ ’ i da je to moguće ignorirati samo ako se ‘poput naših starih ekonomista tvrdoglavo izbjegavamo analizu političkih pojmova i kategorija’.(44) Odbijajući sve pokušaje da nacionalno pitanje svede na ekonomsku ili kulturalnu dimenziju, Lenjin je tvrdio da ono ‘u cjelini i isključivo pripada području političke demokracije’.(45) Demokracija i internacionalističko jedinstvo ugnjetenih ovise o priznavanju prava nacijâ na samoodređenje do odcjepljenja. Najprije, upravo zato jer sloboda da se odcijepi čini mogućom slobodnu i voluntarnu uniju, udruživanje, i zbližavanje među nacijama; i posljedično, zato što je samo ukoliko radnički pokret dominantne nacije prizna pravo na samoodređenje nacije nad kojom se dominira, moguće prevazići mržnju i sumnju potlačenih, i stvoriti temelj za zajedničku borbu radnika dvije države - protiv buržoazije.
Nasuprot ovome, za euromarksizam, put prema ekonomskoj i političkoj integraciji jeste pokušaj razdvajanja politike od kulture, građanstva od nacionalnosti. Pravo na samoodređenje shvaćeno je kao korak natrag u svijet sukoba kapitalističkih država-nacija. Budući da je EU napredni nadnacionalan projekt, onda se njen teritorijalni integritet mora očuvati. Nacije će dobiti punu kulturalnu ili personalnu autonomiju, ili regionalnu autonomiju prema načelu supsidijarnosti. Čak i argumenti secesionističkih pokreta poput onih u Škotskoj, Kataloniji ili Flandriji mogu biti pozdravljeni dobrodošlicom. Jer, pravo na samo-određenje se može ispoljiti unutar imperija EU-a, ali nikada protiv njega. Iz te perspektive razlika između opresorskih i opresiranih nacija, odnosno dominantnih i dominiranih nacija postaje beznačajna. Europejstvo danas znači euronacionalizam, koji u biti blokira bilo kakvu internacionalističku alternativu, nešto što neokantovski kozmopolitizam euromarksizma ne može prikriti.
Europske integracije ili Balkanska federacija?
U svojoj post-jugoslovenskoj varijanti, euromarksizam se mora nužno prilagoditi ekspanziji europskog imperija. Tako su u slučaju hrvatskog referenduma o pristupanju EU, unatoč protivljenju ulasku, neki na ljevici (sa liberalima) tvrdili da će EU donijeti vladavinu prava i općenito pacificirati Balkan. U tajnovitom ponavljanju argumenata Otta Bauera implicira se da se balkansko nacionalno pitanje može riješiti jedino unutar europske imperije. Stoga Latinka Perović prizivajući ideju ‘kulturne misije’ u cilju civiliziranja Balkana, tvrdi da je, ‘u evropskom putu…u vrednosnom smislu, imajući u vidu pre svega prosvetiteljstvo, moguća zajednička perspektiva balkanskih i južnoslovenskih naroda”.(46)
Ili se mehanički vjeruje da, budući je kapitalistička integracija transcendirala državu-naciju, borba za socijalizam sada mora postati ‘europska’.(47) Marginalna svuda osim u Sloveniji, post-jugoslovenska ljevica sada uvelike poziva na Sjedinjene Socijalističke Države Europe. Na ovaj način ulazak u EU apsurdno postaje preduvjet za socijalističku transformaciju, tj. prostor brisanja reprezentativne demokracije, a autonomizam neoliberalizma postaje ‘ne-mjesto, nigdina’ (utopija) socijalističke politike.(48) Ideja da EU imperij mora biti očuvan kako bi se reformirao vodi do odbijanja prava na samoopredjeljenje. Ta ideja znači prilagođavanje regionalno-teritorijalnom i političkom statusu quo.
Balkan je i dalje podijeljen iznutra a dominiran izvana. Sistem euro-atlanskih neo-kolonijalnih protektorata (Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija) i dalje je gromobran nacionalističkih sukoba i suparništva velikih sila – SAD-a, EU-a i/protiv Rusije. Od 1970-ih regionalna ekonomska integracija najprije sa EEZ-om a sada i EU-om je u formi ovisne akumulacije, ekonomije duga utemeljene na uvozu stranog kapitala, deindustrijalizacije i izvoza radne snage.(49) Posmatramo li ga kao cjelinu, imperijalistički regionalni okvir blokira bilo kakvo rješenje nacionalističkih sukoba i nameće istu ekonomiju duga i mjera štednje kao i u periferiji Eurozone.(50) Drugim riječima, ljevica se suočava sa nizom urgentnih nacionalnih pitanja: od problema dužničke krize do pitanja nacionalnog oslobođenja i samoodređenja.(51)
U post-jugoslavenskoj varijanti euromarksizma nacionalno je pitanje izbrisano, imperijalna dominacija se ignorira, a sve što je ostalo jeste apolitični kriticizam. Drugim riječima, problem je u tome što post-jugoslovenska ljevica ne prepoznaje da u regiji postoje nacionalna pitanja. Ponekad je razlog ovome to što post-yu ljevica smatra da su ‘nacije i njihovi problemi briga buržoazije i da nemaju ništa sa radničko klasom’ - da upotrijebimo jednu od formula marksizma Druge internacionale.(52) Ona nacionalizmu suprotstavlja čistu klasnu borbu protiv neoliberalizma. U slučaju Makedonije, Artan Sadiku je nedavno pozvao na ozbiljno preispitivanje lijevih političkih perspektiva, budući da su široko prihvaćeno stajalište kako će socijalno pitanje neizbježno potisnuti nacionalne podjele osporili nacionalistički sukobi, koji bi ubrzo mogli ‘dovesti u pitanje Makedoniju kao državu’.(53) Ekonomistički marksizam po sebi nema odgovor na nacionalna pitanja, budući da ne uspijeva shvatiti njihovu specifičnost kao politička pitanja. Ekonomistički marksizam je oblik depolitizacije koji odražava oblik tehnokratske ideologije o vladavini tržišta karakteristične za neoliberalizam. Na ovaj način kritika političke ekonomije više nije kritika Bürgerliche Gesellschaft i njegovih formi privida, nego zadobija formu svoje suprotnosti, dominantne tržišne ideologije, formu razdvajanja ekonomije od politike pod kapitalizmom, i postaje prosto apolitični kriticizam.
I nije li to upravo ono što je Lenjin nazivao ekonomizmom? Lenjin se oštro protivio svakom pokušaju svođenja politike na borbu između radnika i kapitalista, jer je to značilo ‘spuštanje nivoa mnogostrane političke djelatnosti proletarijata”.(54) Kao i Marx, on je odbacivao ono što je Daniel Bensaїd nazvao ‘iluzija društvenog”, redukciju politike na ekonomiju, ograničavanje univerzalnog značaja borbe između radničke klase i celokupne kapitalističke klase, na nivou cjeline kapitalističkog sustava.(55) Ovakav pristup, koji reflektira formalnu separaciju ekonomije i politike pod kapitalizmom može rezultirati samo prepuštanjem političke hegemonije ideološkim državnim aparatima čija je funkcija da stvarne podjele u civilnom društvu premjesti na imaginarno i apstraktno nacionalno jedinstvo kapitalističke nacije-države kao otjelovljenja apstraktno univerzalnog. Sve to kako bi univerzalnost projekta oslobođenja čovečanstva sveo na politiku interesnih grupa koje treba pomiriti sa višim ‘nacionalnim interesima’.
Dolazimo do možda najsingularnijeg od svih paradoksa. Frederic Jameson je 2003. godine rekao da je jednostavnije zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Nakon velike recesije, europskoj je ljevici ipak jednostavnije zamisliti kraj kapitalizma nego kraj Europske unije
Ukoliko problem ovisnosti o EU ne shvatimo kao problem ekonomskog, političkog i nacionalnog samoodređenja, onda ćemo, čini se, vidjeti kako se socijalni pokreti izokreću kako bi postali nacionalistička podrška EU integraciji i moralnoj reformi kroz tržišnu disciplinu, kao što je slučaj u ukrajinskom Euro-Majdanu 2013-14. Primjerice, u Bosni i Hercegovni ne može postojati alternativa sustavu etničkih oligarhija i nacionalističkih suparništava ukoliko se ne okonča sa protektoratom koji stoji iza njih.(56) Ako ljevica ne razvije praktičnu opoziciju imperijalističkim uplitanjima i ekonomskoj ovisnosti, bit će nesposobna raskrinkati ovisnost nacionalista o stranim pokroviteljima. Isključivo pokazivanjem da se klasne nejednakosti ne mogu prevazići ako radnički pokret ostane nacionalno podijeljen, braneći pravo na slobodno udruživanje svih nacionalnosti protiv svakog oblika prisile, biti će moguće prevazići međusobnu sumnju među narodima Bosne i Hercegovine i otvoriti put prema ujedinjenju radničkog pokreta.
Umjesto Sjedinjenih Socijalističkih Država Europe, predlažemo skromniju alternativu - rušenje imperijalističkog statusa quo u regiji! Na primjeru Balkana, raskid s EMU na razini nacije-države samo je prvi korak u prevladavanju izvanjske ovisnosti i unutrašnjih podjela regije. Ovo prevladavanje može predstavljati taj korak samo ako je povezano s perspektivom novog regionalnog oblika udruživanja i solidarnosti. A to je perspektiva Balkanske federacije, (57) to jest oblika suradnje koji narode regije ujedinjuje u zajednički cilj: osloboditi regiju od izvanjske ovisnosti i nacionalističkih sukoba; maksimalizirati blagostanje za njene narode; učiniti ih subjektima vlastite sudbine. Samo Balkanska federacija može: stvoriti internacionalističku alternativu nacionalističkim sukobima oko Kosova, Bosne i Hercegovine i Makedonije, sukobima koji imperijalističkim silama omogućavaju da podijele i vladaju; omogućiti nužni okvir za samoodređenje i nacionalno ujedinjenje svih naroda Balkana; i omogućiti platformu za regionalno koordiniranje ulaganja kako bismo se uhvatili u koštac sa nejednakostima u razvoju.
S engleskog preveo Miloš Đurđević 1) ‘Konformizam, koji je od početka bio odomaćen u socijaldemokratiji, čvrsto prijanja ne samo uz njenu političku taktiku već i uz njene ekonomske predstave. On je uzrok kasnijeg sloma. Ništa nije toliko iskvarilo nemačko radništvo koliko uverenje da ide niz struju. Ono je u tehničkom napretku videlo rečni brzak, u kojem sasvim dobro pliva.” Vidi Walter Benjamin (1940), ‘Teze o filozofiji povijesti’, na: http://anarhisticka-biblioteka.net/library/walter-benjamin-o-shvatanju-istorije 2) Rosa Luxemburg, ‘Friedensutopien’, Leipziger Volkszeitung, 6. i 8. svibnja 1911, Gesammelte Werke, 2, svezak, Berlin: Dietz Verlag, 1974, s.491-504. 3) U ovom paragrafu slijedimo pionirsku analizu Costasa Lapavitsasa: vidi C. Lapavitsas et al., ‘Eurozone Crisis: Beggar Thyself and Thy Neighbour’, Research on Money and Finance occasional report, March 2010. 4) Guglielmo Carchedi, For Another Europe: a class analysis of European integration, Verso, London, 2001. 5) Rosa Luxemburg [1915], The Crisis of Germany Social Democracy na: http://www.marxists.org/archive/luxemburg/1915/junius/; Leon Trotsky [1914], War and the International, na http://www.marxists.org/archive/trotsky/1914/war/warintl.pdf; Michael Hardt i Antonio Negri, Empire, Cambridge: Harvard University Press, 2000. Vidi i Rosa Luxemburg, Kriza socijaldemokracije, u Izabrani spisi, naprijed, Zagreb 1974.; Michael Hardt i Antonio Negri, Imperij, Arkzin & Multimedijalni institut, Zagreb 2003. 6) Perry Anderson, The New Old World, London: Verso, 2009, s.46-9. 7) Stathis Kouvélakis, ‘La Fin de L’européisme’, u Cédric Durand, (dir.), En finir avec l’Europe, Paris: La Fabrique, 2013, s.49-58. 8) Jürgen Habermas, The Postnational Constellation, Cambridge, MA: MIT Press, 2001. Vidi i Jirgen Habermas, Postnacionalna konstelacija; Politički eseji, Otkrovenje, Beograd 2002. 9) Etienne Balibar, ‘Europe: Final Crisis?’ A lecture given at the Maison Française, Columbia University, 19 November 2011, na: https://www.youtube.com/watch?v=RBj9bV-6ZCI 10) Vidi pionirsku analizu Alana Milwarda, The European Rescue of the Nation-State, London: Routledge, 1992; i Anderson op. cit. 11) Milward op. cit. 12) Ernest Mandel [1968], Europe versus America: Contradictions of Imperialism, London: Verso, 1970. Za reprezentativni pregled Amsterdamske škole, vidjeti: Alan W. Cafruny and Magnus Ryner, A Ruined Fortress? Neoliberal Hegemony and Transformation in Europe, New York: Rowman and Littlefield, 2003. 13) Ulrich Beck,‘Facing the Crisis. Time to get angry, Europe’, Speigel Online International, 24 August 2011, na: http://www.spiegel.de/international/europe/facing-the-crisis-time-to-get-angry-europe-a-782148.html. Pojam ‘zajednica sudbine’ (Schicksalgemeinschaft ), koja potiče od J. Herderovog romantičarsko-kulturnog-lingvističkog nacionalizma, skovao je austro-marksistički mislilac Otto Bauer kako bi definirao modernu naciju. Vidi: Otto Bauer [1907], The Question of Nationalities and Socialist Democracy, trans. Joseph O’Donnell and edited by Ephraim J. Nimni, Minnesota: University of Minnesota Press, 2000. 14) Etienne Balibar, ‘Is a European citizenship possible?’, u Politics and the Other Scene, London: Verso, 2002, s. 104-28. Za Žižeka je ‘Europa’ naša jedina prilika ukoliko ne želimo živjeti u svijetu svedenom na izbor između sjevernoameričke i kineske verzije kapitalizma. Kakva je onda priroda ovog ‘europskog’ naslijeđa koje apsolutno moramo braniti? Ovdje nam se nude standardni tropi eurocentrizma: judeo-kršćanski korjeni Europe su u osnovi pojma univerzalizma, dok naslijeđe antičke Grčke ostaje ključnim izvorom bilo kakvog potencijala demokratske politizacije. Vidi Slavoj Žižek, Que veut l’Europe? Réflexions sur une nécessaire réappropriation, Paris: Flammarion, 2007. Usporedi i Slavoj Žižek i Srećko Horvat, Što Europa želi?, Algoritam Zagreb, Mostar 2013. Slično ovome, veteranka, talijanska komunistica Luciana Castellina pita: ‘Na koji način je Europa različita od ostatka svijeta? Unija ne samo da pregovara oko cijene rada, nego je nosilac vrijednosti i principa.” Vidi ‘European?’, New Left Review, Series 2, br.55, January-February 2009. 15) Ulrich Beck, The Cosmopolitan Vision, Cambridge: Polity Press, 2006 Vidi i Ulrich Beck, Iznova pronaći Europu: kozmopolitska vizija, časopis Politička misao, god. 45 (2008), br. 1, Zagreb, str. 127-138. 16) ‘Ako ne možemo dokazati da neka stvar jest, onda možemo pokušati dokazati da ona nije. A ako nam ne uspije niti jedno (što se često događa), ipak možemo upitati da li je u našem interesu da, hipotetički jednu ili drugu alternativu prihvatimo sa teorijskog ili praktičnog stajališta. Dakle, pitanje više nije da li je vječni mir stvarna ili nestvarna stvar, ili da li se mi možda zavaravamo kada prihvaćamo prethodnu mogućnost, nego to da moramo djelovati pod pretpostavkom da je stvaran.’ Immanuel Kant, ‘Metaphysical First Principles of the Doctrine of Right’ (1797), in The Metaphysics of Morals, Cambridge: Cambridge University Press, 1991. Usporedi i Immanuel Kant, Osnov metafizike ćudoređa, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb1953, 17) Jürgen Habermas, Between Facts and Norms. Contributions to a Discourse Theory of Law and Democracy, Cambridge, Massachusetts: MIT Press, 1998; i izvanredna kritika Perrya Andersona: ‘Norming Facts: Jürgen Habermas’ u Spectrum: From Left to Right in the World of Ideas, London: Verso 2005, s.113-128. 18) Beck 2011 op. cit. 19) Jürgen Habermas et al., ‘Europe Demands Courage’, otvoreno pismo originalno objavljeno u Le Monde 2. Svibanj, 2005, na: http://www.signandsight.com/features/172.html 20) Ibid., 21) Etienne Balibar, We, the people of Europe? Reflections on transitional citizenship, Princeton: Princeton University Press, 2004, s.ix. Usporedi Etjen Balibar, Mi, građani Evrope? Granice, država, narod, Beogradski krug, Beograd 2003. 22) Jürgen Habermas, The Crisis of the European Union: A Response, Cambridge: Polity Press, 2012; Etienne Balibar, ‘Europe: Final crisis? Some theses’, Theory & Event, 13(2), 2010; Catherine Samary ‘’Europska obitelj” štednje i smanjenja socijalnih prava’, Le Monde Diplomatique (Hrvatsko izdanje), June 2013, na; http://lemondediplomatique.hr/europska-obitelj-stednje-i-smanjenja-socijalnih-prava/; Walter Baier, ‘Vrijeme čudovišta, vrijeme da se bude hrabar’, in Europe has a different future, A Co-production of Transform! And Rosa Luxemburg Stiftung, March 2014, pp20-1; Michel Husson, ‘A European Strategy for the Left’, International Viewpoint, January 2011, na: http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article1981. Europeizam može čak braniti tvrdnju kako nikakve fundamentalne institucionalne promjene nisu potrebne da bi se riješila financijska kriza. Vidi npr. Yanis Varoufakis i Stuart Holland, Modest Proposal, November 2010, na: http://yanisvaroufakis.eu/euro-crisis/modest-proposal/ 23) Kao reprezentativni primjer vidjeti: Balibar 2010 op. cit. 24) Vidjeti: ‘The Nation Form: History and Ideology’, u Etienne Balibar i Immanuel Wallerstein, Race, Nation, Class: Ambiguous Identities, London: Verso, 1991, s.133-49; Benedict Anderson, Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, London: Verso; Eric Hobsbawm i Terence Ranger (ur.), The Invention of Tradition. Cambridge: Cambridge University Press, 1983. Vidi i Benedict Anderson, Nacija: zamišljena zajednica; Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Školska knjiga, Zagreb 1990. Erik Hobsbom i Terens Rejndžer (ur.), Izmišljanje tradicije, biblioteka XX vek, Beograd 2002. 25) Ernest Gellner, Nations and Nationalism, Ithaca, NY: Cornell University Press, 1983.Usporedi Ernest Gellner, Nacije i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb 1998. 26) Jacques Delors, arhitekt EMU, kaže da ‘europsko društvo ima svoje vrijednosti koje su duboko ukorijenjene u grčkoj demokraciji, rimskom pravu, židovsko-kršćanskoj tradiciji, reformaciji i, naravno, Francuskoj revoluciji. Mi smo baštinili te povijesne tradicije. Postoji europski način razmišljanja, a on je povezan s tom baštinom.’ Vidi: http://www.eurozine.com/articles/2011-07-01-delors-en.html 27) Ernest Renan, Qu’est-ce qu’une nation? [1882], Paris: Mille et une nuits, 1997. Usporedi Ernest Renan, Što je nacija?, u časopisu Kulturni radnik, god. 34, br. 6, Zagreb 1981. 28) Immanuel Wallerstein, ‘The Construction of Peoplehood: Racism, Nationalism, Ethnicity,” u Balibar i Wallerstein 1991, op. cit., s. 71–85. 29) Renan, 1997, op. cit. 30) Jan-Werner Müller, ‘The failure of European intellectuals?’, Eurozine, 11 May 2014, na: http://www.eurozine.com/articles/2012-04-11-muller-en.html 31) ‘Programme de Brünn de la social-démocratie autrichienne (1899)’, Georges Haupt, Michaёl Löwy i Claudie Weill (ur.), Les Marxistes et la question nationale, 1848-1914, L’Harmattan, Paris, 1997, s.204-7. 32) ‘Nochmals der Kampf der Nationalitaten in Osterreich’, Die Neue Zeit, br.23, 1898. 33) Otto Bauer, ‘Austria’s Foreign Policy and Social Democracy’, Der Kampf , 1 January 1908, u Andreja Živković i Dragan Plavšić (ur.), The Balkan Socialist Tradition: Balkan Socialism and the Balkan Federation, 1871-1915, Revolutionary History Journal, 8:3, 2003, s.129-33. 34) Urednička izjava, ‘Themes’, New Left Review, I, br.75, 1972, s. 1–3, u uvodu u specijalno izdanje posvećeno zagovaranju britanskog ulaska u EEZ: Vidi: The Left Against Europe?, s.5–120. 35) Karl Marx (1848), On the Question of Free Trade. Marx and Engels Collected Works, Volume 6, 1976, s. 465, Nairn citirao da bi podržao svoj argument. Vidi: op. cit., s.115-8. 36) Marx 1976, op. cit., s.464-5. 37) Mandel 1970, op. cit., s.111. 38) Sandro Mezzadra i Antonio Negri, ‘Breaking the Neoliberal Spell: Europe as the Battleground’, EuroNomade, 7 January 2014, na: http://www.euronomade.info/?p=1417 39) Perry Anderson 2009 op. cit.: Cédric Durand, Épilogue: face à la crise, face à L’Europe’, u Durand 2012 op. cit., s.133-49; Stathis Kouvélakis 2013 op. cit, s.49-58; i Costas Lapavitsas et al., Crisis in the Eurozone, London: Verso, 2012. 40) Durand 2012 op. cit., s. 137-8. 41) Frederic Jameson, ‘Future City’, New Left Review, II, br.21, May-June 2003. 42) Jacques Derrida, The Truth in Painting, Chicago: Chicago University Press, 1987. Usporedi Jacques Derrida, Istina u slikarstvu, Svjetlost, Sarajevo 1990. 43) Bauer 2000, op. cit, s.99-119. 44) V.I. Lenin [1916], ‘The Discussion on Self-Determination Summed Up’, Collected Works, Moscow, Volume 22, pages 320-360, na: https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1916/jul/x01.htm Usporedi V. I.. Lenjin, O nacionalnom i kolonijalnom pitanju (Zbornik), Naprijed; Zagreb 1958. 45) V.I. Lenin [1914], ‘The Right of Nations to Self-Determination’, Collected Works, Progress Publishers, 1972, Moscow, Volume 20, pp. 393-454, na: http://www.marxists.org/archive/lenin/works/1914/self-det/ Vidi O pravu nacija na samoodređenje, u V. I. Lenjin, O nacionalnom i kolonijalnom pitanju, Naprijed, Zagreb 1958. 46) Latinka Perović, ‘O istoriografiji i istoriji levice u Srbiji,’ u: Ivica Mladenović i Milena Timotijević (ur.), Probuditi san. Razgovori o levici u Srbiji, Beograd: Friedrich Ebert Stiftung, 2009, s.24. 47) Otud uvjerenje da ‘ulazeći u prostor povijesti [t.j. EU!], [Hrvatska] ulazi u prostor borbe.” Vidjeti: ‘Kraj povijesti na hrvatski način’, Le Monde Diplomatique (Hrvatsko izdanje), Lipanj 2013, http://lemondediplomatique.hr/kraj-povijesti-na-hrvatski-nacin/ 48) Catherine Samary tvrdi da trebamo odbiti ‘lažnu dilemu: prihvatiti EU takvom kakva jest ili se opredijeliti za nacionalističku i ksenofobičnu orijentaciju.” Ali ovo znači ograničiti ljevicu na teren institucija EU-a, tj. riječ je o ne-mjestu EU politike. Vidjeti: Samary 2013, op. cit. 49) Andreja Živković, ‘Kratka istorija evropskih integracija’, Aktiv, br.7, Novosti 26.07.2013, na: http://www.novossti.com/2013/07/kratka-istorija-evropskih-integracija/ 50) Andreja Živković i Matija Medenica, ‘Balkans for the Peoples of the Balkans’, Lefteast Website, 31 May 2013, na: http://www.criticatac.ro/lefteast/balkans-for-the-peoples-of-the-balkans/ 51) O problemu Kosova vidi: Dragan Plavšić, ‘Kosovsko pitanje: Levica nudi novi put ka odgovoru’, na: http://www.marks21.info/nacionalno-pitanje/kosovsko-pitanje-levica-nudi-novi-put-ka-odgovoru 52) Georges Haupt, ‘Les Marxistes et la question nationale: l’histoire du problème’, u Haupt, Löwy i Weill 1997, op. cit., s.28. 53) Artan Sadiku, ‚Makedonija: Nova Politička situacija‘, Bilten, 1 May 2014, na: http://www.bilten.org/?p=187. Za sličnu perspektivu: Vidi: Andreja Živković, ‘Da li je Makedonija na ivici rata?, Solidarnost, May 2012, na: http://www.marks21.info/nacionalno-pitanje/da-li-je-makedonija-na-ivici-rata 54) V.I. Lenin, What is to be done? Burning Questions of Our Movement, in Collected Works, Volume 5, Foreign Languages Publishing House: Moscow, 1961, s. 347-530. Usporedi, Što da se radi? Goruća pšitanja našeg pokreta, u V. I. Lenjin, Izabrana djela, Tom I, knjiga prva, Kultura, Zagreb 1948. 55) Daniel Bensaïd, Un monde á changer, Paris: Textuel, 2004, s.150-168. 56) Andreja Živković, The People’s Uprising: A Break with Dayton Bosnia?, Lefteast Website, 10 February 2014, na: http://www.criticatac.ro/lefteast/break-with-dayton-bosnia/ 57) Za povijest socijalističke rasprave o balkanskoj federaciji, Vidi: Andreja Živković i Dragan Plavšić 2003, op. cit. Andreja Živković – sociolog, doktorand Univeziteta u Cambridgeu. Objavio je velik broj radova na temu političke ekonomije tranzicije u našim krajevima, povjesti socijalističke misli o nacionalnom pitanju na Balkanu i sociologije medija. Među značajnim radovima su The Balkan Socialist Tradition (posebno izdanje, Revolutionary History Journal, 8:3, 2003) i Revolution in the Making of the Modern World (Routledge 2007, sa Johnom Foranom i Davidom Laneom). Redovan je suradnik beogradskog marksističkog mjesečnika Solidarnost. Živi u Londonu.