Prije četvrt vijeka, u augustu 1996., Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija potpisale su sporazum o normalizaciji odnosa kojim je počeo krivudav proces s usponima i padovima koji ni do danas nije završen. Sporazumu kojim su dvije države priznale jedna drugu u međunarodno priznatim granicama prethodile su četiri godine intenzivnih političkih razgovora i pregovora koji su bili obogaćeni i zajedničkom proizvodnjom tenkova M-84 za Kuvajt u vrijeme kad su se širom Hrvatske, a onda i u BiH, vodile teške borbe tokom kojih su se snage bosanskih Hrvata i Srba znale ispomagati, ali i sukobljavati. U rujnu 1992. godine predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik SRJ Dobrica Ćosić pozvali su zajedničkom izjavom na intenziviranje rada na normalizaciji odnosa, pri čemu je uz međusobno priznanje ključno pitanje bila i Prevlaka, koja je bila jedan od razloga ratnih djelovanja na potezu od Konavala do Dubrovnika 1991. i 1992.

Tuđman i Milošević bili su u intenzivnoj komunikaciji, ali nisu spriječili ni zaustavili rat. Od 1991. do 1993. nije bilo gotovo nikakve komunikacije među društvima, a oni koji su je pokušali uspostaviti tretirani su kao izdajnici – podsjetila je Vesna Pusić

- Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević o normalizaciji su sredinom 1993. razgovarali dva puta u Ženevi, pri čemu je Tuđman tražio da SRJ prizna Hrvatsku, na što mu je Milošević rekao da je to nemoguće učiniti odmah. Njih dvojica su u Ženevi o normalizaciji razgovarala i početkom 1994., a 19. siječnja te godine šefovi diplomacija Mate Granić i Vladislav Jovanović potpisali su zajedničku deklaraciju kojom i službeno započinje proces normalizacije otvaranjem službenih predstavništava, koja su s vremenom trebala biti dignuta u rang ambasada - rekao je Tihomir Ponoš iz Arhiva Srba u Hrvatskoj na konferenciji koju su 21. septembra zajednički organizirali Forum za vanjsku politiku iz Zagreba i Centar za spoljnu politiku iz Beograda. Konferencija je održana u Novinarskom domu u Zagrebu i ASK centru za edukaciju u Beogradu uz međusobne video-veze i uz podršku programa Public Diplomacy veleposlanstva Ujedinjenog Kraljevstva.

Jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika, šef kabineta Hrvoje Šarinić, sastao se s Miloševićem 14 puta zbog, po mišljenju aktera s obiju strana, prespore normalizacije; Stjepan Mesić svojedobno je kazao kako oni koji se poznaju šalju u rat i smrt one koji se ne poznaju.

- Krajem 1994. Milošević je najavio da je spreman priznati Hrvatsku u međunarodnim granicama sredinom siječnja 1995. pa je međusobno priznanje bilo planirano za 1. svibnja 1995., ali je odgođeno zbog operacije "Bljesak". Šarinić i Milošević o priznanju su ponovno razgovarali u sedmicama nakon "Oluje". Milošević je tvrdio da nema teritorijalnih pretenzija, osim Prevlake do Molunta, ali i da u tom trenutku ne može priznati Hrvatsku. Krajem kolovoza Šariniću je najavio da će se ići prema priznanju čim se potpiše sporazum s predstavnicima Srba iz istočne Slavonije - kazao je Ponoš.

O normalizaciji se razgovaralo i u Daytonu, jer je to uz mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja trebao biti preduvjet za početak razgovora o mirovnom ugovoru za BiH. Sporazum o reintegraciji, odnosno Erdutski sporazum potpisan je 12. studenoga 1995., a Sporazum o normalizaciji 23. kolovoza 1996., i to 16 dana nakon susreta Tuđmana i Miloševića u Ateni nakon kojeg su zajedničkom izjavom najavili normalizaciju i međusobno priznanje. Taj sporazum Sabor je ratificirao 19. rujna 1996., ali uz primjetnu odsutnost preko petine zastupnika.

- Dvije države su se prvi put međusobno priznale, što je djelovalo na završetak procesa mirne reintegracije. U travnju 1997. donesen je plan i program povratka izbjeglica i bilateralne zaštite nacionalnih manjina - rekao je tadašnji šef diplomacije Mate Granić.

Da se u tome nije ustrajalo do kraja pokazuje i Subotička deklaracija koju su 2016. potpisali Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović, s obzirom na to da su njome jasno definirana otvorena pitanja – nestali, manjine, granice, arhivi i unapređenje ekonomske suradnje – koja su do danas ostala otvorena.

Milanović naziva predsjednika druge države huškačem, a sam se slika s Mihajlom Hrastovim koji je osuđen zbog ubojstva 13 ratnih zarobljenika na Koranskom mostu – rekao je Milorad Pupovac

- Tuđman i Milošević bili su u intenzivnoj komunikaciji, ali nisu spriječili ni zaustavili rat. Od 1991. do 1993. nije bilo gotovo nikakve komunikacije među društvima, a oni koji su je pokušali uspostaviti tretirani su kao izdajnici - rekla je bivša potpredsjednica Vlade i šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić.

Časopis "Erasmus" organizirao je 1993. susret intelektualaca dviju zemalja koji je, sudeći po 150 akreditiranih novinara, imao pozitivan odjek u javnosti i koji je razbio dotadašnji tabu. Nakon toga komunikacija je uspostavljana na više nivoa, od NVO-a do gospodarskih komora u dvjema zemljama. Vesna Pusić osvrnula se i na druga regionalna zbivanja, uz ocjenu da su stavovi Beograda o antisrpskoj politici pretjerani.

- Hrvatska podrška samostalnosti Crne Gore nije podrška Mili Đukanoviću i njegovoj koruptivnoj vlasti, što je ocijenio bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, već podrška nepovredivosti granica, a to nije ni napad na Srbiju. Pa ni bombardiranje NATO-a 1999. ne može se smatrati napadom na Srbiju, već na politiku Slobodana Miloševića koja je bila štetna za regiju - istaknula je Vesna Pusić.

- Zatopljenje odnosa dviju zemalja počelo je 2001., pri čemu su do 2008. postignuti važni sporazumi i krenula su obostrana izvinjenja za ratna zbivanja - naglasio je Milan Krstić s Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

- Nakon krize nastale 2008. zbog hrvatskog priznavanja Kosova, pri čemu Srbija njene postupke promatra kao neprijateljske, od 2010. do 2012. slijedi faza uspona, a onda opet stagnacija zbog hrvatske skepse prema novom predsjedniku Tomislavu Nikoliću, a srpske zbog oslobađanja generala Gotovine i Markača u Hagu. Ipak, objema državama je stalo da pokažu da su odnosi stabilni, Hrvatskoj zbog predstojećeg prijema u EU, a Srbiji zbog pregovora o pristupanju. Ipak, od 2014. do 2018. slijedi faza pada. Kako Hrvatska i Srbija nisu primarno usmerene jedna na drugu, Hrvatska nema razloga da bude dobar komšija, a i Srbija da se preorijentiše. Osim toga, Hrvatska se ponaša s pozicije moći jer blokira pregovaračka poglavlja Srbije - istaknuo je Krstić, dodavši da se Hrvatska ponaša kao lider regiona iz kojeg je izišla i s kojim želi imati što manje posla.

- Povijest odnosa Hrvatske i Srbije, ali i Hrvata i Srba, prečesto se svodi na sukobljavanja i nerazumijevanja. Smatramo da je to neispravno i nepotpuno jer Erdutski sporazum i Sporazum o normalizaciji odnosa ulaze u povijest neprekidnih pokušaja sporazumijevanja, o čemu se ne govori dovoljno. Danas se o razlikama govori više nego o sličnostima, o drugome kao o prijetnji, a nove se generacije ne odgajaju na ideji mira, nego na slavljenju ratovanja, na predrasudama i stereotipima. Dojam je da se nakon ratova 1990-ih nastavlja rat riječima - istaknuo je Dejan Jović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i predsjednik Upravnog odbora Foruma za vanjsku politiku.

Od susreta Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića u februaru 2018. nije bilo bilateralnog susreta na vrhu (Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL)

- Nakon završetka procesa raspada odnosi Hrvatske i Srbije nisu više onoliko važni kao u Jugoslaviji niti su kičma odnosa na Balkanu, a dvije zemlje su u različitim pozicijama i imaju različite prioritete. Hrvatska se kao članica EU-a vraća Balkanu kad mora ili kad je politički akteri vraćaju, a za Beograd su odnosi s Tiranom važniji nego sa Zagrebom. Ali još uvijek trebamo normalizaciju odnosa dviju zemalja - rekao je Jović.

- Stanje hrvatsko-srpskih odnosa najbolje ilustriraju autoput Bratstva i jedinstva i željeznička pruga Zagreb – Beograd. Autoput služi za lokalnu komunikaciju u Hrvatskoj i Srbiji, za turistička putovanja i kamionski prijevoz, a najviše za putovanje stranaca. Željeznička pruga oslikava političko stanje: živimo u zapuštenim odnosima kao što je zapuštena pruga na kojoj se na nekim dionicama može voziti tek 25 do 30 kilometara na sat - kazao je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.

- Na sadašnje stanje uticali su ratna ostavština i zamrznuti konflikti u BiH i na Kosovu, dok u Crnoj Gori, srećom, nema sukoba. Također, Hrvatska i Srbija grade dobre odnose s Mađarskom, a međusobno su u zamrznutom konfliktu - rekao je Pupovac i podsjetio da je Hrvatska po ulasku u EU počela blokirati Srbiju.

Ukazao je na utjecaj politike sjećanja na ratove 1990-ih i 1940-ih.

- Nitko uistinu ne traži nestale kojih je 1.858, od toga polovina Srba, ali svi gledaju kako da se okoriste njima u političke svrhe. Nema ozbiljnog nastojanja da se depolitizira pitanje nestalih, iako se ono pojavilo i u vrijeme sadašnje hrvatske vlade, ali je vrlo brzo nestalo - naglasio je Pupovac i dodao da obje manjine trpe jer im je komunikacija s maticama otežana zbog konfliktnih retorika s obiju strana.

- Milanović naziva predsjednika druge države huškačem, a sam se slika s Mihajlom Hrastovim koji je osuđen zbog ubojstva 13 ratnih zarobljenika na Koranskom mostu i odlikuje jedinicu koja je počinila taj ratni zločin. Tako se manjinska prava i demokratske slobode te odnos države i društva ne mogu graditi - kazao je predsjednik SNV-a.

- Ostavljanje zemalja bivše Jugoslavije i Albanije u geopolitičkom limbu kao zamjeni za ozbiljan proces integracije u EU samo će dodatno pogodovati negativnim pojavama, od sukoba do ignoriranja kojima sada svjedočimo - zaključio je Pupovac i dodao da danas nema skoro nikakve parlamentarne suradnje između Skupštine Srbije i Hrvatskog sabora.

 

Đukanović: Srbiji je bitno uređenje odnosa s Hrvatskom

To je bio pokušaj da na neki način ponovno pokrenemo neke pozitivne trendove u srpsko-hrvatskim odnosima jer smatramo da su oni sada uspavani. Od susreta Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića u februaru 2018. nije bilo bilateralnog susreta na vrhu, a problemi, uključujući i negativne izjave, u međuvremenu se gomilaju - rekao nam je Dejan Jović o konferenciji održanoj u Zagrebu.

- Njome smo željeli podsjetiti na sporazum kojim je, uz Erdutski sporazum, ipak dana nada da je moguće postići dogovore i okrenuti se miru i suradnji. O srpsko-hrvatskim odnosima se i inače prečesto govori kao o odnosima obilježenim samo konfliktom. Čak se iz konflikta u 1990-ima naknadno interpretira povijest, pa se tvrdi da se Srbi i Hrvati nikad nisu mogli sporazumjeti, što je pogrešno. Povijest srpsko-hrvatskih odnosa istovremeno je bila i povijest pokušaja da se postignu sporazumi, i to ne samo u zadnjih 25 godina nego i ranije, uključujući i period između dva svjetska rata pa i prije. Važno je naglasiti tu povijest sporazumijevanja, a ne samo sukobljavanja - kazao je Jović.

- Kad se iz ove perspektive pročita taj sporazum, možemo reći da je on ipak izdržao test vremena, ali i da mnoge stvari nisu ostvarene i da su ostale i neke zadaće za budućnost. To se odnosi na priznavanje individualnih prava građana koji su stradali u sukobu, a posebno na pitanje nestalih. Također, svima je jasno da ima još mnogo prostora za unapređivanje statusa i stvarnog položaja manjina, kao i za daleko veću suradnju dviju država u budućnosti. Htjeli smo ovom konferencijom poslati i poruku koja bi ohrabrila politička vodstva dviju država, ali i građane, društvene organizacije i međunarodnu zajednicu da nastave poboljšavati te odnose u zajedničkom interesu. Koliko smo bili uspješni, vidjet ćemo - zaključio je Jović, najavivši skup o nasljeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) krajem oktobra.

Formulirao je i neke zaključke konferencije.

- Ne možemo čekati druge, strane faktore da nešto urade. Za ono što želimo moramo se boriti sami. Isto tako, moramo biti spremni na reakcije kad se ukaže dobar moment, jer male zemlje po svojoj prirodi imaju politiku čekanja. I konačno, ne smijemo činiti ništa što šteti; kad su dvije zemlje tužile jedna drugu za genocid na Haškom sudu, stale su aktivnosti pomirenja. Osim toga, Hrvatska je 2008. priznanjem Kosova prekršila obavezu priznanja teritorijalnog integriteta druge strane - rekao je Jović i založio se za više funkcionalnog pristupa koji odgovara objema stranama. To je puno bolje nego kad se sve pokušava podići na političku razinu.

- Srbiji je itekako bitno uređenje odnosa s Hrvatskom jer je Hrvatska veza između Srbije i srca Evrope - rekao je predsjednik Centra za spoljnu politiku iz Beograda Dragan Đukanović i dodao da je ulazak Hrvatske u EU po mnogima zatvaranje daljnjeg procesa proširenja.

- Države bivše Jugoslavije i Albaniju ne možemo izdvojiti od Unije, jer je pitanje kako će njihova regionalna saradnja uspeti da kompenzuje nedostatak članstva u Uniji. Plašim se da bez jasne evropske perspektive ulazimo iz faze latentnih u fazu otvorenih nestabilnosti. Osim toga, tu je i uticaj trećih država – Rusije Kine i Turske i njihova predominacija koja je nekomplementarna s evropskim nastojanjima zemalja. Srpsko društvo uvek je bilo između istoka i zapada, a njegovi segmenti nastojali su da pretegnu na ovu ili onu stranu, dok je sada klatno okrenuto preko istoku. S druge strane, nema napretka u rešavanju otvorenih pitanja niti spremnosti da se same vlade uključe u rešavanje problema iz Subotičke deklaracije - zaključio je Đukanović.