Opet je na djelu destabilizacija Vlade Srbije: Haški tribunal je najavio da će presuda Vojislavu Šešelju biti izrečena 31. ožujka i traži njegovo slanje u Nizozemsku, ali i hapšenje troje radikala – Petra Jojića, Jove Ostojića i Vjerice Radete – koji se terete za ometanja pravde jer su prijetnjama, zastrašivanjem i podmićivanjem vršili pritisak na najmanje četiri svjedoka da odustanu od svojih izjava danih haškim tužiteljima.
Optuženi Šešelj je ponovio ono što priča otkako je pušten na privremenu slobodu (zbog teškog zdravstvenog stanja, da bi mu se ono čudnovato popravilo čim se vratio u Srbiju), da mu na pamet ne pada da se dobrovoljno vrati u Ševeningen, kao ni njegovim optuženim radikalima. ‘Evo, ja imam 130 kila, Petar Jojić 120, Jovo Ostojić isto toliko, a naša Vjerica tu do sto, pa vi sračunajte koliko je to’, poručio je vlastima.
Tih pola tone radikalske vage odmah je izazvalo uzbuđenje u redovima vlasti, iako je postupak protiv radikala u toku već tri godine i tek je nedavno objelodanjeno da on postoji – dosad se sve odvijalo u tajnosti. Vlasti u Srbiji su već imale nalog da trojku uhapse i isporuče Haškom tribunalu, ali dosad – kako se pokazalo u prošlotjednoj raspravi pred tim sudom – nisu poduzele ama baš ništa.
Aleksandar Popov smatra da pitanje (ne)isporučenja Šešelja nesumnjivo ima politički aspekt, ali da ‘nisu utemeljene tvrdnje da bi to nosilo i bezbednosne pretnje’: ono ne bi dovelo do većih nemira, ali bi moglo djelomično utjecati na predstojeće izbore
Rasim Ljajić, dugogodišnji predsjednik Nacionalnog savjeta za suradnju s Haškim sudom, reagirao je tvrdnjom da je Beograd od suda zatražio razjašnjenje zato što se taj slučaj razlikuje od svih dosadašnjih slučajeva i da Srbija mora voditi računa o ‘ukupnim interesima i stabilnosti zemlje, a ne posmatrati suradnju s Hagom jednosmjerno’, te ocijenio ‘nekorektnim’ objelodanjivanje optužnice protiv radikalske trojke. Potom je na hašku raspravu otišao i predstavnik Srbije Saša Obradović, nakon čega je nastala nova drama jer se raspravno vijeće prema njemu ponašalo ‘bahato’. Riječ je o tome da je sudac Alfons Ori uporno inzistirao na pitanju što je Srbija dosad napravila, a odgovora osim ‘ništa’ nije bilo.
‘Gospodo, gospodine Ori i svi u Haškom tribunalu, naučite da poštujete Republiku Srbiju, a onda ćemo da nastavimo razgovore u skladu sa zakonima Srbije’, komentirao je situaciju premijer Aleksandar Vučić, ujedno najavivši, što su potom papagajski ponavljali njegovi ministri, da će Srbija podnijeti ‘prosvjednu notu’ Haškom tribunalu. Nota se u međuvremenu pretvorila u pismo Teodoru Meronu, koje je ‘povjerljivo’, kaže Vučić.
Njegov ministar pravosuđa Nikola Selaković otišao je i korak dalje, uvlačeći u sve nedavno preminulog Zdravka Tolimira, koji je samo posljednji u nizu preminulih u Hagu i kojega taj sud nije htio pustiti na privremenu slobodu. Srbija ne želi biti grobar, izjavio je u jednom od mnogobrojnih pojavljivanja u javnosti. ‘Mnogi postupci Tribunala su nejasni. Kada pogledate slučaj Šešelja, imate dug proces, bez prvostepene presude i sad je odjednom najveći problem sumnja za uticaj na svedoke, a nije problem što je čovek umro, iako je vlada dala garancije za tog čoveka’, rekao je Selaković, pokazujući da usprkos funkciji nema baš jasnu predstavu o tome što je sud i zbog čega se i Šešelju i njegovim radikalima sudi. O samim ratnim zločinima zbog kojih je Tolimir bio osuđen, o tome zbog čega se Šešelju sudi, ni riječi se nije moglo čuti u izjavama zvaničnika.
Obradović je u Haškom tribunalu govorio o ‘političko-sigurnosnim elementima stvarnosti’ kada je riječ o državi i hapšenju radikala, ministri govore o destabilizaciji države, a ministar Aleksandar Vulin traži da Haški tribunal Šešelja i ekipu ostavi na miru dok se ne završe izvanredni parlamentarni izbori na proljeće, tvrdeći da sud nema niti jedan jedini razlog da ono što nisu napravili u 12 godina sada naprave za 12 dana. ‘Onda ih molim najlepše da sačekaju još 12 meseci. Oni su gospodina Šešelja ovde pustili da dođe iz zdravstvenih razloga i neka ga ostave da se bavi politikom, da učestvuje na izborima, neka ga ostave da živi svoj život, nemaju niti jedan razlog ni opravdanje da rade ovo što rade, ne samo uoči izbora’, izjavio je Vulin medijima.
Iz tog unisonog branjenja od ‘haške pravde’ izdvojio se predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, što je odmah podgrijalo već neko vrijeme aktualnu priču o pukotinama na relaciji s Vučićem. Nikolić, doduše, u intervjuu ‘Danasu’ kaže da država pokazuje da nije zadojena mržnjom prema radikalima, jer da jest, ‘iste noći bi ih izručila’, ali i dodaje da Srbija mora dokazati da je pravno uređena zemlja. Za Šešelja kaže da voli ‘lažno junačenje’: ‘Znate, 1993. godine kada su nas napali socijalisti, kada su oni pobedili SRS, svi smo bili zaduženi da govorimo da ako nas već hapse, želimo i da nam sude u Hagu u jedinom pravom sudu, pošto Miloševićev sud nije pravedan. E sad je to drugačije, sad je priča o Hagu, priča o junaštvu. Ako mora da ide na izricanje presude, mora tamo da bude. Isto važi i za Vjericu. To je država. Dogovora sa Hagom izgleda neće moći da bude, jer se oni sa nama nikada nisu dogovarali, pa neće ni sada’, kaže Nikolić.
Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, smatra da pitanje (ne)isporučenja Šešelja nesumnjivo ima politički aspekt, ali da ‘nisu utemeljene tvrdnje da bi to nosilo i bezbednosne pretnje’. To je isključivo alibi vlastima, kaže on u izjavi ‘Danasu’, jer isporučivanje Šešelja sigurno ne bi dovelo do većih nemira (nije ni izručenje Miloševića!), ali bi moglo djelomično utjecati na predstojeće izbore. ‘Budući da dobar deo naprednjaka čine ljudi koji su i dalje radikali u srcu, moguće je da bi pojedine pristalice SNS-a mogle da okrenu leđa Vučićevoj stranci ako on pristane na zahtev Haga. Stoga, pitanje je šta će prevagnuti – odluka koja bi bila u interesu nastavka evropskog puta Srbije, ili odluka da se Šešelj ne isporuči, čime bi se zadovoljio deo javnosti u Srbiji koji smatra da je potrebno pokazati mišiće Hagu’, kaže Popov.
U ishodu te dileme – izručenje ili ne – moći će se iščitati i odgovor na pitanje jesu li naprednjaci predvođeni Vučićem zaista za evropski put Srbije ili su ‘u srcu’ i dalje suglasni s jednim od troje optuženih, bivšim ministrom pravosuđa koji se krajem 1990-ih tadašnjoj tužiteljici službeno obraćao s ‘kurvo Del Ponte’.
