Dva i pol mjeseca nakon službenog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, politički odnosi dviju država lošiji su nego što su bili prije tog medijski spektakularnog posjeta, točnije lošiji su nego ikad otkako je šef Srpske napredne stranke postao centralna politička ličnosti Srbije. Nije to ništa neobično i neočekivano, ako se ima na umu što je bila glavna ideja s kojom je Vučić bio došao u Hrvatsku: došao je, podsjetimo, s time da Srbi i Hrvati trebaju slobodno uzgajati dva paralelna i oprečna pogleda na jedne te iste povijesne činjenice iz relativno bliske prošlosti te da ih to ne smije sprječavati da razvijaju plodonosnu suradnju u sadašnjosti i budućnosti.
Vladajuće elite u Srbiji i Hrvatskoj naprosto ne žele život bez međunacionalnih i međudržavnih tenzija, usprkos tome što se i jedni drugi zaklinju u dijalog i u vlastite dobre namjere
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prihvatila je tom prilikom ovu bizarnu zamisao srpskog predsjednika, a nije imala primjedbi ni na Vučićev besmisleni prijedlog o šestomjesečnom srpsko-hrvatskom embargu na neugodne teme iz prošlosti, uz koji je išlo i obećanje da sa srpske strane neće biti odgovora na eventualne hrvatske provokacije idućih stotinu dana. Nije se, naravno, izdržalo ni blizu toliko, da o onom šestomjesečnom moratoriju i ne govorimo, a u posljednjih nekoliko dana – od pretprošle srijede i sasvim nepotrebnog povlačenja predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i parlamentarne delegacije iz Beograda zbog incidenta koji je u Skupštini izazvao narodni poslanik i pravomoćno osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj – ušlo se u fazu svakodnevnog odašiljanja obostranih neprijateljskih poruka. Prvi put od 1996. i formalnog početka normalizacije odnosa jedan visokorangirani državni funkcionar Republike Srbije proglašen je personom non grata u Hrvatskoj: riječ je o ministru obrane Aleksandru Vulinu. Predsjednik Vučić u ponedjeljak je najavio recipročne mjere, a kad budete čitali ovaj broj Novosti, vjerojatno će se znati kako je Srbija odgovorila, odnosno kojem je Plenkovićevom ministru ili ministrima zabranjen ulazak u Srbiju.
Aleksandru Vulinu, koji je u Vučićevom timu već neko vrijeme zadužen da bude službena verzija tabloida poput Informera, do daljnjega je onemogućen ulazak u Hrvatsku zbog toga što je izjavio da o njegovom eventualnom dolasku u selo Mlaku blizu Jasenovca, gdje je prošle nedjelje održan molitveni skup u tamošnjoj obnovljenoj pravoslavnoj crkvi, ne mogu odlučivati ministri u hrvatskoj Vladi nego jedino vrhovni komandant Vojske Srbije Aleksandar Vučić: htio je valjda reći da njemu, kao ministru obrane, može naređivati jedino njegov vrhovni komandant, ali je previdio da Vučićeve zapovjedničke ovlasti prestaju na granicama Srbije. Vulin je spornu izjavu dao nakon što je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova doznalo da bi dotični mogao doći u Mlaku, pa je javno saopćilo i službeno obavijestilo Srbiju da bi bilo bolje da se taj posjet ne dogodi, jer Vulinovi dosadašnji zapaljivi istupi nisu doprinijeli poboljšanju srpsko-hrvatskih odnosa. To što je Hrvatska proglasila Vulina personom non grata razbuktalo je potom verbalnu vatru iz Beograda. Opet se, naravno, oglasio sam Vulin: ‘Ovo je pokušaj Hrvatske da ušutka nekoga tko govori istinu o Jasenovcu. Najstrašnija istina o Jasenovcu nije samo to što se dogodilo, nego to što se sadašnja Hrvatska neće čak ni pokajati za to što je učinila.‘ Pa zatim potpredsjednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović: ‘Sloboda kretanja i sloboda govora osnovna su prava na kojima počiva Europska unija. Međutim, ova europska pravila u Hrvatskoj očigledno ne vrijede.‘ Na kraju, javio se i sam Vučić: ‘Reakcija Hrvatske bila je ishitrena i nervozna. Koliko sam shvatio, ministru obrane Aleksandru Vulinu zabranjeno je da uđe u zemlju zato što je nešto izgovorio. Nadam se da Europska unija neće uvoditi verbalni delikt.‘ Koji dan ranije, Vučić je, osvrćući se na Šešeljev skupštinski incident, rekao ovo: ‘Naše je da to osudimo i u tome se razlikujemo od Hrvata koji nijedan incident u Zagrebu nisu osudili. Tamo su me vrijeđali. Njihov zastupnik me natjerivao po ulici. Dan prije posjeta je zapaljeno nekoliko srpskih zastava, ali to mi nije bio razlog da prekinem posjet. Nisu naši državni organi ništa uradili. Ovo je štetno za nas, jer će se Srbi u Hrvatskoj osjećati loše. Zagreb najavljuje da će podići spomenik Alojziju Stepincu, i to će proći nezapaženo zbog ovog incidenta.‘
Plenković se u politici prema Srbiji odlučio za taktiku dedramatizacije i neimpresioniranosti koju primjenjuje i u gotovo svim drugim delikatnim pitanjima
Srpska premijerka Ana Brnabić pokušala je telefonski razgovarati s premijerom Plenkovićem, ali on joj se nije htio javiti. ‘To pokazuje da ne postoji spremnost za dijalog na premijerskom nivou, što je nesretna okolnost‘, rekla je. Plenković je, umjesto telefonskog razgovora, na pitanje o proglašenju Vulina nepoželjnim, u utorak odgovorio ovako: ‘S obzirom na Vulinove izjave, mogu reći da volimo teatar, volimo i pozorište, ali možda ne u svojoj kući.‘ Čini se da se Plenković i u politici prema Srbiji odlučio za taktiku dedramatizacije i neimpresioniranosti koju primjenjuje i u gotovo svim drugim delikatnim pitanjima kojima se bavi, naročito u području vanjske politike: njegovo je opredjeljenje službena ignorancija i hladnoća prema Beogradu te iskorištavanje hrvatskog članstva u Europskoj uniji za ishođenje političkih ustupaka od Srbije u procesu srpskog priključenja EU. Vidjet ćemo kako će se Vučić i Brnabić nositi s Plenkovićevim pristupom čekanja prilike za konačnu ucjenu. Predsjednica Grabar Kitarović poduprla je etiketiranje ministra Vulina personom non grata, a usput se založila za perfidnu inicijativu šefa Hrvatskog helsinškog odbora Ivana Zvonimira Čička da se oformi međunarodna komisija za istraživanje ‘prave istine‘ o ustaškom logoru Jasenovac. To bi moglo značiti da se neće dogoditi uzvratni posjet hrvatske predsjednice Srbiji ili barem da se taj posjet neće dogoditi u lipnju ove godine, kako je navodno bilo planirano: teško je, naime, vjerovati da će srpska vlast blagonaklono gledati na zamisao o kretanju ispočetka u pogledu činjenica o jasenovačkom zločinu nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašističkog usmjerenja. I možda je bolje da Grabar Kitarović ne otputuje u Srbiju, jer bi i to bila lapurlartistička politička predstava s jedinim ciljem da se zbog moćnih inozemnih adresa obostrano fingira trud oko tzv. normalizacije te da se pritom, ako je moguće, pokupi i poneki poen na unutrašnjopolitičkom terenu.
Hrvatska i Srbija trenutačno na vlasti, a dobrim dijelom i u opoziciji, imaju garniture koje međusobne odnose dviju država i dvaju naroda shvaćaju uglavnom kao priliku za nacionalističku manipulaciju vlastitom javnošću i biračkim tijelom, to jest za ostvarivanje svojih uskih i sebičnih političkih interesa pod dimnim plaštem borbe za nacionalno dostojanstvo i za svoju verziju istine o traumatičnim događajima između Hrvata i Srba u bliskoj ili nešto daljoj prošlosti. Plenkovićevoj vlasti dobro je došao Šešeljev ispad u Skupštini, ispad koji, izgleda, nitko nije vidio, i novo zaoštravanje sa Srbijom: šef HDZ i premijer suočio se, u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije, s višetjednim udarom radikalnije i konzervativnije unutarstranačke i blizustranačke frakcije te Katoličke crkve, pa mu je potrebno pokazivanje patriotskih mišića, a Srbija je uvijek dobar i siguran poligon za takvu rabotu. Vučić je, pak, u neprestanoj izbornoj kampanji, stalno mu trebaju okolnosti izvanrednog stanja i konstruiranje vanjske ugroženosti da bi u skoroj budućnosti mogao poduzeti nužne ustupke kad je riječ o Kosovu a da pritom ne bude dovedena u pitanje njegova teatralna nepokolebljivost u obrani napaćenog srpstva.
Jasno je da vladajuće elite u Srbiji i Hrvatskoj naprosto ne žele život bez međunacionalnih i međudržavnih tenzija, usprkos tome što se i jedni drugi zaklinju u dijalog i u vlastite dobre namjere: ne žele se odreći efikasnog i pouzdanog sredstva za prikrivanje vlastitog političkog kukavičluka i manjka ideja koje bi trebale poboljšati kvalitetu života građana.
Kad bi ostali bez tog sredstva, oni bi se našli na brisanom prostoru svoje bezidejnosti i moglo bi se posumnjati u smisao njihovog postojanja, pa se trude da ne presuše izvori konfrontacijskog nadahnuća, trude se da jedni drugima ne izbiju argumente za verbalne napade i sukobljavanja. Svi službeni posjeti i neformalni kontakti, svi sastanci i razgovori, sve radne grupe i povjerenstva, sve one izjave o predanosti miru i suradnji – sve to služi samo za produžavanje agonije i za stvaranje privida, sve je to neophodna dramaturgija jednog dosadnog i predvidivog igrokaza, koji međutim i dalje izaziva navijačke strasti u publici kojoj je namijenjen i u kojem se tek kolateralno mogu zbiti sitni pomaci u korist običnog svijeta i zdravog razuma.
Vučićeva Srbija tako se neće suočiti sa svojim mračnim i zločinačkim devedesetima, neće odustati od jednostranog zauzimanja žrtvene poze kad je riječ o postjugoslavenskim ratovima, koje je inače u najvećoj mjeri sama skrivila, i neće prestati mobilizirati svoje građane nakaradnim poimanjem povijesti i nacionalnih interesa. Hrvatska se, s druge strane, neće nedvosmisleno odrediti o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i simbolima ustaštva, tolerirat će relativizaciju jasenovačkog zla i poticanje antimanjinskog raspoloženja te će izbjegavati suočenje sa zločinima u Oluji i na političkoj i na pravosudnoj razini. To su gabariti začaranog kruga, na čijoj vrtnji profitiraju samo političke pa i intelektualne elite koje su ga proizvele i koje se neće dobrovoljno odreći tog instrumenta za produžavanje svoje društvene moći. Oni ga se neće odreći, a na vidiku nema nikoga tko bi im ga mogao oteti ili sakriti.
