Spustila se konačno zima do Srba, tog ustaničkog dijela Like gdje su u svojim dvorištima domaćini kao u stara vremena zasjeli oko kotlova u kojima se peče šljivovica i raspredaju o tome kako je nekad bilo bolje i ljepše. A bilo je prije svega ljudi: mjesto od prijeratnih 1250 stanovnika, koji su radili u pet-šest tvornica ili poduzeća u kemijskoj i metalnoj industriji, građevini, trgovini i obližnjem komunalcu Visočica iz Donjeg Lapca, danas s okolicom broji jedva petstotinjak duša. Pusta je ostala i srednja škola, pa čast javnog obrazovanja danas pronose samo đaci nižih razreda osmoljetke. O tim vremenima stariji sa sjetom pričaju svojoj djeci, koja zapravo više i nisu djeca, jer već imaju svoju djecu te posve stručno nadziru rakiju u toplom kazanu.

Krajem ljeta vuk mi je zaklao dvije ovce u toru. Mora i on od nečega živjeti kako bi preživio ovu pandemiju – kaže Vukašin Munjas iz Lipova Polja

Nove, strože mjere, poput zatvaranja kafića i dodatnog ograničenja okupljanja ljudi, koje su s izmakom prošlog tjedna stupile na snagu u svrhu smanjivanja broja novozaraženih koronavirusom i pritiska na bolnice, pogodile su već ionako manje ili više izolirane općine i mjesta u kojima srpska manjina čini većinu ili značajan broj. U Srbu pretežu obiteljsko-poljoprivredna gospodarstva, koja su u ovoj godini teško dogovarala pravednu cijenu otkupa svojih proizvoda – janjaca, teladi, mlijeka i sira – pri čemu su dospjeli na rub održivosti. No i povrh toga nisu otišli na rendez-vous vladajućima na Markov trg kako bi ondje, poput velegradskih ugostitelja, zapalili lampione u čast svoje možebitne propasti, mada se ni sami ne usude proreći što im je sudbina dalje namijenila. Zahvaljujući tihom lockdownu zatvorena su i dva lokalna kafića, dva centra svijeta za mnoge tamošnje mještane.

"Pretače se iz šupljeg u prazno", podsjeća nas na staru izreku Nebojša Rađenović, predsjednik Mjesnog odbora Srba. Ističe da se odjeci života u ovo krizno doba pronalaze u lokalnoj pilani u kojoj radi pet-šest radnika. Dvojica njegovih sumještana su pak zaposlena u Vodoopskrbi, jedan u Čistoći, a tri radnika sreću su pronašla su na zimskim javnim radovima. Pretežno starija populacija rijetko izlazi iz kuće, iza debelih prozorskih okna čekaju da virus konačno mine.

Pretače se iz šupljeg u prazno – kaže Nebojša Rađenović iz Srba (Foto: Jovica Drobnjak)

Za to vrijeme Milan Uzelac, donačelnik Udbine i predsjednik tamošnjeg Stožera civilne zaštite, vodi, između ostalog, ovogodišnju statistiku o životu i smrti udbinskih Srba. Nije riječ, kako bi netko pomislio, o smrti uzrokovanom koronavirusom, već onih bolesti što nadođu s uobičajenim rizicima života. Brojke govore o 27 ili čak 28 umrlih od početka godine, dok je istovremeno tek petero novorođenih. Računica je jasna i porazna: mortalitet je ondje pet puta veći od nataliteta.

- Udbina se u jeku pandemije doima poput Černobila - kaže nam potom donačelnik Uzelac.

Vjerojatno je takav zaključak izveo iz podatka koji nam je također prezentirao: od pola pet poslijepodne do pola šest sljedećeg jutra ulicom se ne može nabasati na čovjeka. Zatvoreno je svih pet udbinskih ugostiteljskih objekata: dva restorana i tri kafića, koje je općina za ovu godinu oslobodila plaćanja komunalne naknade, a riječ je, doznajemo, o dvjesto do tristo kuna mjesečno. Umjesto pred vratima gostionice, ljudi se uglavnom nakratko susreću ispred vrata lokalne trgovine, mesnice, pekare i pošte. Zbog toga se ova udbinska razglednica doima još neobičnijom, ružnijom i tužnijom.

Milan Uzelac (Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL)

- Stariji ljudi su naviknuti na sva odricanja. Jednom sedmično otiđu u nabavku u neku veću trgovinu i eventualno svrate do komšije na rakijicu. Nema tu velikog životnog luksuza - ističe Milan Uzelac.

Pa ipak, nije sve propalo – radi pilana koju je nedavno preuzeo novi vlasnik i koja zapošljava tridesetak radnika. Tu je i firma za proizvodnju peleta za centralno grijanje, kao i ona za preradu duhana, pri čemu se sirovina uvozi iz Sjeverne Makedonije. Udbina broji gotovo tristo OPG-ova, od čega pedesetak njih ozbiljno prkosi tržištu.

Što je nadalje ostalo od Like? Selo Ondić, zaseok Krčan, u njemu na desetke kuća, ali nigdje života. Ipak, žarulja gori u jednoj od njih. Bosiljka Radočaj, u svojim šezdesetim godinama, ondje živi sa suprugom i brojnim životinjama: uzgajaju ovce, kokoši, drže pse i mačke. Zbog korone ne strahuje toliko za sebe koliko za djecu: jedan joj je sin nastanjen u Novom Sadu, a drugi u Somboru. Do nje svrati tek poštar s računima. Supružnici Radočaj rijetko se zapute u veću nabavku namirnica krivudavom cestom prema Udbini, Gospiću ili Gračacu. I tako, red interneta, red televizije, brige o životinjama i vrtu i kratak dan brzo prođe, a novi tjedan začas dođe. Ipak, bilo bi prirodnije da u zaselku, kaže nam Bosiljka, živi još neka porodica, generacijski njima bliska, tek toliko da čovjek ima ponekad priliku s nekim porazgovarati. Korona je prilično usporila one koji bi i češće svratili do svojih starina u Ondiću.

Neobično nam je bez restorana – Predrag Burza, načelnik Ervenika

Koliko god stanovnici Dalmatinske zagore bili zakinuti zbog slabe naseljenosti tog povećeg geografskog prostora, toliko im ta činjenica dobro dođe u pandemijskim okolnostima. Tek nekoliko uvezenih slučajeva od proglašenja pandemije, kako kaže načelnik općine Ervenik Predrag Burza, dokaz je koji ide u prilog toj tezi. Ondje je puno staračkog stanovništva koje, uz sve propisane epidemiološke mjere, obilaze gerontodomaćice. Prema zadnjem popisu, na području te općine bilo je prijavljeno 1105 stanovnika, ali je otprilike 800 stalnih žitelja. U općini su do zatvaranja radila dva restorana, jedan stalno u Radučiću i drugi povremeno u Erveniku.

Ograničavajuće mjere, koje su jednake za sve, možda su ipak pretjerane, posebno u malim sredinama poput naše – govori načelnik općine Erudt Jugoslav Vesić

- Zatvaranje restorana u Radučiću, koji je regionalno poznat, svakako je hendikep, jer su se tu ljudi uglavnom družili pa nam je sad neobično. Ipak, vjerujem da nam je ovdje bolje nego u gradskoj sredini - kaže načelnik Burza.

U cijeloj toj nevolji došla je do izražaja domaća roba brojnih ekoloških OPG-ova za kojom postoji prilična potražnja. Mimo toga u pogonu je vjetropark Krš -Pađene, inače i dalje vruća politička tema. Ondje je, kaže nam načelnik, grupica ljudi zaposlena na održavanju vjetroelektrana. U općini se nadaju da bi uskoro trebali početi stizati prihodi od vjetroparka koje bi uložili u razvijanje potencijala tog kraja.

- Vjetroelektrane isporučuju struju HEP-u, ali s obzirom na to da nema pravomoćnih upotrebnih dozvola, ne možemo ispostaviti rješenja koja bi donijela benefite našoj lokalnoj samoupravi - nastavlja Predrag Burza.

Vukašina Munjasa zatekli smo kod kuće u Lipovom Polju, selu zamalo rubno položenom uz Kosinjsku dolinu. U njemu obitava svega 55 stanovnika. Ali živi se normalno, kaže nam Vukašin, inače vlasnik povećeg OPG-a. Kako izgleda normalan život ondje? U zaselku Uzelci, gdje Vukašin živi sa suprugom, obitava još tek dvoje stanovnika; nema kafića, trgovine, socijalnih kontakata, ničeg sličnog. Uokolo se skiće tek nekolicina radnika, koji po dekretu Općine Perušić obnavljaju tamošnji seoski dom. Nezamislive su to životne okolnosti prosječnom Zagrepčaninu, gotovo usporedive s nekim rezervatom.

- Čovjek koji drži jedini, zasad zatvoreni kafić u Donjem Kosinju, vozi pokretnu trgovinu unaokolo po selima. Pravo da vam kažem, jednom sedmično, kad nam zafali, odemo i kupimo namirnice u kakvoj trgovini u Gospiću - kaže Vukašin.

Jugoslav Vesić, načelnik općine Erdut

Vrhovi Zavižana su zasniježili, Senjsko bilo vrtjelo se zadnjih dana oko nule pa i niže.

- Pripremili smo 20 metara drva, ispod toga se ne čeka zima. Bez drva i praseta ne smiješ čekati zimu - kaže Vukašin.

- A vuka? Ima li ga?

- Ima i njega. Krajem ljeta zaklao mi je dvije ovce u toru, baš sam nedavno dobio obeštećenje - priča nam.

- Znači nema koronavirusa za vuka? - pitamo dalje.

- Ha, mora i on od nečega živjeti kako bi preživio ovu pandemiju - zaključuje Vukašin Munjas.

Za razliku od tog dijela Kosinjske doline, u općini Vrhovine vukovi se zasad pridržavaju epidemioloških mjera. Vlasnici osam velikih OPG-ova koji drže stoku zasad se ne žale. Zatvorena su ukupno četiri kafića, koje je općina još proljetos oslobodila plaćanja komunalne naknade. Država će, kaže načelnik Vrhovina Milorad Delić, nadalje i svojim mjerama obeštetiti ugostitelje tako da oni neće puno izgubiti. Na udaru epidemioloških mjera su i privatni iznajmljivači za koje načelnik kaže da su lani dobro poslovali, pa su valjda nešto i uštedjeli za ove crne dane.

Valja se katkad skloniti od pukih ekonomskih računica. Možda tek, pandemijski razabirući, pod svjetla javne rasvjete u općini Krnjak u Karlovačkoj županiji. Načelnika te općine Dejana Mihajlovića zanima hoće li se ta prisilna romantika, uzrokovana novim mjerama, u budućnosti odraziti na natalitetnu politiku. Sve je dakle politika, pa čak i kad zorno svjedoči da općina Krnjak sa svojih ni 1500 stanovnika nije naučila na obilje. To što obilja sada ima još manje ili ga uopće nema, Krnjačanima nije ništa neobično. Zatvaranje kafića ipak se osjeti, ljudi se manje okupljaju, posebno u centru općine. Ovoga je tjedna započela i online nastava za više razrede osnovne škole.

- Izgleda kao da je na snazi policijski sat, a službeno ipak nije. Čak su i automobili utihnuli. Ovakvo mi stanje djeluje više sablasno u odnosu na vrijeme prije donošenja zadnjih mjera - kaže Mihajlović.

Krnjak je, domeće nadalje načelnik, sredina orijentirana sama na sebe, pa tako imaju ambulante, ljekarnu, poštu i poljoprivrednu apoteku, zbog čega ljudi ne moraju često odlaziti drugdje kako bi zadovoljili svoje potrebe. U punom pogonu je i služba za stariju populaciju koja ondje dominira – preko programa "Zaželi" starijim se mještanima na kućni prag dostavljaju potrebne namirnice.

- Kakva je reakcija mjesnih ugostitelja na privremeno zatvaranje obrta? - pitamo načelnika.

- U prvom valu je bilo više negativnih reakcija, a sad i oni uviđaju da rad u ovakvim uvjetima nema smisla, pa su mjere primili uglavnom pozitivno. Pogotovo jer će im država refundirati dio troškova. Prihodi su im značajno pali i prije zatvaranja pošto veći dio ljudi iz opreza još otprije nije hrlio u kafiće - ističe Mihajlović.

Ni na istoku, u općini Erdut, rekli bismo, ništa novo. S prvim mrakom ostaje raditi samo javna rasvjeta. Jutrom roditelji voze tek najmlađe osnovce u školu. Socijalni život i kontakti su svedeni na minimum. Izostaje i poslovično sklapanje poslova u lokalnim kafanama. Šetnica, koja se u Dalju i Bijelom Brdu proteže uz Dunav, svjetlo je u tom mraku jer ljudi barem prođu jedni pored drugih. Oba dunavska restorana su, naravno, zatvorena; kava se pije s nogu na otvorenom.

Načelnik općine Erdut Jugoslav Vesić smatra da su ograničavajuće mjere, koje su jednake za sve, možda ipak pretjerane, posebno u malim sredinama poput njihove. Ne bi trebalo generalno zaključivati, smatra Vesić, već voditi računa o slabije razvijenim krajevima poput istoka zemlje ili Banije, Korduna i Like. Ugostitelji su u tom dijelu Slavonije, gdje obitava pretežno srpsko stanovništvo, također oslobođeni plaćanja komunalne naknade, ali i plaćanja zakupa prodajnog prostora, što se najviše odnosi na OPG-ove. Sve škole u toj općini, osim četiri od prvog do četvrtog razreda, prešle su na online nastavu. Načelnik Vesić ističe kolegijalnost koja se izdigla iznad aktualne zdravstvene krize – ljudi su više spremni pomoći jedni drugima, a prevaziđena je, kaže, i stigmatizacija zaraženih. Još proljetos organizirali su ekipu od 15 do 20 mladih ljudi koji pomažu starijima. A nadošlo je pomalo, kaže načelnik Vesić, i vrijeme krsnih slava, koje se, mimo uobičajenih slavonskih normi, iz zdravstvenog opreza obavljaju uglavnom u užim porodičnim krugovima. Do nekog novog normalnog vremena.