Ništa u ovoj zemlji nije istovremeno toliko općepoznato i misteriozno kao ustaško znakovlje. Njegovi širitelji u javnom prostoru zato su kronično podvojene osobe kakve moraju činiti jedno dok pričaju nešto posve drugo. Razlog je zavjerenička obrana višeg političkog interesa u delikatnome međunarodnom okviru.
Heraldika, ornamentika i semantika u vezi s „endehazijom“ zbog toga je sveprisutna na uličnim zidovima i raznim okupljanjima, pa i virtualnim, ali se sistematično prešućuje. Reakcije na ustašku zastavu s nastupa hrvatske nogometne reprezentacije u Rijeci prošli tjedan dovele su tu praksu do neviđenog urnebesa.
Kad se pojava (ne)mile trobojnice više nije mogla iznegirati, uslijedio je zaplet čiji se unutarnji smisao može rastumačiti tek uz definiranje navedene pragme. Prvo se jest i to negiralo, dabome. Ignorira se svaki put, a odgovorni se svakom sličnom nalazu iščuđavaju kao novootkrivenom kontinentu. Na društvenim mrežama ovom prilikom se najprije sumnjalo da je zastava uopće bila istaknuta. Kasnije, da je sadržavala ikakav sumnjiv element izuzev, možda, prvog bijelog polja na hrvatskom grbu.
No zatim se pojavila fotografija koja na zastavi prikazuje ono U, obrubljeno tropletim ramom. Tu je već bilo teže demantirati ustaškost barjak-aranžmana. No u međuvremenu je lansirana priča da su izgrednici zapravo ubačeni provokatori, a s njom su prednjačili prvi ljudi reprezentacije i nacionalnog saveza, Zlatko Dalić i Marijan Kustić. Baš kao da tribine i kontekst reprezentacije odavno nisu najviđenija podloga za preslikavanje širih ideoloških procesa. Odmah su izvijestili da je posrijedi podvala radi oštećivanja Hrvatske uoči dočeka Turske u Osijeku, upućujući na agente iz monitoring-organizacije Football Against Racism in Europe (FARE).
Nakon potvrde da FARE nema veze s tim, policija daje šture informacije o počiniteljima, nekim momcima iz okolice Čakovca, da bi na spomenutim mrežama krenule smrtno ozbiljne šale o manjini čiji bi pripadnici prodali rođenu dej za cent, kamoli ovo. Pa i kad je riječ o zastavi režima koji je tu manjinu trijebio proporcionalno izrazitije negoli čak jedne, s oproštenjem, Srbe.
Ipak, veselje je trajalo kratko, a ubrzo se ispostavilo da su momci, eto, nekakvi tamo Hrvati. Slabi su to Hrvati, glasile su reakcije - Međimurci, i nije se čuditi njihovoj upletenosti u grubu urotu protiv ove zemlje.
Tad je stigla vijest da ne samo da su Hrvati, nego je glavni od njih sin glavnog HDZ-ovca u općini. Ne samo da je sin, nego mu je bio suučesnik u fizičkom napadu na policajce i goste izvjesnog lokala u tom kraju prije pola godine. Novi proces nad njima završio je uz novčane kazne te zabranu dolaska na utakmice reprezentacije, ali premijer Andrej Plenković je već bio zatvorio riječki slučaj, što se tiče politike. Izjavio je da nitko od počinitelja s utakmice nije u HDZ-u. A valjda je i bolje tako naizgled mutavo reagirati, jer tko zna što bi se još otkrilo, kako je krenulo nakon svakog sljedećeg poricanja.
Moguće je da bi se otkrilo da je nezgodno podvojen sam HDZ, i ova zemlja skupa s njim, i javnost naša takozvana, medijska i šira. Izgledno je da bi se iza crtača tolikih ustaških simbola po ulicama ukazao sam dominantni hrvatski režim, uz normalizirano nacionalističko stajalište okosnice društva. Dalić i Kustić ispali bi sitne varalice, sa svom obiteljaškom nadrifilozofijom. Izmišljanje nove, apsurdne zavjere radi prikrivanja one stare i realne i prevladavajuće, teško da bi moglo rezultirati dostojnijom i uvjerljivijom poantom.
