Ove subote, na dan izborne šutnje uoči nedjeljnog biranja za Europski parlament, u Zagrebu, Splitu i Zadru održavaju se prosvjedi protiv prava žena na slobodu odlučivanja o vlastitom tijelu, zamaskiranih u pozitivnu priču Hoda za život. Državno izborno povjerenstvo nije našlo ničeg spornog u datumu održavanja ovih manifestacija, koje se itekako bave političkim pitanjima i na kojima su prethodnih godina sudjelovali političari različitih rangova. Tjedan dana nakon marševa u Rijeci i Osijeku, protivnici prava na pobačaj hodat će u tri hrvatska grada. Tim povodom razgovarali smo s dugogodišnjom feminističkom aktivistkinjom iz Splita Mirjanom Kučer koja je i prošle godine sudjelovala u organizaciji podsjećanja na žrtve nasilja nad ženama na dan kad se u Splitu održavao Hod za život.
I ove godine u Splitu se održava Hod za život. Nakon prošlotjednih manifestacija u Rijeci i Osijeku, uoči parlamentarnih izbora, protivnici pobačaja šetat će i u Zagrebu i Zadru. Kako komentirate činjenicu da se manifestacija omasovljuje i da se odvija dan uoči izbora?
Naravno da cijenim pravo na slobodno okupljanje i javno izražavanje političkih i drugih stavova i uvjerenja. Problem je kad se to zloupotrebljava tako da se ulazi u prava drugih i pokušava ih se ograničiti. Ovdje imamo jednu, na prvi pogled besmislenu agresivnu kampanju usmjerenu direktno na žene. Na njihovu slobodu i stečena prava. Većina građana je, vjerujem, svjesna da ova šarena povorka nije ni za život, ni za djecu, već je protiv žena. A i protiv same prirode i svijeta u kojem živimo. Nadam se da će u tjednu borbe protiv plastike, čijom smo nekontroliranom upotrebom dobrano ugrozili živote i budućnost naše djece, odustati od šarenih balončića i zagađenja okoliša. To su samo neke razine njihove pogrešnosti.
Osobno me zabrinjava da su se uspjeli nametnuti kao relevantni u području ljudskih prava koja zapravo napadaju svojim smiješnim i namjernim izvrtanjem njihovog koncepta rugajući se i želeći ga srušiti. Budući da je ova povorka u svibnju, a u lipnju imamo povorke ponosa, javnosti se pokušava poslati poruka o jednakoj važnosti ovih događaja, pa tako i u Zagrebu isticanje njihovih zastava. Povorka ponosa slavi različitost i pravo neheteroseksualnih osoba. Šarena povorka usmjerena je protiv prava na zaštitu seksualnog i reproduktivnog zdravlja žena, prava na autonomiju i privatnost i prava na zaštitu pacijentica. Pristaše ovog konzervativnog pokreta zagovaraju i pristaju isključivo na društvo u kojoj jedna društvena skupina želi nadmoć i kontrolu nad ženskim tijelom i reproduktivnom moći žena. Takva uvjerenja nas vuku nazad u neka mračna doba šutnje i straha, daleko od modernog društva i njegovih civilizacijskih i demokratskih dosega.
Rijeka je ove i prošle godine održala velike Hodove za slobodu kao kontrareakcije. Zbog čega su, po vašem mišljenju, tako masovni skupovi mogući u Rijeci, ali ne Splitu ili Zagrebu? Je li stvar taktike da se u tim gradovima ne želi davati pažnja Hodu za život ili strah od neuspjeha moguće kontraakcije?
Kad bi se u Splitu htio organizirati kontra prosvjed, vjerujem da bi bio jednako posjećen kao u Rijeci, što smo uostalom vidjeli i po odazivu na kratko najavljen događaj kontrareakcije u Splitu na društvenim mrežama, koji je navodno odgođen za 1. lipanj. Osobno, nisam pristaša ad hoc organiziranih kontra akcija, ali želim da se stvari nazovu pravim imenom i razumijem da su građani isprovocirani i revoltirani. Ovaj događaj nije ništa drugo nego u šarenu foliju upakirana osuda žena koje su pobacile ili će pobaciti. Pitam se odakle nekome pravo da se miješa u živote drugih ljudi, da određuje što je dobro, a što nije, što je ispravno, a što ne, tim više jer se radi o zakonskom pravu, utemeljenom na Ustavu Republike Hrvatske.
U Splitu je prije dvije godine napravljena gerilska diverzija, a prošle godine akcija podsjećanja na žene žrtve nasilja. Kako ste se osjećali kad ste vidjeli povorku koja šeta Splitom protiv prava žena, uz blagoslov crkve i to baš u jeku pedofilskog skandala ispred tamošnjeg samostana svetog Frane?
U Splitu su gerilske akcije organizirane i pretprošle i prošle godine. Možda će biti i ove. To ne znamo. U toj povorci protiv prava žena hoda mnogo mladih žena. Upravo njih pozivam da pokušaju čuti drugu ženu. Iskustva žena cijelog svijeta jako su slična. Pozivam ih da razmisle o tome da bi zabrana prava na pobačaj sutra apsurdno mogla u zatvor strpati žene koje ne mogu dokazati da su spontano pobacile, da razmisle o onim ženama koje su u splitskoj bolnici izložene svakodnevnim ponižavanjima i obilježene samo zato što žele prekinuti trudnoću koju iz nekog, samo njoj poznatog razloga, ne žele ili ne mogu iznijeti do kraja. I najvažnije, pozivam ih da se ne odriču sebe. Samo one i nitko drugi imaju pravo donijeti odluku hoće li i kada biti majke! Prošle godine u ovoj šarenoj povorci hodao je i splitski gradonačelnik. Njega pozivam, kao i druge obnašatelje funkcija javne vlasti koji bi se eventualno ove godine priključili šarenoj povorci, da isto to učine 15. lipnja i šetaju u povorci ponosa sa svojim sugrađankama i sugrađanima.
Kako se boriti protiv ovakvih nazadnih ideja upakiranih u priče o obitelji, šarene balone i vesele pjesme?
Sustavno. Ne treba nam demagogija. Treba nam seksualni odgoju u školama, dostupna i besplatna kontracepcija, te briga o seksualnom i reproduktivnom zdravlju koja uključuje besplatan, siguran i dostupan pobačaj, bez stigmatizacije i osude.
Što očekujete od novog zakona o pobačaju?
Novi zakon može i mora biti samo bolji u odnosu na važeći. Napredak bi svakako bio besplatan pobačaj, kao i kontracepcija i drugi medicinski postupci vezano za zaštitu reproduktivnog zdravlja žena. Nikakvo obvezno savjetovanje ne dolazi u obzir. Zakon, vjerujem neće biti tako brzo donesen, no ono što je puno važnije, takozvani priziv savjesti, odnosno odbijanje vršenja medicinske njege i nepoštivanje zakonskih i ustavnih prava žena, pod hitno mora izaći iz sive zone i biti reguliran posebnim zakonom.
