Nije slučajno da je Ivica Todorić cijeloj državi desetljećima prodavao lovačke priče. Njemu to naprosto dobro ide. Cijeli se daje u tu aktivnost. U nju je uložio stotine milijuna. Dizao se i u pet ujutro. Cijele noći provodio vani. Sve što je radio, radio je da uspije. I uspio je, ali ne u biznisu nego u lovu!
Todorić je obožavao lov pa ne čudi da je prva tvrtka koju je Agrokor osnovao bila Lovno gospodarstvo Moslavina u Garjevici, gdje danas nervozno čekaju Agrokorovu sudbinu
Pročešljali smo službene svjetske liste najuspješnijih svjetskih lovaca objavljene u drugom dopunjenom izdanju knjige ‘Priručnik za ocjenjivanje lovačkih trofeja’ iz 2016. godine, a temeljene na podacima Međunarodnog vijeća za lov i očuvanje prirode (CIC). Todorić na njima stoji vrlo dobro. Ma što vrlo dobro, stoji odlično! Daleko je ispred legendi lova u Hrvata poput Josipa Broza Tita ili riječkog tajkuna Damira Vrhovnika, da o komunističkom funkcioneru Juri Biliću i bivšem šefu HGK-a Nadanu Vidoševiću i ne govorimo.
Pogledajmo za početak svjetsku ljestvicu u kategoriji Krzno smeđeg medvjeda. Tamo je Todorić na sedmom mjestu s jednim davnim trofejom koji je ustrijelio u ‘Titovom’ lovištu u Bugojnu 1991. godine. U prvih deset, uz Todorića, nalazi se još samo stanoviti Šeskauskas. Sva ostala mjesta drži pogubljeni rumunjski diktator Nikoale Čaušesku. Josip Broz Tito je na 20. poziciji, a Damir Vrhovnik na 40. mjestu. Neki, međutim, tvrde da se prava ljestvica ovog trofeja treba pogledati u kategoriji Lubanja smeđeg medvjeda, s obzirom na to da se lubanja – za razliku od krzna – ne može razvući, pa ne treba čuditi da Čaušesku ima 23 mjesta među prvih 40 krzna, a samo dva među lubanjama. Todorića nema uopće.
Među 40 najbolje ocijenjenih rogova jelena običnog, Todorićevi trofeji zauzimaju dvije pozicije – na 14. mjesto dospio je 2003. godine nakon što je u svom čuvenom lovištu Garjevica odstrijelio jelena običnog s rogovljem vrijednim 261,81 točaka, a 39. je osigurao 1999. godine, također u Garjevici, s nešto manjim trofejom od 250,86 točaka. Oba su, naravno, kako lovci kažu, ‘u zlatnoj medalji’, s obzirom na to da su iznad 210 točaka. Za usporedbu, bugarski predsjednik iz komunističkih vremena Todor Živkov stoji tek nešto bolje. Njegov jelen vrijedan je 12. mjesta.
Ali Todorić zato u Hrvatskoj nema premca, pa u ovoj kategoriji suvereno zauzima dva prva mjesta, a sin mu Ivan Todorić je šesti. Dok se Ivica Todorić nije ozbiljnije primio puške, prvi je bio Stane Dolanc, slovenski funkcioner iz doba Jugoslavije koji je svog jelena običnog ustrijelio u lovištu Belja. Među prvih 35 probio se i već spomenuti Josip Broz, ali tek na 13., 22. i 35. mjesto s trofejima, sve redom iz Tikveša, kao i još jedan kolega mu iz tog vremena, komunistički funkcioner Jakov Blažević koji je 17. Dakle svi daleko ispod Todorića koji ima pet rezultata među 35 najboljih.
Na trofejima su mu nazdravljali bivši ministar Branko Mikša te premijeri Franjo Gregurić i Nikica Valentić, a druženja su završavala u Todorićevoj lovačkoj kući, uz vino i srneći paprikaš
Nije puno drukčije ni s jelenom lopatarom koji je, tvrde upućeni, Todorićeva tiha patnja, ali tu nije uspio biti bolji od 20. trofeja u svijetu, ali je zato u Hrvatskoj od prvih deset – njegovih pet, pa ne čudi da se nekoliko puta našao na naslovnici Lovačkog vjesnika. Dugo se trudio da dosegne Juru Bilića, još jednog rukovodioca iz bivšeg sistema koji je od 1981. do 2004. godine predvodio listu s trofejom iz Iloka.
‘Jednostavno mi je takva sudbina, da si neprestano namećem nove zadaće, da si, reklo bi se, kompliciram život. Jedna je od tih zadaća uzgoj divljači, a pogotovu one s vrhunskim trofejima. Šest smo godina znali da u našem lovištu ima vrlo kvalitetnih trofeja jelena lopatara, ali nismo ni sanjali da naš može biti najbolji. Eto, i to se dogodilo i time se ponosimo’, rekao je na dodjeli nagrade Ivica Todorić.
Onaj Josip Broz ni na ovoj listi ne briljira, nalazi se na devetoj poziciji uz još nekoliko slabijih plasmana osvojenih na lovištima Brijuni i Kunjevci. Ispred njega je čak i Fadil Hodža, sjetit će se stariji čitatelji predratnog političara. Ima još poznatih imena. Primjerice, bivši direktor brodogradilišta Viktor Lenac Damir Vrhovnik, s čijim afričkim trofejima ovih dana muku muče u muzeju u Brodu na Kupi želeći se riješiti njegovih krokodila i žirafa, na 14. je poziciji. Vrhovnik je prvi i treći na nacionalnoj tablici u kategoriji Rogovi divokoze, gdje je Todorić ‘tek’ šesti s trofejom koji je ustrijelio na Biokovu.
Nije prvi ni u kategoriji Rogovi muflona. Na toj je tablici drugi i treći, iza Ante Lušića koji je na svjetskim tablicama 16., dok je Todorić 23. Broz je opet daleko ispod, pa je tek 23. i to na nacionalnoj ljestvici. Zanimljiv je slučaj Jure Bilića koji je službeno osmi, mada upućeni tvrde da njegov muflon, kojeg je odstrijelio 1981. u lovištu Orebić-Pelješac, zaslužuje daleko više od dodijeljenih mu 231,50 točaka. Priča kaže da su mu prilikom ocjenjivanja namjerno uzeli barem pet točaka, jer da ovaj tih godina nije politički najbolje stajao, a i – po svemu sudeći – nije ga bilo puno ni briga, s obzirom na to da ga nije ni nosio na ocjenjivanje, nego je to napravljeno nekoliko godina kasnije.
I inače s muflonom stvar stoji pomalo krivo, jer su svi navedeni na rang-listi, osim Todorića, ustrijelili te životinje u njihovim prirodnim obitavalištima na Rabu, Pelješcu, Lošinju, uz obalu gdje muflon živi. Todorić je to pak učinio u svojoj Garjevici, u Moslavini, gdje je muflon očito naseljen, pa umjesto da se vere po planinama pase travu među listopadnim drvećem. Todorićevi lovački uspjesi bili su toliki da su zli jezici tvrdili da mu, baš kao onomad Brozu, dovode životinje na puškomet, čak ih vežu za drveće kako bi ih uspio odstrijeliti, ali bit će da u tome ima istine jednako kao i u spomenutim pričama o Titu. Međutim, sasvim je sigurno da je prvi, često i jedini, pravo na trofej imao baš Todorić, o čemu svjedoči i to da je rekordnog jelena prvi ugledao sin Ivan, ali pucao je, pogađate, Ivica.
Na nacionalnoj tablici muflona, nije nevažno spomenuti, nalazi se i Ivan Stevo Krajačić, još jedan iz plejade moćnih rukovodilaca iz socijalističkih vremena. On je na Brionima 1966. ustrijelio muflona za 15. poziciju. Važnija od toga je veza koju je Todorićev otac Ante Todorić, direktor socijalističkog Agrokombinata, imao s pokojnim Krajačićem, s obzirom na to da je – kako piše u svojoj knjizi ‘Ivica Todorić: biografija palog kralja biznisa i politike’ (Profil, 2017.) novinar i publicist Ratko Bošković – upravo po njegovom nalogu obitelj Todorić šezdesetih godina preseljena iz Božjakovine na zagrebački Pantovčak, u kuću koja je do 1945. pripadala plemićkom posjedu baruna dr. Vladimira Nikolića.
I Antu Todorića je zanimao lov, ali čini se više kao sredstvo za ostvarivanje cilja nego za pumpanje ega. Tako je, piše Bošković, često u lov i u svoju klijet u Hrvatskom Leskovcu pozivao političke istomišljenike i saveznike, među kojima su bili zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, partijski čelnik Pero Pirker, direktor Kreditne banke Zagreb iz koje će kasnije nastati Zagrebačka banka Marko Mrkoci, a u Hrvatski Leskovac znali su se zaputiti i ljudi od pera poput književnika Miroslava Krleže ili povjesničara Grge Novaka. Očito su miris baruta, odlično vino i domaće kobasice bili bogom dan ambijent za neformalne razgovore u kojima odstrijeljeni veprovi sasvim sigurno nisu imali glavnu ulogu.
Ivica Todorić je na vrijeme shvatio prednosti lova koji je, uostalom, obožavao. Stoga ne čudi da je prva tvrtka koju je Agrokor u Hrvatskoj osnovao bila Lovno gospodarstvo Moslavina koje je s osnivačkim ulogom od 12,9 milijuna kuna dobilo koncesiju da upravlja Garjevicom. Već 1993. novine su bilježile da su bogati lovci iz cijele Europe dolazili trošiti novac u Moslavinu, gdje su ih čekale čeke s ugrađenim centralnim grijanjem. Vjerojatno se nikada neće moći izračunati koliko je Todorić uložio novca u to lovište. Tamo je skinuo jelena i jelena, i to ne samo on, nego i oba njegova sina, Ante i Ivan. Čak se i Antina sada već bivša supruga i misica Martina Novosel Todorić okušala u lovu, pa je odstrijelila vepra od 150 kilograma. Ostatak Gazdine familije rjeđe je pohodio Garjevicu, kći Iva Balent tek ponekad, a gospođa Vesna Todorić na lovište bi dolazila s fotoaparatom. Todorići su, podsjeća u knjizi Bošković, razvili i svoju lovačku etiku s prigodnim ritualom.
‘U našem lovištu držimo se umjerene etike. Nijemci se, primjerice, mažu krvlju odstrijeljene životinje, no mi nismo toliko ekstremni. Držimo se običaja da je lov završen u trenutku kad je životinja odstrijeljena. Zatim se lovcu daruje grančica za šešir, slika se s plijenom i nazdravlja rakijom’, ispričao je jednom Ivica Todorić. Sličan ritual imao je i Tito, samo što bi se on u lov zaputio kočijom.
Nazdravljali su mu tako bivši ministar gospodarstva te turizma i trgovine Branko Mikša, kao i premijeri Franjo Gregurić i Nikica Valentić, s kojim je inače odličan prijatelj. Ta su druženja, piše Bošković, obavezno završavala u Todorićevoj lovačkoj kući, uz srneći paprikaš i vino iz njegovog podruma.
Lov, naravno, nije jeftin sport. Posebno kad na njega potegneš privatnim helikopterom. Vrhunski trofeji dosežu cijene od nekoliko desetaka tisuća eura, održavanje lovišta iznimno je skupo. U neka od njih samo da biste kročili nogom morate platiti stotine eura. Lov je dakle i biznis. Garjevica je trebala biti isplativa, pa se Todorić svojski potrudio da Međunarodno vijeće za lov i očuvanje prirode to lovište proglasi ‘najbolje vođenim u 2000. godini u svijetu’, što je Todorića ponukalo da Hrvatsku nazove ‘svjetskom lovačkom velesilom’, ali i da naglasi da lov nisu samo ubijanje i trofeji, nego i održavanje ekologije i života u šumi.
Pokazalo se, međutim, da je i ovaj zalogaj Todoriću bio prevelik. Prije dvije godine Agrokor je oglasio prodaju najdraže Todorićeve igračke, pa su upućeniji analitičari već onda tvrdili da nešto s koncernom gadno ne valja. LG Moslavina zapošljavala je 13 ljudi koji su gospodarili sa 25 tisuća hektara državnog lovišta Zapadna Garjevica, smještenog 70 kilometara od Zagreba, s koncesijom do 2035. godine. Ta je firma već tada bila u milijunskim gubicima. Samo 2014. je sa 18,6 milijuna kuna prihoda ostvarila minus od 15,5 milijuna. Zainteresiranih nije bilo ili je Todorić u zadnji čas ipak odustao. U Garjevici nervozno čekaju Agrokorovu sudbinu, nadajući se da će se naći netko tko bi preuzeo ovaj golemi zalogaj.
Nije Garjevica jedio Todorićevo lovište. Prije dvadesetak godina preko tvrtke Confort d.o.o. uzeo je u koncesiju lovište Pelegrin smješteno na poluotoku sjeverozapadno od Hvara. Uz njega, od tvrtke Sunčani Hvar unajmio je šest apartmana koji su ionako bili rezervirani za lovce. Luksuzno ih je preuredio, napravio helidrom, zaštitio od neželjenih pogleda i stavio u funkciju sebi, svojoj obitelji i prijateljima, pa je jedne godine helikopterom Bell 407 tamo uputio suprugu, kćer i sina u društvu sa suprugom Nikice Valentića. Na pitanje novinara što će mu toliko lovišta, odgovorio je ovo: ‘Ne postoje nikakva ‘lovišta’, kako se to napuhivalo u novinama. Postoji jedno lovište (Garjevica) i smatrali smo da kao ozbiljna kompanija trebamo u njega uložiti i dati doprinos nekakvim drugim segmentima u Hrvatskoj. Kao što podržavamo muziku, sport, zdravstvo i kulturu općenito, tako smo podržavali lovni turizam i njegov ekološki segment. Bio sam lovac i prije i zbog toga sam išao u to. Vjerojatno, da sam planinario, podržao bih razvoj planinarstva.’ Možda bi za sve, pa i za njega, bilo bolje da je planinario!
