Kakvi su problemi vezani uz održavanje manjinskih izbora koji će biti 7. maja?
Što se tiče manjinskih izbora, problemi su standardni kao u prethodnim izbornim ciklusima. Izbori su jako slabo vidljivi, nema nekog velikog izvještavanja i nema gužve kao kad su u pitanju parlamentarni, predsjednički ili lokalni izbori, osim što se tu i tamo u javnom prostoru pojavi pokoja informacija. Srpsku zajednicu to pogađa jer dok su neke manjine vezane uz određena područja, nas ima na području cijele zemlje. Kako ljudi sve manje gledaju TV i čitaju novine, biračka mjesta ili podatak tko je na listama nije lako ni naći pa čovjek mora inati predznanje da sam potraži informaciju o tome. Na manjinskim izborima je i mali broj biračkih mjesta, pa se ljudi moraju raspitivati da bi saznali gdje mogu glasati i onda doći na svoje biračko mjesto koje im često nije u blizini. Postoji i određena nezainteresiranost prema institutu manjinskih vijeća čije ovlasti nisu prevelike, a ponekad ni ono što imaju kao ovlast, iz različitih razloga ne mogu prakticirati. Zbog toga su manjinska vijeća ponekad percipirana kao institut koji nema neku naročitu snagu pa onda i izbori za neke mjesne odbore imaju veći odziv. Dvadeset godina nakon prvih manjinskih izbora još uvijek ima neinformiranih.
Kako manjinske izbore učiniti vidljivijima i kakvu kampanju u tom smislu vodi SNV?
Postoje dva puta; prvi bi trebala biti organizirana državna akcija gdje bi se putem javnih medija informiralo ljude, o izborima bi mogli govoriti važni političari. Postoje također Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Savjet za nacionalne manjine. Uglavnom, trebala bi postojati sinergija da se i ti izbori učine vidljivima, a nisam prezadovoljna onime kako se to čini. Drugi način je putem manjinskih institucija. Iako bi trebao biti sporedan, to je zapravo glavni način u srpskoj i drugim zajednicama. SNV radi javne kampanje koliko je to u našoj moći i u okviru njih okačili smo džambo plakate na kojima je ispisano da se "7. svibnja iziđe na izbore" kako bi zainteresirali čitavu zemlju. To su izbori koje organizira Hrvatska, tiču se čitave zemlje i svih ljudi u njoj. Tu su i naše institucije i organizacije; one obavještavaju članstvo, o tome govorimo na raznim događajima u sredinama. Obilazimo ljude i nastojimo ih informirati kad se izbori održavaju i gdje mogu glasati, za što oni uopće glasaju i kako se glasa. Često se događa da Srbi nisu upisani pod svojom nacionalnosti. Zato postoji rok do 26. aprila za provjeru i promjenu u biračkim popisima. Tamo gdje postoje konkurentske liste, glasač će dobili listić s dva ili više imena i mora znati kako da glasa da bi listić bio važeći. To nisu jednostavne stvari i oko njih treba jako puno komunicirati, što manjinske institucije rade. SNV ima svoje telefonske brojeve i bit ćemo biti konstanto dostupni, pa i na dan izbora jer je taj dan izuzetno bitan za nacionalne manjine. Članstva se isprepliću pa su članovi SNV-a i u članstvu Prosvjete, Privrednika, Zajedničkog veća opština ili Srpskog demokratskog foruma i u tim institucijama nameću priču o manjinskim izborima. Posao je manjinskih institucija i stranaka da čuvaju institut manjinskih vijeća i naglašavaju njegovu važnost za našu zajednicu, svoje članove i ljude. Svi mi pozivamo ljude da glasaju, i tu se ne mora reći "glasajte za ovog ili onog" ali se mora reći "iskoristite svoje biračko pravo i iziđite na izbore". Ne znam imaju li institucije drugih manjina svoje kampanje; promišljali smo zajedničku kampanju svih manjina, ali to u ovom ciklusu nije realizirao.
Kako napreduju pripreme za izbore?
Pripreme su u toku već dosta dugo, a ovih dana su objavljene liste. SNV je predao liste u 156 vijeća i za sedam manjinskih predstavnika, sve skupa na listama predložili smo 2.019 kandidata. Sada je naš posao da ljudi iziđu u što većem broju. U 13 mjesta imamo konkurentske liste za vijeće – u Sisku, Glini, Benkovcu, Virovitici, Osijeku, Rijeci, Sunji i drugim mjestima. Smatramo pozitivnim da postoje ljudi koji su voljni baviti se lokalnom manjinskom zajednicom i izaći na megdan sa svojim programima. U redu je da sukobljavamo stavove o tome kako bi neku općinu, grad ili županiju trebalo voditi u manjinskom smislu. Voljeli bismo da tih lista ima više. To bi našu kampanju učinilo vidljivijom i žešćom, a gdje ima konkurentskih lista, tu je veći odziv zbog pojačane mobilizacije građana. Veći odziv manjinskim vijećima uglavnom daje legitimitet, iako postoje situacije u kojima to nije jedini kriterij. Ali čim više ljudi izlazi, više ih promišlja što bi se moglo bolje i drugačije te se interesira za uključenje u aktivnosti vijeća i manjinskih organizacija. Mislim da će nam brojke biti bolje u odnosu na 2019.; po obavještenjima s terena, na listama je više žena i mladih ljudi, što znači da je uložen trud da se situacija na listama popravi. Moramo biti svjesni da je je srpsko stanovništvo starije od hrvatskog i da su u manjinskim vijećima stariji i zreli ljudi. Ako u vijeću ima 4-5 pripadnika neke populacije naprema preostalih 20-ak, ne možemo govoriti o nekoj zastupljenosti. A listama s tek nekoliko žena ili mladih trebat će više truda da sebi približe taj dio populacije među glasačima. Najčešće nemamo problem sa sastavljanjem listi, osim ponekad u sredinama u kojim živi jako mali broj Srba, recimo nekoliko desetina, a pošto ih je više od 1,5 posto, imaju pravo na vijeće. Tada u vijeće zbog brojnog sastava mora ući popriličan postotak mještana – općine imaju po deset, gradovi 15 i županije po 25 članova, što je dosta velik broj ljudi koji se trebaju odlučiti za društveno-politički rad. Zbog toga je ponegdje nemoguće sastaviti liste. Veći problem je motivacija zajednice i poštovanje instituta manjinskog vijeća, kao i odgovornost svakog pripadnika našeg naroda koji se tako deklarira i interesira ga da sagradi odnos prema institucijama. Bolje je imati negativan stav nego ne znati o čemu se priča. Ljudi imaju priliku upoznati svoje institucije, sportska društva, udruženja žena, KUD-ove. Kad bismo zbrojili što imamo, to bi bilo više stotina srpskih organizacija po terenu; ne poznavati ništa od toga jeste neodgovornost. Ako se netko izjašnjava u nacionalnom smislu, a živi u državi u kojoj to nije većinski identitet, po meni se treba interesirati o zajednici jer se time izgrađuje njegov i identitet njegove porodice.
