Socijaldemokratska partija već je mjesecima, prema istraživanjima koja se uzimaju relevantnima, zakovana na biračkoj podršci koja se kreće od 21 do 24 posto. Kad kažemo mjesecima, riječ je o sedam mjeseci, koliko je Davor Bernardić na čelu SDP-a. Istovremeno, podrška vladajućem HDZ-u ne spušta se ispod 31, a zna dosegnuti i gotovo 35 posto, kao što je bio slučaj u Ipsosovom istraživanju prošlog mjeseca. U tih sedam mjeseci HDZ i HDZ-ova vlada nisu poduzeli ni jednu iole ozbiljnu političku akciju čiji bi cilj bio bolji život hrvatskih građana, ako izuzmemo donošenje zakona o instaliranju državne uprave u propalom Agrokoru Ivice Todorića, a tek će se, zapravo, vidjeti što će Hrvatskoj i hrvatskim građanima donijeti to zakonsko rješenje. U tih sedam mjeseci premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković bio je zaokupljen najavljivanjem otkupa INA-e od Mađara, prodajom četvrtine HEP-a, rusko-ukrajinskim sukobom, rasturanjem obrazovne reforme, Bosnom i Hercegovinom, osnivanjem Vijeća za suočavanje s nedemokratskom prošlošću te rušenjem svoje vlade i mučnim sastavljanjem nove parlamentarne većine, koja uključuje i Tomislava Sauchu, dojučerašnjeg utjecajnog SDP-ovca i trenutačnog USKOK-ovog optuženika za krađu državnog novca preko lažiranih naloga o službenim putovanjima u inozemstvo posebnih savjetnika u vladi Zorana Milanovića.
Političko djelovanje Rajka Ostojića uglavnom se svodi na opskrbljivanje novinara insajderskim informacijama i na guranje šefa stranke u nepametne obračune s unutrašnjim neprijateljima
Unatoč tome, SDP je, rekosmo, čvrsto zakucan na najmanje deset postotaka zaostatka za HDZ-om. Razlog je, naravno, bavljenje socijaldemokrata samima sobom, što je kulminiralo prošlotjednim rascjepom u Klubu zastupnika u Saboru na pitanju smjene Milanke Opačić i Miranda Mrsića s relativno nevažnih parlamentarnih funkcija: od 37 poslanika, deset ih se nije pojavilo, deset ih je bilo protiv, tri su bila suzdržana ili nisu htjela glasati, a četrnaest ih se izjasnilo za smjenjivanje. Podjelama tu neće biti kraj, jer ujesen dolaze izbori za vodstva lokalnih organizacija, što će Bernardić, također, pokušati iskoristiti za obračun s onima u čiju lojalnost sumnja: bit će to prvi formalni test njegove snage, odnosno prvi test žilavosti i organiziranosti njegovih oponenata.
U tekstu koji slijedi pokušat ćemo oslikati sadašnjost i budućnost SDP-a kroz političke krokije trenutačno najznačajnijih lica te stranke, bez obzira na to kako tko vrednuje njihov doprinos.
Davor Bernardić
Predsjednik SDP-a proteklih tjedana intenzivno organizira hranidbene susrete po zagrebačkim restoranima i razgovara s brojnim, trenutačno manje istaknutim, članovima stranke i brojnim ljudima bliskim ljevici koji nisu članovi SDP-a te traži pomoć, razumijevanje, savjete, angažman. Nakon tih ugodnih sastanaka, međutim, u pravilu se ne dogodi ništa. Od zadubljenosti u unutrašnju konsolidaciju, koja mu uporno ne uspijeva, Bernardić nikako da počne voditi suvislu politiku i nikako da se uvjerljivo i konkretno fokusira na važne stvari, a iz perspektive građana i najšire javnosti jedino je važno koja rješenja SDP nudi za bolji, slobodniji i ispunjeniji život ljudi. Tih rješenja, međutim, nema ili nakratko bljesnu u nečijem pojedinačnom istupu, pa ubrzo budu zaboravljena.
Kristina Ikić Baniček pokazala je da sdp može biti uspješan kad je idejno dosljedan i čvrst te nesklon domoljubnim kompromisima i podilaženju onom dijelu biračkog tijela koje ni pod kojim okolnostima neće glasati za sdp
Zoran Milanović nije ostavio Davoru Bernardiću kadrovski i organizacijski snažnu i stabilnu partiju, ali ni Ivica Račan nije ostavio Milanoviću ništa bolju unutarstranačku situaciju, pa je SDP svejedno tokom svih desetak Milanovićevih godina bio mnogo jači i neusporedivo opasniji za HDZ nego što je u proteklih sedam mjeseci. Lokalni izbori pokazali su da je SDP nestao ili nestaje u Slavoniji i dobrom dijelu Dalmacije, a u Zagrebu – gdje su SDP-om godinama upravljali Bernardić i njegov prijatelj Zvane Brumnić – doživio je pravi potop na razini gradskih četvrti i mjesnih odbora. Trebalo bi se zbiti neko istinsko čudo da se SDP pod Bernardićem približi podršci od 30 posto, ali to nije čudo u vidu topljenja podrške HDZ-u: nije pametno očekivati da će se eventualni pad potpore HDZ-u automatski pretočiti u rast podrške SDP-u, osim u gotovo neznatnoj mjeri.
Rajko Ostojić
Lišen funkcije u parlamentu, ovaj potpredsjednik i šef Središnjeg savjeta SDP-a, što god bilo ovo potonje, prisiljen je tražiti alternativne načine za pokazivanje svog pregolemog utjecaja na Davora Bernardića i na odnose u SDP-u, pa mu se političko djelovanje uglavnom svodi na opskrbljivanje novinara insajderskim informacijama i na guranje šefa stranke u nepametne obračune s unutrašnjim neprijateljima, a Rajko Ostojić neprijateljski je nastrojen ili nepovjerljiv prema svakome tko odbija bacati blato na Zorana Milanovića. On je dobar politički operativac i zna pridobivati ljude na terenu, ali to je ujedno i njegov krajnji domet. Čak i da mu rasuđivanje nije zamućeno privatnom netrpeljivošću i osvetničkim potrebama, Rajko Ostojić nije čovjek koji u političkom pogledu donosi novu vrijednost i prevagu. Ne bi to bio nikakav problem, jer većina istaknutijih ljudi u svakoj stranci nisu ništa nego solidni ili manje solidni operativci ili činovnici, da on sam sebe ne doživljava kao stratega i da se ne ponaša u skladu s tim doživljajem sebe.
Zvane Brumnić
On je došao na položaj SDP-ovog glavnog tajnika zato što je čovjek kojem Bernardić najviše vjeruje i to je ujedno sve što ga kvalificira za tu važnu funkciju. Osim nedoraslosti, krasi ga i nezainteresiranost: jutro poslije lokalnih izbora u svibnju ukazao se u intervjuu na N1 televiziji blaženo neupućen u rezultate tih izbora, a upravo zbog analize rezultata pozvan je da gostuje u televizijskom studiju. Politički je temeljito nepotkovan i nesposoban da vidi imalo dalje od Zagreba te svojih i Bernardićevih uskih interesa, ali se iz Bernardićevog kruga širila priča o njegovim impresivnim organizacijskim sposobnostima. Dosad to nije pokazao. Baš naprotiv, SDP je, kad se pogleda slika cijele Hrvatske, na proteklim lokalnim izborima – u čije će se rezultate Brumnić sad valjda uputiti kao jedan od pet članova komisije za analizu izbora – djelovao kao razbijena vojska, pa nije iznenađenje da je prošao onako kako je prošao.
Peđa Grbin
Potpredsjednik SDP-a i uvjerljivo najbolji saborski zastupnik te stranke jasno manifestira rezerviranost spram Bernardićevih liderskih i općenito političkih kapaciteta, ali dovoljno je mudar da zasad ne ulazi u otvoreni i destruktivni sukob sa šefom partije, za što su se, na primjer, odlučili Mirando Mrsić, Milanka Opačić i Ivan Klarin. Peđa Grbin promišljeno će graditi svoj ‘opozicijski’ položaj unutar stranke i paziti da mu sutra nitko ne može prigovoriti nanošenje štete stranačkim interesima. On će strpljivo čekati da se Bernardićeva predsjednička priča prirodno okonča i u međuvremenu sebe diskretno ili manje diskretno promovirati u logično rješenje za šefa stranke. Kako će se Bernardić i njegovi savjetnici postaviti prema ovakvom Grbinovom pozicioniranju? Sigurno je da bi najradije krenuli u hitni obračun i s njime, no teško je vjerovati da će skupiti hrabrosti za takvo što: takav potez mogao bi ih srušiti prije nego što im predviđaju i najpesimističniji scenariji.
Siniša Hajdaš Dončić
Član Predsjedništva i šef uspješnog zagorskog SDP-a te novopečeni potpredsjednik Sabora okončao je, barem na neko vrijeme, svoje višemjesečno političko lutanje: Hajdaš Dončić, i ne samo on među istaknutim SDP-ovcima, shvatio je da nije realno rušenje Bernardića prije eventualnog poraza na parlamentarnim izborima ili, najranije, prije eventualnog debakla na izborima za Europski parlament, a to je za nešto manje od dvije godine, pa mu se pretvorio u ponajvažnijeg saveznika u očuvanju stranačke vlasti. Hajdaš Dončić bio je, podsjetimo, jedan od glavnih zagovornika Orsata Miljenića u utrci za predsjednika SDP-a, a kasnije je, točnije donedavno, javno gurao ideju o Zvonimiru Mršiću kao SDP-ovom premijerskom kandidatu: sad je od svega toga odustao, zakleo se Bernardiću i Rajku Ostojiću da više neće tragati za spasonosnim rješenjima i da će zagorska organizacija stati na branik aktualnog vodstva, a zauzvrat je nagrađen prilično nebitnom parlamentarnom funkcijom, s koje je prethodno uklonjena Milanka Opačić. Bernardić je dobro istrgovao, jer – osim stranačke baze – Hajdaš Dončić ima i ponešto dara za ozbiljnije i šire političko promišljanje, čega kronično manjka u najbližem krugu SDP-ovog predsjednika, ali im se u realizaciji tog dogovora potkrao defekt – rascijepio se ili raspao saborski Klub zastupnika.
Ranko Ostojić
Nakon što ga je Bernardić porazio u predsjedničkoj utrci, bivši ministar unutarnjih poslova nije digao ruke od SDP-a, premda ga nema u stranačkim tijelima, osim u parlamentarnom Klubu zastupnika. Ranko Ostojić ozbiljno se priprema za lokalne unutarstranačke izbore, to jest okuplja u Dalmaciji dosad nepomirljive frakcije na liniji otpora politici i kadrovskim preferencijama Iblerovog trga. Na ruku mu pritom ide nelogična odluka Predsjedništva SDP-a o raspuštanju organa splitskog gradskog odbora: taj odbor raspušten je zbog loših rezultata na lokalnim izborima – što će se, po svemu sudeći, dogoditi i još nekim organizacijama gdje kadrovska situacija nije po Bernardićevoj volji – iako je raspuštanje besmisleno u svjetlu činjenice da će se najesen održati izbori za lokalna stranačka tijela. Ranko Ostojić više nema ambiciju natjecati se za predsjednika SDP-a, ali itekako želi utjecati na to kakav će biti SDP i tko će ga voditi: vrlo je izgledno da će biti uz Peđu Grbina, koji je uostalom bio šef Ostojićeve kampanje za predsjednika stranke.
Vojko Obersnel
Novi-stari riječki gradonačelnik zauzeo je distancu prema stranačkoj centrali u Zagrebu sredinom 2014. godine, kad je Slavko Linić izbačen iz SDP-a, i tu distancu zadržao je do danas, bez obzira na to što se zbila promjena na vrhu. Obersnelov odmak od Milanovića bio je uvjetovan više privatnim relacijama nego suštinskim političkim razilaženjem. Kad je riječ o Bernardiću, Obersnel s njime nema nikakvih teškoća u političko-privatnim odnosima, ali je vrlo skeptičan prema njegovim političkim i liderskim sposobnostima, a skepsu mu dodatno pojačava i činjenica da je Zlatko Komadina jedan od glavnih Bernardićevih mentora. Premda ima sve preduvjete da bude veoma relevantan kandidat za predsjednika SDP-a u budućnosti, Obersnel dosad ničim nije pokazao da ima takvih ambicija i da ga u političkom smislu zanima išta osim Rijeke. Utoliko, valja očekivati da Obersnel neće mijenjati svoj odnos prema unutrašnjim bojišnicama: neće jurišati ni za koga i ni protiv koga. Ili je to možda, ipak, ostavljanje prostora najvišim unutarstranačkim ambicijama, koje riječki gradonačelnik, rekosmo, dosad nije pokazao?
Kristina Ikić Baniček
Sisačka gradonačelnica izvela je podvig obranivši svoj položaj, usprkos otvorenom neprijateljstvu lokalnog katoličkog biskupa Vlade Košića i stalnim udarcima lokalnih desnih stranaka i organizacija. Pokazala je da SDP može biti uspješan kad je idejno dosljedan i čvrst te nesklon domoljubnim kompromisima i podilaženju onom dijelu biračkog tijela koje ni pod kojim okolnostima neće glasati za SDP. Kristina Ikić Baniček nije sasvim otvoreno u opoziciji prema Davoru Bernardiću, ali je kazala da se oštro protivi povratku Aleksandre Kolarić u SDP, a jasno je da su Bernardić i Rajko Ostojić arhitekti tog povratka, čiji je smisao u irelevantnom inaćenju s Milanovićem. Po shvaćanju socijaldemokracije i političke borbe, Ikić Baniček bliska je Peđi Grbinu i Ranku Ostojiću i ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se zajedno s njima svrsta u tihu i konstruktivnu unutrašnju opoziciju koja strpljivo čeka svoj čas.
Zoran Milanović
Premda se u javnosti njegov utjecaj na unutarstranačku situaciju precjenjuje, točno je da bivši premijer i donedavni predsjednik SDP-a i dalje održava kontakte s jednim krugom visokopozicioniranih SDP-ovaca, uključujući i Bernardića, i da je prilično dobro upućen u unutarstranačka gibanja, pri čemu ima sve manje razumijevanja za poteze svog nasljednika. To bi trebalo značiti da Milanović nije digao ruke od politike. I nije, ali čini se da zasad nema jasnu predodžbu o svom eventualnom budućem političkom angažmanu: jasno je samo da ga ne zanima nikakva funkcija u SDP-u, ali mu nije svejedno kakav će SDP biti i tko će ga voditi. Moglo bi ga zanimati ulazno mjesto na SDP-ovoj listi za Europski parlament ili SDP-ova podrška njegovoj kandidaturi za predsjednika Republike, za otprilike dvije i pol godine: to su razlozi što je i dalje zainteresiran za stranku i odnose u njoj. U dvije ili dvije i pol godine može se, međutim, izdogađati svašta, a Milanoviću se, s druge strane, sve bolje razvija privatni konzultantski posao, što bi ga moglo trajnije udaljiti od politike.
Aleksandra Kolarić
Iako se moglo pomisliti da će nekadašnja glasnogovornica premijera Ivice Račana izgubiti na medijskoj atraktivnosti i smislu političkog postojanja nakon što se vratila u SDP, jer se njezino sudjelovanje u javnom životu u proteklih nekoliko godina sastojalo isključivo u privatno motiviranom obračunu sa SDP-om i Zoranom Milanovićem, to se ipak nije dogodilo. Kolarić sad nastupa u formi neformalne stranačke glasnogovornice, ali ne u smislu iznošenja onoga što jest, nego onoga što treba biti ili onoga što će biti. Nisu potvrđene glasine da se kani kandidirati za predsjednicu zagrebačkog SDP-a, no nema sumnje da su njezine ambicije velike i da će se Bernardić suočiti s njezinim gnjevom čim stane na put ostvarenju tih ambicija. Taj moment ne čini se tako dalekim.
