Prošle su točno dvije godine od zagrebačkog potresa. Tek prije nekoliko dana srušena je zgrada na uglu Đorđićeve i Petrinjske ulice, u samom centru grada, čija je slika u vijestima o potresu obišla svijet. Što je s obnovom?
Osjećam se tužno i izuzetno ljuto. Obnove u Zagrebu – nema. S obnovom nismo ni na početku, ne govorimo o tome da je ona loša, da je njena dinamika slaba, jednostavno ta obnova ne postoji. Sve što se događa je sramota. U ove dvije godine pokazan je maksimalni nemar prema glavnom gradu. Zagreb je nakon ovog potresa trebao dobiti novu sliku, novo lice. Nakon potresa 1880. godine on je u kratkom roku iz jednog provincijskog gradića izrastao u srednjoeuropski grad sa specifičnim identitetom. Dvije godine nakon zadnjeg potresa uopće ne znamo koliko se obiteljskih kuća u Zagrebu treba rušiti i gdje sve provesti konstrukcijsku obnovu. Skoro svi problemi od prije dvije godine postoje i danas. Imamo građane koji su dvije godine u privremenom smještaju jer ne mogu živjeti u svojim nekretninama. Na te ljude smo posve zaboravili. Još uvijek postoje stanovi u kojima nije priključen plin jer je to nesigurno. Brojni dimnjaci, stubišta, fasade nisu osigurani. Građani koji su imali mogućnost nešto napraviti, napravili su i sada se nadaju da su im svi papiri u redu kako bi jednog dana eventualno dobili nešto novca i priči je kraj. Postavlja se pitanje tko će nakon dvije godine iseliti stanare iz zgrada na kojima je potrebno izvršiti konstrukcijsku obnovu i kamo s tim ljudima. Čak i oni koji su obnovili svoje kuće i zgrade i predali zahtjeve za povrat novca još lani u travnju, još uvijek nisu dobili povrat novca. Koliko znam, još nije proveden natječaj na kojem bi bili izabrani supervizori koji bi trebali nadgledati i ocijeniti građevinske radove pri obnovi. Do pravog problema nismo još ni došli: do natječaja tko će što raditi, imamo li dovoljno radne snage i tko će odgovarati za to što su cijene građevinskog materijala otišle u nebo. Desio se zatim potres na Baniji/Banovini, sada rat u Ukrajini i više nitko ne spominje situaciju u Zagrebu. Neshvatljiv je taj odnos države prema glavnom gradu.
Prvi ravnatelj Fonda Damir Vanđelić malo je bio pa otišao, a kad je bio u Fondu, jedino se svađao s tadašnjim ministrom Horvatom. Pitam se čemu služi Fond i ljudi koji u njemu rade, osjećaju li se loše kad dobiju svoju plaću...
Država upravlja svime
Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije samo je zakomplicirao stvari u praksi?
Stvari s obnovom zakonodavno su postavljene na način da dugotrajno kompliciraju proces, s apsolutno nejasnim ishodom. Poslije godinu dana zaključeno je da je zakon neprovediv, išlo se u izmjene i dopune, koje ponovno nisu donijele ništa dobro. Kao da su taj zakon pisali Indonežani pa nemaju pojma o našoj stvarnosti. Zakon koji zahtijeva gomilu projekata, sudske vještake, nadzorne inženjere, supervizore, sve što bi po normalnoj, uobičajenoj proceduri bilo izbjegnuto. Kad sam bila ministrica graditeljstva, odradili smo posao obnove u Gunji. Nastojim biti poštena, nikoga ne podcjenjivati i biti realna. Naravno, u kontekstu količine posla i razmjera štete, Gunja se sa zagrebačkim i petrinjskim potresom ne može uspoređivati, ali princip je isti. Nakon 13 mjeseci srušili smo nešto manje od 500 kuća, izgradili 280 novih, 800 obiteljskih kuća rekonstruirali, napravili 40 zgrada javne namjene. Ovdje nije napravljena ni jedna. Prošli smo sve i svašta, laži, neistine i podmetanja, ali to više nije bitno. Napravili smo posao, te kuće su ondje. Nasip je puknuo 17. svibnja, a djeca su u Osnovnu školu u Gunji, koja je bila pod vodom sve do prvog kata, krenula već u rujnu, kao i djeca u cijeloj Hrvatskoj. Sve smo odradili bez sudskih vještaka, supervizora, silnih projekata u nekoliko krugova. U roku od mjesec dana smo napravili zakon, paralelno izradili program obnove, proveli javni natječaj gdje smo tražili firme koje će i projektirati i izvoditi radove, građevinske inspekcije su ugovarale rušenje i odvoz materijala. Posao smo završili upisom kuća u katastar i gruntovnicu, bez ikakvih repova. Sad to izgleda kao znanstvena fantastika. Znači, imamo iskustva i znanja, ali u slučaju potresa pokazala se nespremnost, bez političke volje i ideja. I to se sve događa u 21. vijeku u glavnom gradu države koja je članica EU-a.
Osnovan je i Fond za obnovu Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije...
Fond bi se trebao baviti obnovom grada Zagreba, a ne bavi se ničime. Prvi ravnatelj Damir Vanđelić malo je bio pa otišao, a kad je bio u Fondu, jedino se svađao s tadašnjim ministrom Horvatom. To je kao iz rubrike "vjerovali ili ne". Pitam se čemu služi Fond i ljudi koji u njemu rade, osjećaju li se loše kad dobiju svoju plaću, za što je točno dobiju...
Iz Fonda solidarnosti EU-a dobili smo za obnovu zgrada javne namjene preko pet milijardi kuna, što je na računu Ministarstva financija od 15. prosinca 2020., a treba biti iskorišteno do lipnja 2023. Hoće li se stići?
Ponašamo kao da imamo sve vrijeme ovoga svijeta, ali nemamo. Tih malo više od godinu dana brzo će proći. Da bismo iskoristili taj gratis novac morali bismo već sad imati gotove projekte, provedene javne natječaje, izabrane izvođače koji počinju raditi... Da bismo do lipnja sljedeće godine završili radove u vrijednosti od pet milijardi kuna, u Zagrebu bi već trebalo raditi oko 10.000 građevinskih radnika, cijeli bi grad trebao biti u skelama. Naša realnost je da smo daleko do početka građevinskih radova, za koje opet nemamo dovoljno radne snage i građevinskih firmi koje bi uopće taj posao odradile. Sve vrijeme se nadam da će se netko probuditi iz ove uspavanosti i zanemarenosti glavnog grada, ali bojim da ćemo se opet dovesti u situaciju i nećemo potrošiti taj novac. Imamo još jedan dodatni problem novog ministra graditeljstva Ivana Paladina koji traži vrijeme, koji pojma nema gdje je došao, koji se čak i ne interesira o temama za koje je njegovo ministarstvo zaduženo, koji kao da je s padobranom pao u sve to. Koliko će njemu trebati vremena, koliko on to sve zajedno želi razumjeti? Novi ministar je rekao da obnova neće početi u trećem nego u četvrtom mjesecu te da je ljudima svejedno. Priče "sad će, samo što nije počelo" i čekanje uvijek nekih pravilnika više ne prolazi. Prošao je moment da se zaista krene nešto rušiti i graditi novo. Ljudi su izgubili vjeru, u centru grada vidimo najlone na pojedinim krovovima, fasade padaju, prolaznici moraju voditi računa da im nešto ne padne na glavu, i to je sad odgovornost nove vlasti u gradu Zagrebu.
Po zakonu, svi su alati u rukama Vlade, a Vlada odgovornost prebacuje na Grad Zagreb. Gradonačelnik bi se sa svojim suradnicima trebao probuditi i reći da nešto jako ne štima i da će biti kriv za nešto za što nije kriv
Devet je mjeseci nove zagrebačke vlasti. Kako ocjenjujete njihov odnos prema obnovi?
S gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem imam pristojan odnos i vrlo jasno mu kažem kad mislim drugačije. Kad je zakon bio u saborskoj proceduri, tad je Tomašević još bio saborski zastupnik. Tu problematiku jako dobro poznajem i glasala sam protiv zakona. Sadašnji gradonačelnik glasao je za zakon. Savjetovala sam ga dobronamjerno, vrlo jasno i otvoreno da bude oprezan jer je zakon loš, neće biti provediv, da je osnivanje Fonda bespotrebno. Kad je kao gradonačelnik dobio mogućnost upravljanja gradom, morao je biti svjestan propusta u tom zakonu, koji koče njega kao gradonačelnika i njegovu upravu u donošenju odluka. Devet mjeseci poslije dolaska na vlast u sve priče oko nečinjenja u obnovi Zagreba upleo se i sam gradonačelnik Tomašević, koji također više nema odgovora, osim onih na razini bivšeg ministra Horvata. Naravno, razumijem da je nova vlast morala pohvatati konce. No nije se smjelo desiti da novi gradonačelnik ili zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet izjave da su zadovoljni dogovorima. Sve je svedeno na razinu sastančenja. Novi ministar i gradonačelnik sastajat će se jednom tjedno i konstatirati da se vani ništa ne radi. Što je točno rezultat toga? Ništa.
Dobro poznajete strukturu izvršne vlasti, od gradske uprave do Vlade. Što biste sad preporučili gradonačelniku Tomaševiću?
Cijeli zakon je postavljen tako da država upravlja svime. Grad ima jako malo ingerencija, a veliku odgovornost. Gradonačelnik Tomašević mora podcrtati što sve u zakonu ne odgovara i reći Vladi da se to mora promijeniti u hitnoj proceduri kako bi Zagreb u svojim rukama imao veće ingerencije u procesu obnove. Ovako će gradonačelnik i nova gradska uprava biti žrtveno janje nesposobnosti Vlade. Po zakonu, svi su alati u rukama Vlade, a Vlada odgovornost prebacuje na Grad Zagreb. Kad ne budemo uspjeli potrošiti novac u lipnju sljedeće godine, premijer Andrej Plenković će tražiti krivca i reći će: Imali smo novac, ali Grad Zagreb nije bio spreman, nije pripremio potrebnu dokumentaciju. Odgovornost će pasti na Zagreb. Gradonačelnik bi se sa svojim suradnicima trebao probuditi i reći da nešto jako ne štima i da će biti kriv za nešto za što nije kriv. Jednostavno, treba postaviti drugačija pravila igre, ne štimaju procedure, odgovornosti, hodogrami, ne zna se tko što radi.
Stanje na Baniji
Hoće li obnova Banije imati drugačiji tok i epilog od obnove Zagreba?
Na Baniji stvari idu ispod radara, nema transparentnosti, događaju se neki natječaji, kreće izgradnja nekih kuća. Međutim, ne zna se tko ima prioritete i po kojim kriterijima, ne znamo po kojem se ključu dobivaju natječaji za radove, gdje će se te kuće graditi... Obnovu će dobiti onaj tko može nekoga nazvati, tko je bliži vladajućima i HDZ-u. Brojke koje nam Vlada nudi o obnovi Banije su brojke o nekonstrukcijskoj obnovi koja obuhvaća popravke krova, dimnjaka, radove koji su se mogli napraviti u prvom tjednu nakon potresa... Govori se o potrošenim velikim ciframa za koje će se jednog dana, kad svjetla pozornice ne budu više na Ukrajini, morati pitati kamo je taj novac otišao. Na Baniji je još Stožer civilne zaštite na čelu s ministrom Medvedom, čija uloga više nije jasna. Za obnovu je zadužen Središnji državni ured za obnovu, ali tu je još niz tijela bez jasne hijerarhije upravljanja. Sigurna sam da u takvom kaosu ispod radara može proći svašta. Pitanje je gdje je tu ministar graditeljstva.
Što mislite, kako će se snaći novi ministar graditeljstva Paladina u ministarstvu s kompleksnim djelatnostima plus procesom obnove koji nikako da krene?
Ministarstvo graditeljstva ima tri važna resora: prostorno planiranje, graditeljstvo, komunalna i stambena politika i državna imovina. Prostorno uređenje je baza svega. Ozbiljna država bi trebala donijeti Prostorni plan i na temelju njega vidjeti smjernice razvoja RH. Na predstavljanju novog ministra premijer Plenković je na prostorno uređenje zaboravio, a novi ministar, bojim se, nema pojma što to jeste. Kad je riječ o graditeljstvu, cijelo vrijeme govorimo o obnovi, ali graditeljstvo ima još dva segmenta koji su izuzetno važni, to su bavljenje komunalnom opremljenošću i energetskom učinkovitošću. Tu je i stambena politika koja je potpuno izvan radara. HDZ je na razini države stambenu politiku postavio na subvencijama kredita koje su donijele drastično povećanje cijena nekretnina, čime su građane, odnosno mlade obitelji vezali kreditima i stvorili od njih dužnike bankama. To je kao da debeloj guski mažemo vrat, jer takvom politikom Vlada pomaže samo bankama. Treba postojati široka lepeza mjera i da svatko uzme što mu odgovara. Država bi se trebala odlučiti graditi stanove za najam koje bi građani nakon određenog vremena mogli otkupiti. Upravljanje državnom imovinom je vrlo osjetljiv resor. Država nema popisanu imovinu, ne zna što ima, ne zna što hoće. Zamislite, u to sve dolazi čovjek koji je u dva dana odlučio biti ministar, njemu treba godina dana da se uopće snađe. Od svega toga najviše smeta što je ministar Paladina na svom predstavljanju bio apsolutno nepripremljen i svoje je neznanje sakrivao iza bezobraznih odgovora i bahatluka.
Kako Vlada misli izaći nakraj s obnovom kad je takvo stanje u ministarstvu koje je izuzetno bitno za obnovu i kad je takav odnos prema rokovima za realizaciju sredstava iz Fonda solidarnosti EU-a?
Vlada ne misli izaći iz svega toga. Poruka premijera Plenkovića je da obnova njemu zapravo nije važna i da se građani snađu sami.
