‘Ako vas zanima vizija budućnosti pod Coryjem Bookerom, zamislite čizmu koja vječno cipelari ljudsko lice; tek ponekad uzme predah da održi inspirativan govor o tome kako nikad ne smijemo prestati sanjati.’ Autor ovog nemilosrdnog tweeta kontra mladog centrista i predsjedničkog kandidata Bookera bivši je demokratski senator Mike Gravel, jedan od preko 20 natjecatelja za demokratskog kandidata za predsjednika. Preciznije, to je provokacija feralovski nastrojene omladine koja je nagovorila starog senatora da im ustupi svoju javnu personu kako bi ga katapultirali na nacionalnu pozornicu. Plan im je skupiti 65.000 individualnih donatora, što garantira mjesto na demokratskoj debatnoj pozornici, otkuda bi Gravel osuo antiimperijalističku i antikapitalističku paljbu po stranačkoj desnici, a progresivne kandidate gurnuo više ulijevo.
Alexandria Ocasio-Cortez putem društvenih medija mobilizira vojsku mladih ljudi kako bi progurala progresivnije demokratske kolege, zbog čega dugogodišnji stranački karijeristi strahuju od svakog njenog tweeta
Dok u Europi lamentiramo o neoliberalnom rastakanju socijalne države i sliježemo ramenima na gmižuću okupaciju ksenofobnih, rasističkih i mizoginih kleptokrata, američke progresivne sile odavno su se regrupirale i krenule u protunapad: dan nakon inauguracije Donalda Trumpa, reality TV-show zvijezde i prevarantskog biznismena koji zagovara pristup ženi tako da je ‘samo zgrabiš za mačkicu’, par žena putem društvenih medija organiziralo je Ženski marš – najveći jednodnevni prosvjed u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, na kojem se okupilo između 3,3 i 4,6 milijuna ljudi; istovremeno pokret #metoo protiv seksualnog zlostavljanja žena pomeo je seksualne predatore iz moćne medijske industrije s idejom da prvo moraš počistiti smeće iz vlastitog liberalnog dvorišta; skup naoružanih neonacista i bijelih suprematista u Charlottesvilleu s ciljem ujedinjenja rasističke desnice efektivno su razbili antifašisti, pri čemu je jedna hrabra žena izgubila život; nakon još jednog u nizu pokolja djece poluautomatskim oružjem, stotine tisuća osnovnoškolaca, srednjoškolaca i studenata diljem zemlje masovno je počelo napuštati učionice te su 2018. organizirali Marš za naše živote, s jasnim političkim zahtjevom za strožu kontrolu prodaje oružja. Ovaj siloviti društveni zamah, organiziran horizontalno, u treptaj oka transformirao je javni diskurs, pritisnuo na odgovornost društvene mreže i u svoje ciljeve upregnuo američku leit, tj. pop-kulturu.
Ni Demokratska stranka nije ostala netaknuta: na izborima za Kongres i Senat 2018. godine zapljusnuo ju je val progresivnih mladih ljudi, poput Alexandrije Ocasio-Cortez, 29-godišnje konobarice iz Bronxa koja bi znala rintati smjene od 18 sati kako bi spasila majčinu kuću od ovrhe, a koja je na predizborima pobijedila Joea Crowleyja, establišmentskog kandidata s 20 godina kongresnog staža, pomazanika za budućeg vođu kongresne većine iza kojeg je stajala partijska mašinerija na čelu s guvernerom New Yorka Andrewom Cuomom. Osim što vješto kapitalizira na pseudoskandalima koje od njenih izjava kreiraju desničarski mediji poput Fox Newsa i Trumpovog PR-portala Breitbart, Ocasio-Cortez putem društvenih medija mobilizira vojsku mladih ljudi kako bi progurala progresivnije kolege, zbog čega dugogodišnji stranački karijeristi strahuju od svakog njenog tweeta.
I najmanje propitkivanje bezuvjetne podrške Izraelu donedavno se izjednačavalo s antisemitizmom, a kritičar bi ekspresno bio marginaliziran i saniran iz političkog života – osim ako kritičar nije republikanac, a meta domaći Židovi, poput Sorosa. Ovaj licemjerni ideološki konsenzus da je kritika jedne aparthejdske države gora od mržnje prema domaćim Židovima od krvi i mesa pretrpio je težak udarac od Ilhan Omar, 37-godišnje somalske imigrantice, muslimanke i pobornice palestinske neovisnosti, nakon što je odbila podviti rep zbog medijske histerije koju je izazvala svojom kritikom političara odanih Izraelu. Omar je s pozicija političke korektnosti – mehanizma retoričke cenzure bez doticaja s neverbalnom stvarnošću – optužena da koristi antisemitske fraze. No umjesto da završi marginalizirana kao svi (i to bijeli, muški, kršćanski) demokratski političari koji su propitkivali odnos SAD-a i Izraela, na njenu stranu stali su moćni medijski i politički saveznici, prije svega Bernie Sanders i Elizabeth Warren, stopiravši planiranu kongresnu ‘izjavu protiv antisemitizma’ koja je imala za cilj politički je diskreditirati.
Ovo dvoje senatora i predsjedničkih kandidata – jedan demokratski socijalist, druga ruzveltovska reformatorica – prvoborci su nikad snažnijeg progresivnog političkog krila Demokratske stranke koje se bori za reforme ambicioznije od Rooseveltova New Deala, uključujući sve od univerzalnog zdravstvenog osiguranja i besplatnog višeg školovanja do totalne ekološke transformacije američke ekonomije. Iako je tzv. Green New Deal, koji je predložila upravo Ocasio-Cortez, vođa većine u Kongresu i najmoćnija demokratska političarka Nancy Pelosi ismijala kao ‘zeleni san ili štogod’, danas ga podupire većina demokratskih kandidata za predsjednika, kao što s manje ili više zadrške podupiru i Sandersov plan univerzalnog zdravstvenog osiguranja ‘Medicare for All’, bjanko ukidanje studentskih dugova i reformu sustava lihvarskog kreditiranja studenata. Ove nekad marginalne progresivne politike danas su dio mainstreama Demokratske stranke, prvenstveno zbog intervencije Bernieja Sandersa u stranačku platformu 2016. godine.
Sanders je čak i od konzervativnih komentatora proglašen ‘blistavim kandidatom’, prvenstveno zbog nastupa na tvrdo desnom Fox Newsu, čiji je poziv na town hall debatu inicijalno odbila većina demokratskih predsjedničkih kandidata, preferirajući komfornu zonu MSNBC-a i CNN-a. Sanders ne samo da dobro poznaje birokratski, financijski i moralni pakao privatiziranog zdravstvenog sustava, zbog čega je s lakoćom objasnio prednosti univerzalnog zdravstvenog osiguranja, već je i posramio Foxove propagandističke spikere, nespremne na političara koji ima duboku empatiju prema običnim ljudima i pritom vodi autentičnu političku brigu za njihovo zdravlje. Kad su voditelji zapitali standardno konzervativnu studijsku publiku tko od njih želi zamijeniti svoju privatnu policu Sandersovim planom, čitav je auditorij podigao ruku.
U desnom kutu demokratskog ringa sikće politika straha, destruktivna i nihilistička, a njen teškaš je Joe Biden. Obamin bivši potpredsjednik klintonovski je oportunist koji je u svojoj karijeri bio slizan sa svim interesnim grupama što su ga pristale financirati
Međutim, iako je pokazao da može doprijeti do glasača desnice, Sanders ima jaku opoziciju ne samo u vrhu Demokratske stranke već i u tzv. liberalnim medijima koji otvoreno guraju establišmentske kandidate s manjinskim pedigreom. Amy Klobuchar je žena, ali heteroseksualna i bijela. Cory Booker je možda crn, ali ima penis, što ga politički kastrira. Oboje ih praši afroamerička žena Kamala Harris, a s obzirom na ovosezonski LGBT šik, u anketama raste i Pete Buttigieg, dizajniran na prestižnom Harvardu i medijski izbrušen od najmanjeg nabora karaktera u generičkog homoseksualca s mužem u košulji i bluzi u pastelnoj kombinaciji, s dva benevolentna psa. Možda djeluje cinično reducirati spomenute kandidate na njihovu rasu, spol ili seksualnu orijentaciju, ali navedeni kandidati ne nude ništa osim identitetske glazure kojom je premazana politička i programska šupljina.
O realnoj snazi politike identiteta ponajviše govori to što je ispred bijelog, heteroseksualnog, sedamdesetsedmogodišnjeg socijalista po anketama bijeli, heteroseksualni, sedamdesetšestogodišnji politički atavizam zvan Joe Biden. Obamin bivši potpredsjednik klintonovski je oportunist koji je u strogo uzvodnoj političkoj karijeri mijenjao ideologije kao čarape, dodvoravao se najgorim elementima u društvu, pri čemu je bio slizan sa svim interesnim grupama koje su ga pristale financirati. Poput Hillary, Biden je podržavao rat u Iraku, tu ljudsku, moralnu, legalističku i geopolitičku katastrofu štetniju od svih dosadašnjih Trumpovih akrobacija. Poput Billa – muškarca koji je iskoristio planetarno najveću poziciju moći da poševi i iskoristi mladu djevojku i potom je odbacio kao bezvrijednu kurvu mizoginim medijskim hijenama koje su joj uništile život – i Biden je igrao ulogu u demoniziranju jedne mlade žene, Anite Hill, žrtve seksualnog zlostavljanja današnjeg ustavnog suca Clarencea Thomasa. Kao predsjednik (sto posto muškog) senatskog Odbora za zakonodavstvo, Biden je propustio zvati druge žene koje su Thomasa optužile za seksualno uznemiravanje, dopuštajući da republikanski senatori Hill javno diskreditiraju i ponize kao ‘zaluđenu nimfomanku’. Do danas se nije ispričao, već samo izrazio žaljenje što ‘sustav nije funkcionirao’.
Tijekom devedesetih, u tandemu s Billom, kumovao je brojnim ozloglašenim reformama kaznenog zakona zbog kojih je eksplodirao broj smrtnih kazni, a drakonski institut obavezne dugogodišnje, pa i doživotne kazne za treći prijestup rezultirao je masovnim i disproporcionalnim zatvaranjem crnaca, najvećim u povijesti. Biden je i jedan od fanatika ‘rata protiv droga’ koji je uništio milijune pretežito manjinskih života i zbog kojeg i dandanas milijuni trunu u zatvorima samo zato što su prodali gram trave. Nažalost, malo tko pamti da je Biden u sedamdesetima bio segregacionist koji se borio protiv politike desegregacije crnih i bijelih učionica, politike koja je statistički značajno utjecala na crnačku socijalnu mobilnost i bez koje, ironično, Barack Obama možda ne bi bio predsjednik. Uostalom, odabirom bijelog političkog balasta za potpredsjednika Obama je signalizirao bjelačkom elektoratu da to što je za nijansu crnji od njih nipošto ne znači da će uznemiriti rasni status quo. Stoga ne iznenađuje što Biden koristi politički kapital koji je dobio na konto prvog crnog predsjednika kao moralnu amnestiju od karijere izgrađene na guranju siromašnih crnaca pod vlak institucionalnog rasizma.
S obzirom na to da je, poput Hillary, potpuno ispražnjen od političkog sadržaja, Bidenu ne preostaje ništa drugo nego da, poput Hillary, čitavu svoju kampanju bazira na Trumpu. No dok je Hillary ismijavala Trumpa s hinjenim smiješkom iza kojeg se krio jaz političkog ništavila i arogantan prezir prema običnim ljudima, Trumpovim glasačima koje je otpisala kao ‘hrpu degenerika’, Biden ga je proglasio egzistencijalnom prijetnjom SAD-u. Spot kojim je najavio kandidaturu Biden otvara citiranjem preambule američkog Ustava, popraćenim umirujućom klavirskom partiturom, a visokoparnu zen-poeziju utemeljitelja nacije odjednom prekidaju zlokobni prizori bakljade u Charlottesvilleu. Zatečen predsjednikovom sramotnom izjavom da ‘postoje dobri ljudi na obje strane’ tog prosvjeda nacifašista i bijelih suprematista, Biden shvaća kako je Trump ‘najveća prijetnja s kojom se SAD suočio za mog života’.
Neobično je što ovaj 76-godišnji mladić ne pamti ozbiljnu mogućnost nuklearnog uništenja života na Zemlji tijekom hladnog rata, tim više što njegov video evocira ‘Daisy’, famozni predizborni spot Lyndona Johnsona iz 1964. u kojem plavokosa djevojčica odbrojava latice tratinčice dok je ne raznese sovjetska nuklearna bomba. ‘Najveća prijetnja SAD-u za mog života’ u međuvremenu je postao meme kampanje koji Biden repetira na svakom skupu, eksploatirajući antitrampovsku histeriju za politiku straha koja ne samo da emotivno manipulira biračima, već se i sama boji ugroziti demokratski korozivnu praksu rotirajućih vrata između korporativnih interesa i političke službe, praksu koju je Trump doveo do groteskne apoteoze.
U desnom kutu demokratskog ringa sikće politika straha, destruktivna i nihilistička, a njen teškaš je Biden. U sredini je politika identiteta, uškopljena ekonomističkim centrizmom i politički imobilizirana frakcionaštvom koje je sama uzrokovala tretirajući manjine kao interesne skupine bez dodirnih točaka, osim strateški katastrofalnog konsenzusa da su uzrok svih zala bijeli, heteroseksualni muškarci koji su svog spasitelja pronašli upravo u Trumpu. U lijevom kutu je demokratski socijalizam, čiji je historijski raison d’etre obračun s doista ‘najvećom prijetnjom s kojom se suočavamo za naših života’ – suicidalnom logikom profita koja ne samo da metastazira u niz autokratsko-kleptokratskih režima, već bezglavo ponire u totalno uništenje ljudskog života na Zemlji, opčinjena fatamorganom sjajnih novih tržišta s onu stranu horizonta gladi, rata i raspada ekosustava. A takvo što se ne liječi pilećom juhom.
