Na zagrebačkom Sljemenu, kraj planinarskog skloništa doma Adolfovac, u subotu poslijepodne održana je komemoracija povodom 27. obljetnice ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca. Na komemoraciji, koju su organizirali Marina Škrabalo, Eugen Jakovčić i Drago Pilsel, okupilo se desetak ljudi, među kojima i predstavnici Građanskog odbora za ljudska prava i stranke Naprijed Hrvatska, koji su položili vijenac i zapalili svijeću kraj mjesta gdje su ubijene 12-godišnja Aleksandra Zec i njena majka Marija, za čiju smrt još uvijek nitko nije odgovarao.
Aktivisti su zatražili od Grada Zagreba da ulicu ili trg nazove po Aleksandri Zec i da se na mjestu ubojstva postavi spomen ploča, a nakon odavanja počasti glumica Anja Matković pročitala je pjesmu ‘Mati čovjekova‘ Vesne Parun.
U kraćem govoru Pilsel je podsjetio na okolnosti ubojstva obitelji Zec, naglasivši da je takav čin pripadnika specijalnih jedinica doveo u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata‘, posebno zbog toga što su, zbog proceduralnih pogrešaka, počinitelji zločina kasnije oslobođeni, premda su pred istražnom sutkinjom priznali zločin.
‘Stojimo na mjestu likvidacije gospođe Marije i njene kćerke Aleksandre Zec. Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti. Taj slučaj, možda jasnije nego drugi, dovodi u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata. Počinitelji su bili pripadnici specijalnih postrojbi koji su oslobođeni zbog proceduralnih grešaka. Neki su nakon toga napredovali u karijeri, neki su odlikovani, što navodi na zaključak da su ljudi ubijani po nalogu državne vlasti’, kazao je Pilsel.
Ispričao je da je u kuću Mihajla Zeca, poznatog mesara koji je opskrbljivao brojne zagrebačke mesnice, ali i Sabor, te financijski potpomagao HDZ, i njegove supruge, vlasnice kafića na Dolcu, u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci 7. prosinca u 23 sata upalo petero pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kasnije poznate i po nadimku Merčepov eskadron smrti.
‘Obitelj je već spavala. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da se odjene i pođe s njima. Mesar se uplašio i pokušao pobjeći. Istrčao je na ulicu, gdje ga je pucnjem u leđa likvidirao najmlađi iz petorke, tad 18-godišnji Siniša Rimac. Ubojstvo su gledale Marija i Aleksandra Zec, koje je petorka utovarila u kombi i odvela do planinarskog doma Adolfovac, a gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a zločinci bili stacionirani.
Nakon što su u prvim satima 8. prosinca likvidirali Mariju Zec, Siniša Rimac kolege je pokušao nagovoriti da ostave na životu 12-godišnju Aleksandru, ali nisu ga poslušali. Smatrali su da je to prevelik rizik jer im je vidjela lica. Munib Suljić djevojčici je hladnokrvno prislonio automatsku pušku na zatiljak i povukao okidač. Njeno tijelo bacili su u udubinu za smeće poviše doma.
Sve što su učinili te noći, merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države. Ubojice su puštene jer davanju iskaza u kojem su opisali i neka druga zvjerstva nisu nazočili njihovi odvjetnici. Za osudu nisu bili dovoljni ni svjedoci koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka kojima je Mikola priznao ubojstvo. Nije bilo važno ni što je vještačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubojstvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna iz odjeće Marije i Aleksandre Zec’, rekao je Pilsel na komemoraciji.
Istaknuo je da je Siniša Rimac kasnije postao jedan od tjelohranitelja ministra obrane Gojka Šuška da bi 30, svibnja 1995.. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku predsjednika Franje Tuđmana, što je izgledalo kao afirmacija tog nedjela i poželjni način ponašanja.
‘Uz spomen na Aleksandru i na njene roditelje, dužni smo se sjećati stotine ostale djece ubijenih tijekom Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku. Sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča, na zavoju blizu mjesta ubojstva, u ime nas - građana Grada Zagreba. Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti ovaj dio napuštenoga i spaljenoga doma, da se napravi mala šetnjica, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda ispod ili u blizini spomen ploče. Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca. Neka im je vječna slava i hvala’, zaključio je Pilsel.
